Neotkrivena Hrvatska

Otkrijte Belišće i njegovu čarobnu okolicu, mjesto na kojem se povijest glasnije čuje

U Bocanjevcima, na Apinu dvoru, vratili smo se u djetinjstvo, uživali kao nekad na selu kod bake, a u Belišću doznali kako se rađa grad
 Martina Hrupić

Postoje mjesta na kojima se povijest glasnije čuje, gdje je zagrljaj sjećanja snažniji, gdje su okusi i mirisi intenzivniji, gdje glinene ćupove, tešku željeznu starinsku peglu i izvezene stolnjake nisu prekrili prašina i zaborav. Jedno takvo sakrilo se u malom slavonskom etno selu Bocanjevci s tek 400 stanovnika i 48 različitih prezimena, iza kapije obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva Apin dvor.

image
Starinski ambar dominira Apinim dvorom
Martina Hrupić

Bili smo, razmišljam si sad, pravi sretnici što smo tog sunčanog dana u slavonskoj ravnici prošli upravo ondje. Nakratko smo "sjeli u vremeplov", napustili ovu čudnovatu, tešku 2020. i na nekoliko sati "pobjegli" daleko od virusnog jada, šibajući kroz minula desetljeća sve dok se nismo zaustavili u davno prošloj 1879. godini.

Upravo tada podignuta je kuća koja i dan-danas čini okosnicu tog seoskog gospodinstva. Da nema njih, naših domaćina, možda bi bila tek hladni spomenik kulture. No, zahvaljujući 48-godišnjem Igoru Mihaljeviću i njegovoj 32-godišnjoj supruzi Steli zidovi te stare kuće i dalje pršte životom. Dapače, opčinjavaju i oduševljavaju, do mjere da se tog dana njome, ali i ostatkom domaćinstva širio uzbuđeni žamor odraslih, uključujući i mene, sve redom sudionika studijskog putovanja organiziranog u sklopu projekta "Zelene staze Dunava i Drave".

image
Starinska obiteljska zadružna kuća na Apinu dvoru savršeno je očuvana
Martina Hrupić

Igor i Stela nam objašnjavaju da su tek na početku svoje turističke priče. Zainteresiranima nude slavonske gastro delicije u okruženju tradicionalnog domaćinstva, a u planu je i mogućnost noćenja. No, dok hodam njihovim dvorištem i kao zaljubljenik u mirnoću sela uživam u ovoj katapultaciji u prošlost i sjećanjima na vlastito djetinjstvo, razmišljam da im je početak sasvim dobar. Neka ostanu baš takvi kakvi jesu - simpatično pristupačni i nenametljivi, takvi da se kod njih osjećaš kao doma, kao bezbrižno dijete kod bake na selu...

image
U zadružnoj se kući, objašnjavaju domaćini, nekada rađalo, umiralo i objedovalo. U njoj se, iznad pušnice, sušilo i meso
Martina Hrupić

Teško je izbjeći taj osjećaj u njihovu Dvoru. Na prozoru stare kuće zelenih vrata i bijele fasade stoji plava, vremenom izudarana kanta za mlijeko u kojoj se cvijeće šepuri rozim laticama. Na zidiću između oluka kuće i stoliću uz njega nizala se raskoš domaće hrane - bijelo i crno grožde, kulen i slanina, ukiseljeni paprika i krastavci, još uvijek tople lepinje iz krušne peći i čokanjčići s rakijom. Unutra, u kući, i dalje stoji stara pušnica, iznad koje se suši meso. Na jedan zid naslonio se stari zeleni kredenc, a na drugi, nasuprot njemu, starinski sudoper. Na prozoru blagavaonice drvenog poda stajale su velike buče, a pored njih zidani štednjak. Na smeđoj polici uredno je bio ovješen jedan od onih starinskih zidnjaka. "Za svakog muža sreća je ta kad žena dobro kuhati zna", zborio je taj komadić izvezene prošlosti.

image
Na Apinu dvoru vrijeme kao da je stalo... Štagalj je i dalje pun sijena
Martina Hrupić

Vrijeme je stalo i vani. Nasred dvorišta nalaze se stari izrezbareni ambar, neodoljive tirkizne patine, preko puta njega kočija, a dalje u nastavku dvorišta - koje nekako ne staje, nego se nastavlja u nedogled - štagalj prepun sijena i mirnih konja. Pod natkrivenom terasom nasuprot kuće na policama je stajao naslagan domaći med, par metara dalje pekla se peka i krčkao fiš od pet vrsta riba. Neumorno je i dalje radila krušna peć, čiji je krov tvrdoglavo naumila preuzeti čuvarkuća. Iz njenih će vratašca malo kasnije izmiliti ogromni kruhovi nalik na zacrnjene kugle. Prvo su ih stavili na stol i prekrili krpom, a nešto kasnije je Stela očetkala svakog od njih i premazala ih vodom. Upravo to je recept za savršenu koricu, govori nam dok začarano gledamo u tek ispečene divove.

image
Stela, domaćica Apinog dvora, peče domaći kruh u krušnoj peći. Nakon što se ispeku, svakog gorostasa očetka, a zatim namaže vodom. To je recept za savršenu koricu, tvrdi
Martina Hrupić

"Uvijek je išlo s oca na sina. Ova kuća predstavlja ono kako se nekada živjelo, do Drugog svjetskog rata, kada su familije na selu živjele u obiteljskim seoskim zadrugama. Ovo je ustvari bila centralna, zadružna kuća u kojoj se nije spavalo, nego je u njoj cijela familija objedovala, u njoj se rađalo i umiralo", uvodi nas u tu daleku prošlost Igor, odjeven u tradicionalnu bijelu izvezenu košulju i nastavlja: "Svaka familija imala je svoj kier, to je ono kad idete kroz ganjak pa imate ulaze. Kieri su se zvali po ženama i svaka familija, svaki sin, njegova žena i djeca, imali su svoj kier, a u centralnoj se kući objedovalo".

image
Na Apinom dvoru vrijeme kao da je stalo, a svaka stvar ima svoju priču
Martina Hrupić

Govori da je u obiteljskoj zadrugi negovih predaka bilo 40-ak ljudi. Imali su desetak konja, 30-ak krava, svinje... Svatko je bio zadužen za nešto - za stoku, za kuhanje, za čišćenje.

image
Igor Mihaljević, vlasnik gospodinstva Apin Dvor
Martina Hrupić

"Ovo je ognjište, što bi rekli u Dalmaciji, crna kužina. Tu se dimilo meso, čuvalo, na sve se pazilo", objašnjava dalje, dok stoji kod ulaza u starinsku kuću u koju je u jednom trenutku odlučio uložiti svoj život. Naime, on je odrastao u Valpovu, gdje se preselio njegov otac, no u jednom je trenutku osjetio zov djedovine. Usprkos sjećanjima na djetinjstvo i tome da se, kako govori, našao u ovome, sve mu je bilo novo.

"Puno sam trebao naučiti. Sve na neki način krećeš iz početka... Primjerice kosa i košnja. Treba pokositi ručno, ali trebaš imati pravu kosu i naučiti kako s njom kositi...", objašnjava.

U prirodi

Ekološko-edukativna staza Bistrinci

Život Belišća neraskidivo je vezan uz Dravu. Ribolov, kupanje u ljetnim mjesecima, veslanje, bicikliranje uz rijeku neizostavne su svakodnevne aktivnosti, a na meniju se sada pojavila i nova mogućnost - ekološko edukativna staza Bistrinci, nastala u sklopu projekta Zelene staze Dunava i Drave na kojem su Grad Belišće i Općina Erdut surađivali kao partneri.

Pristupačna, nimalo zahtjevna, a prelijepa, ta je 2500 metara dugačka staza savršena opcija za kratki predah u prirodi, uživanju u pogledu na mirni suživot 749 kilometara dugačke rijeke, koja protječe kroz ukupno pet država, i lokalne flore i faune - bijele johe, bijele topole, bijele vrbe (čak i svilenica ili tzv. papiga) te orla štekavaca, crne rode, čaplje, kulika sljepčića i male prutke.

Zanimljive je i njezina početna, odnosno završna točka. Na jednom kraku staze Bistrinci nalazi se među mještanima vrlo poplarno i šarmantno uređeno odmorište Drava, a na drugom novosagrađeni hostel Belišće, za koji se u gradu Belišću nadaju da će ga koristiti gosti željni upoznavanja njihova kraja. U trenutku našeg posjeta hostel je bio “izašao iz pećnice” i prvi su gosti tek trebali prespavati u njemu. Za početak, upravljanje objektom bit će povjereno lokalnom komunalnom poduzeću, a nadaju se da će ga s vremenom, putem javnog natječaja, povjeriti u zakup. Potencijala je doista puno. Kao i planova.

Sam hostel naslanja se na Veslački klub Belišće, u kojem je trenirao i najuspješniji hrvatski olimpijac Matija Ljubek. Njegova legenda i ostavština još su vrlo živi, a klub i danas, objašnjavaju nam, okuplja puno mladih. Naši domaćini sanjare o tome da će jednog dana napraviti i olimpijski kamp za mlade kojem će temelj biti upravo rijeka Drava. Kako bi omogućili početnicima da se okušaju u toj disciplini, a da se ne hrvaju s potencijalnim opasnostima Drave, nedaleko od same rijeke (a uz stazu Bistrinci) stoji i veslalište ili, kako ga lokalno zovu, “bara” ili “bazen”.

Kad pričaju o najmlađem objektu u Belišću, novom hostelu, naši domaćini objašnjavaju da nisu ciljali na “megalomansku priču koja će stajati neiskorištena”. “Hostel ima četiri sobe po šest ležajeva, plus dvije sobe po dva kreveta za, primjerice, voditelje grupa. To znači da ovdje može prespavati 28 ljudi. Tu su i priručna kuhinja te mala dvorana koja služi kao blagavaonica, ali može poslužiti i kao mala prezentacijska dvorana”, objašnjavaju.

Objekt vide ne samo kao utočište za putnike nego i kao mjesto koje bi moglo poslužiti za team building, a kao neizostavnog partnera i lokalnu udrugu pod imenom Baraberi, koja se bavi organizacijom brojnih sportskih aktivnosti.

image
Ekološko-edukativna staza Bistrinci nije zahtjevna, a cijelim putem ide uz Dravu
Martina Hrupić
image
Odmorište Drava uredilo je lokalno stanovništvo i ono je popularna vikend destinacija
Martina Hrupić

Boravak u Apinom dvoru nije jedini vremenski vorteks koji nas je progutao tijekom našeg boravka u Slavoniji. Upali smo u njega još jednom, ali ovog puta u njegovu urbanu, industrijaliziranu inačicu iz manje-više istih vremena.

"Nulta godina" u toj priči, onoj o rađanju obližnjeg grada Belišća, bila je 1884., a glavni junaci iskrčena ledina, mađarska obitelj industrijalaca židovskog porijekla i "baraberi", kako su, prema jednoj od priča, seljaci pogrdno nazivali radnike koji su se počeli doseljavati u tamošnju "pustaru", odnosno radničko naselje zato što su radili "samo za plaću i nisu imali nikakvu zemlju".

Osjećamo taj zov prošlosti dok hodamo prema muzeju grada Belišća, instituciji koju danas čine dva zasebna zdanja, prve kuće koje su podignute na tom području. Površina koju njihovi zidovi omeđuju možda je naoko mala, no izlošci se broje u stotinama. One najveće, koji u muzej stanu samo u slikovnom obliku, vidimo već tijekom šetnje. Prolazimo kraj starih unificiranih radničkih kuća, od kojih je svaka udomljavala po četiri obitelji. U njima, nasađenima u tzv. pekmez-ulici, živi se i dan-danas.

"Postoje dva objašnjenja odakle to ime. Prvo, jer se u dvorištima kuhao pekmez, a drugo, jer je sve bilo blatno", objašnjava nam Milan Salajić ili, kako ga ja nazivam u sebi, "dobri duh Belišća". Karakterizacija mi se čini sasvim opravdana - želi nam ispričati sve o svom gradu, niže godine i fakte jedne za drugima, neumorno odgovara na sva pitanja o 136 godina postojanja tog najmlađeg hrvatskog grada i rodnom mjestu najtrofejnijeg hrvatskog olimpijca Matije Ljubeka, ne dopuštajući vremenu da učini svoje, baš kao i Igor u svom Dvoru.

image
Milan Salajić u Muzeju grada Belišća
Martina Hrupić

"Volim Belišće i volim da i drugi znaju o Belišću", kratko kaže u jednom trenu, a onda se opet vraća na temu koju nekako, čini se, živi - kako je jedna obitelj pretvorila iskrčeno Bistrinačko polje u današnji grad, koji se ponosi svom industrijskom baštinom, kulturom i sportom.

image
Osnivači Belišća i vjesnici industrijalizacije - obitelj Gutmann
Martina Hrupić

Postoje, pojašnjava nam, doduše naznake da je na području današnjeg Belišća bilo nekakvih vrsta naselja i prije sedam tisuća godina, no priča koja je naposljetku iznjedrila grad započela je već spomenute 1884. godine pojavom obitelji Gutmann, čija ostavština i dalje dominira gradom.

"Oni su civilizirali ove prostore", govori Salajić, a zatim ide u detalje. Bila je to obitelj iz Velike Kaniže, na čelu s Heinrichom Salamonom Gutmannom koji je imao pet sinova - Edmunda, Vilima, Alfreda, Isidora i Ladislava. Potomke su imali i oni, pa su u Belišću djelovale tri generacije Gutmanna. Uglavnom, obitelj je već imala razvijenu trgovinsku djelatnost u Hrvatskoj, a onda su u slavonskim šumama prepunima sirovine koja je već bila prepoznata na europskom tržištu - i po 200 godina starih hrastova, ponekad debala promjera većeg od metar - prepoznali priliku za daljni razvitak svog carstva te su na području današnjeg Belišća odlučili osnovati jednu od svojih podružnica. Obiteljska tvrtka HS Gutmann zakupila je od valpovačkog vlastelinstva, odnosno baruna Gustava Prandaua, površinu za oko tri i pol milijuna forinti, i kotačići prerade i proizvodnje su se pokrenuli.

"Oni su bili vjesnici industrijalizacije ne samo ovoga kraja, nego i Hrvatske. Prvi su izgradili pilanu, i to fiksnu na jednom mjestu, a zatim su razvijali nove vrste proizvodnje, izgradili prugu, osnovali naselje. Bez njih ne bi bilo Belišća", govori nam Salajić.

image
Palača Gutmann jedna od građevina koja dominira Belišćem
Karleo/Getty Images/istockphoto

Teško je pobrojati sve njihove djelatnosti - pilana, tanina, bačvarija, destilacija, proizvodnja parketa... No, udarili su temelj zahvaljujući kojem će Belišće s vremenom dobiti i nadimak "grad papira", zbog postrojenja za proizvodnju papira i ambalaže.

Jedan od vrlo vidljivih tragova obitelji je i palača Gutmann, jedna od građevina koja dominira gradom, no čija je okolica u trenutku našeg posjeta bila u radovima. Milan Salajić nastavlja priču dok gledamo u to veliko zdanje. Jedan od sinova glavešine obitelji Gutman, Edmund, dao je palaču sagraditi za svog sina i njegovu zaručnicu, odnosno kasnije suprugu, inače bratića i sestričnu. Iako je palača podignuta, njoj su miliji bili Beč, Pariz i Budimpešta i nikad se u njoj nisu skrasili. Salajić ukazuje i na sudbine pojedinih članova obitelji Gutmann. Primjerice, Ernest Gutmann, jedan od sinova Edmundova brata Alfreda, ubijen je u Jasenovcu. Ernestov brat Viktor, koji je pregovorima pokušavao u vrijeme nacista spasiti obiteljski imetak i tvrtke, kasnije je pak smaknut. Bio je optužen za suradnju s neprijateljem.

Industrijska baština

"Obnovit ćemo našeg Ćiru i izgraditi pristanište za rječne brodove"

Koliko je industrijska baština bitna za Belišće i koliko se sam grad njome ponosi, pokazuje i činjenica da su se “bacili” u još jedan projekt, ovaj put u suradnji s Mađarskom, odnosno gradom Barcsom kao vodećim partnerom.

U sklopu projekta, kojem je cilj revitalizacija industrijske baštine, a koji je ukupno vrijedan oko 1,6 milijuna kuna, planira se restaurirati jedan od tragova bogate prošlosti belišćanskog područja - vlak koji mještani zovu “Ćiro”. Riječ je o kompoziciji vlaka koji je svojedobno prometovao starom Slavonsko-podravskom željzenicom iz Gutmannova vremena. Lokomotiva te ukupno pet vagona trebali bi naposljetku biti izloženi u blizini Gradske uprave.

“Odlučili smo ga izvući, obnoviti i u njega staviti nove interaktivne sadržaje. U njega će ljudi moći sjesti i vidjeti kako je to nekada izgledalo”, kažu iz grada.

Na samom projektu revitalizacije, kao i njegovoj široj nadogradnji, kao jedan od partnera radi Lučka uprava Osijek, kojoj su odobrena sredstva za izradu projektne dokumentacije za gradnju pristaništa za riječne brodove na obali rijeke Drave, među ostalim i na području samog Belišća. Lokacija se, dakle, još definira, ali potencijalno pristanište za, primjerice, manje riječne kruzere moglo bi jednog dana niknuti na samom odmorištu Drava.

U procesu revitalizacije je i sama palača Gutmann, koja je bila granatirana te je izgorjela 1992. godine, a ubuduće će biti u funkciji javne infrastrukture. U njoj bi, primjerice, bila multimedijska dvorana.

"Mi volimo reći da je Belišće grad industrije, sporta i kulture", ponosan je. I to s razlogom. Naime, osim Ljubeka, ali i "pape glagoljice", lingvista Josipa Hamma, Belišće je rodno mjesto još jednog velikana, skladatelja Sigmunda Romberga, čiji su roditelji Clara i Adam Rosenberg (Sigmund i njegov brat promijenili su prezime kad su emigrirali u Ameriku) bili začetnici kulturnog života Belišća. U Belišće su se doselili 1888. godine, također iz Velike Kaniže, na nagovor Adamova rođaka iz obitelji Gutmann. Adam je bio skladatelj, a Clara novinarka.

Zahvaljući industrijalizaciji u Belišće su se slijevali radnici iz cijele Hrvatske, ali i šire. Danas se ponose činjenicom da su multietnička sredina i da, kako govore, na području Belišća imaju čak 22 različite nacije.

image
Jedan od najpoznatijih Belišćana, Sigmund Romberg (naslonjen na klavir) s Gershwinom
Martina Hrupić

"Kad je tvornica napravljena 1884. godine, to je bio sasvim jedan novi element, nova priča koja je zapravo donijela posebnu notu ovom kraju, a to je da je naselje od početka, od svog osnutka imalo odlike grada. Utkali su urbanu kulturu u ovu našu tradicijsku, slavonsku, šokačku i donjeli nešto novo, dašak srednjoeuropske kulture koja je ovdje našla plodno tlo", zaključuje Ljerka Vučković, zamjenica gradonačelnika Belišća.

Gastrodelicija

Koja je tajna dobrog čobanca? Ljubav...

Belišće ne bi bilo to što jest bez - čobanca. Naime, upravo u trenutku našeg posjeta tom kraju u Belišću se, u sklopu manifestacije Belišćanska jesen, održavalo državno, šesto po redu natjecanje u kuhanju čobanca. Ove godine, doduše u čudnovatim okolnostima zbog koronavirusa, natjecanju se odazvao 31 kuhar, odnosno kuharska ekipa, a i u ovoj situaciji bilo ih iz svih krajeva Hrvatske, čak i iz Biograda na moru. Lani se natjecalo čak 70 ekipa.

"Čobanac je brend grada Belišća. To je gastrodelicija, vrlo bitan gastroproizvod naše ravnice, naše Slavonije", bila je rezolutna Janja Čeliković, voditeljica turističke zajednice grada Belišća, objašnjavajući da je njihova Osječko-baranjska županija zapravo "priča o kulenu, vinu, bogatoj gastroponudi i ljubaznim domaćinima", da bi nas zatim brzo odvela do tamošnje Udruge Kotličara kako bismo saznali sve tajne jela za kojim mnogi luduju.

Sama Udruga doduše nije bila u konkurenciji, ali se i u njezinu kotliću krčkalo. Svoj čobanac, koji ponekad znaju spremati u kotliću od 600 litara ili ukupno 1200 porcija (a čijom se veličinom Belišće ponosi), sada su ipak kuhali u mnogo manjem, i to za goste manifestacije.

Iza kotlića su operirala dva u tom trenutku poprilično ozbiljna lica - Josip Vučetić, predsjednik Udruge, i Antun Kukučka, dopredsjednik. Kuhanje čobanca, zaključili smo po njihovim izrazima lica, ozbiljna je stvar. No, nekih posebnih tajni navodno nema.

"Trebate imati dobro meso i začine, trebaju se poštivati omjeri i treba znati skuhati. Neki dodaju neke tajne dodatke, varijante su različite, no osnova je dvije trećine junetine i trećina svinjetine, a stavljaju se svinjski papci zbog gustoće. I da, može se staviti i divljač. Unutra idu i paprike, slatke i ljute, malo bibera, lovorovog lista, vegete, stavljaju se i dodaci za čobanac, ali može i bez njih. Otprilike se računa 30 dekagrama sirovog mesa po osobi. Prema tome koliko ima mesa određuje se i količina začina i vode, no juha ne smije biti prerijetka ni pregusta. Kuha se otprilike tri sata", objasnio nam je Kukučka.

On je jedan od 40 članova udruge, koja, kaže, prati turističku zajednicu i priprema čobanac za događanja te održava škole kuhanja. Veliki kotlić upogone u pravilu dva puta godišnje. Kukučka se smije tek kad ga pitamo koja je standardna oprema profesionalnog kuhara čobanca. Osim maske, kao zaštite od korone, tu je i pregača, ali i ručnik oko vrata, primjećujemo...

"Kad za Badnjak kuhamo fiš, onda nam treba i kapuljača", šali se, ali brzo dodaje da je i tada uz vatru vruće. Prvi čobanac je inače skuhao sa 17 godina, dakle priprema ga već kojih 50 godina, a "profesionalna deformacija" izlazi na vidjelo odmah pri našem idućem pitanju. Koja mu je prva asocijacija kad se spomene čobanac, propitkujemo ga, a on brzo odgovara: "Za koliko osoba? Odmah radim spisak...".

Kad ga kuha, otkriva nam, isproba ga i desetak puta, a najbitnije je, kao i u svemu, to raditi iz ljubavi.

image
Josip Vučetić, predsjednik Udruge kotličara, i Antun Kukučka (desno), dopredsjednik Udruge
Martina Hrupić
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 09:19