MOSLAVINA I BANOVINA

Konji slobodno pasu, ptice pjevaju, Sava šumi... Kakav mir samo sat vremena od Zagreba!

Posjetili smo Lonjsko polje i selo roda Čigoč, odlično jeli u seoskim domaćinstvima, pili škrlet s pogledom na vinograde. Evo ideje za vaš sljedeći izlet
Tipična star arhitektura u Lonjskom polju
 Marko Miscevic/Cropix

Kobila je zamahnula grivom kako bi otjerala muhe koje su joj letjele oko glave, no poni pod njezinim nogama nije bio raspoložen čak ni za to. Star najviše tjedan dana, ležao je, povremeno podižući pogled da provjeri je li mama još tu, pa nastavio uživati na zelenoj travi.

Oboje su potpuno ignorirali oduševljenje obližnjeg stvora, čovjeka, njegove raznježene uzdahe, škljocanje mobitela i fotoaparata.

U Lonjskom smo polju, parku prirode u kojem je konj jedan od naših domaćina, uz jelene, svinje, žabe i stotine vrsta ptica, a mi smo gosti koji su dobili privilegij zaviriti u njihov zeleni svijet.

Od ulaza u Lonjsko polje u Repušnici vozili smo se biciklima, koji posjetitelje čekaju uz zgradu suvenirnice, okruženi panelima za solarno napajanje. Sve oko nas je oda prirodi i njezinoj ljepoti, održivost u njezinu punom smislu.

Kobila, kojoj nismo doznali ime ali smo je od milja nazvali Šarka, samo je jedna od stotina životinja u ovom jedinstvenom parku, jednom od najvećih močvarnih područja u ovom dijelu Europe. Svoj dom je ovdje našlo 58 vrsta sisavaca, 16 vrsta vodozemaca, deset vrsta gmazova, 28 vrsta vretenaca, 22 vrste ribe te čak 250 vrsta ptica!

image
Čigoč, selo roda
Balwan/Getty Images/istockphoto

Zbog ovih posljednjih Lonjsko je polje omiljeno odredište promatrača ptica iz cijele Europe, a gosti iz drugih zemalja zasad kao da više prepoznaju jedinstvenost ovog krajolika od domaćih.

Odlučni da to promijene, u Upravi Parka prirode i Sisačko-moslavačkoj županiji ulažu velika sredstva u infrastrukturu, ponudu i promociju, a u postkoronsko vrijeme pripremili su vikend-pakete u sklopu kojih se za ulaznicu od 40 kuna može šetnjom istražiti pješačke staze parka, saznati sve o bijeloj rodi u prvom europskom selu roda Čigoč te o tradicijskoj arhitekturi ovog kraja u selu Krapje. Vikend-ulaznica uključuje i vožnju brodićem na solarni pogon Vodomar, obilazak ornitološkog rezervata...

image
Lonjsko polje
Marko Miscevic/Cropix

Pronaći smještaj za taj vikend neće biti teško - uređeno je više imanja i kuća za odmor, mnoge u duhu tradicije, a sve s fantastičnom moslavačkom tradicionalnom hranom uz koju nitko neće ostati gladan.

U Repušnici se nalazi Repušnička klet, restoran s pogledom na zelene vinograde uz mogućnost smještaja u uređenim drvenim kućicama okruženima prirodom. Upravo smo ovdje mi počeli svoj izlet, uz domaće štrukle sa slaninom i suhomesnate proizvode po kojima je ovaj kraj nadaleko poznat. Klet nudi i smještaj u tradicionalno uređenim sobama s pogledom na zelenilo pa je odlična polazišna točka za ranojutarnje druženje s pticama i promatranje konja na ispaši uz Savu u Lonjskom polju.
Želite li pobliže upoznati čudesan svijet roda, nećete propustiti Čigoč.

Od samog ulaska u selo nižu se karakteristične tradicijske drvene kućice, neke uređene do posljednjeg detalja, s cvijećem na drvenim prozorima i zelenim okućnicama, druge pomalo zaboravljene, ali i dalje prekrasne u svojoj skromnosti, a sve s nezaobilaznim ukrasom: velikim gnijezdom roda na dimnjaku.

U samom selu roda možete se smjestiti u jednoj od soba doslovno ispod rodina gnijezda na dimnjaku! To je moguće na imanju Tradicije Čigoč, koje smo odabrali za ručak na našem proputovanju. Njihove drvene kućice kriju posebno zanimljivu priču.
Naime, sam objekt nalazio se u susjednom selu i bio je u lošem stanju. Vlasnici su pod nadzorom Restauratorskog zavoda Ministarstva kulture preselili objekt, dasku po dasku, u Čigoč. Za samo 15-ak dana kuća je bila na svojoj današnjoj lokaciji.

Zvuči kao nevjerojatan pothvat? Zapravo nije. Kako je ovo naplavno područje i opasnost od bujanja rijeka oduvijek je svakodnevica, sve su kuće građene tako da se brzo mogu rastaviti i jednostavno, kao lego kocke, složiti na novoj lokaciji.
Preseljeni objekt preuređen je u restoran i sobe za najam uređene su u starom, tradicionalnom duhu, a u restoranu se pripremaju lokalni specijaliteti kraja kao što su šaran na rašljama, niz domaćih suhomesnatih proizvoda, meso s ražnja, sirevi...

A kad smo već zagrebli u eno-gastronomsku priču Moslavine i cijele Sisačko-moslavačke županije, moramo odmah spomenuti škrlet. Riječ je o sorti koja je jedna od rijetkih u kontinentalnoj Hrvatskoj za koju se sa sigurnošću može reći da je autohtona, a Moslavci su na nju izrazito ponosni. Marljivi vinari iz moslavačkog kraja zajednički rade na građenju brenda škrleta i njegovoj promociji.


Vino je pitko, lagano, u što smo se uvjerili u vinariji Trdenić koja je bila jedna od postaja u našem istraživanju ovog turistički nepravedno zanemarenog kraja. Velika terasa s koje pogled puca na pravilne redove vinove loze meditacijski je umirujuće mjesto. Osim gospodina Trdenića, koji nam je s entuzijazmom pričao o bobicama koje život znače, klaster moslavačkih vinara čine i vinarije Miklaužić, Prpić, Kašner, Tušek, Mikša... Međusobno se podržavaju i umjesto rivalstva, ovdje ćete pronaći predivan primjer suradnje i zajedničkih napora da se njihov proizvod prepozna.

image
Pogled s terase vinarije Trdenić u Moslavini
Lana Mindoljević


Jedan od projekata koji bi tome mogao pomoći je Kuća hrvatskih vina - svijet škrleta, degustacijsko-prodajni prostor uz autocestu u kojem će se moći vidjeti proces proizvodnje vina, kušati i kupiti butelje, sve u impresivnom zdanju koje je osmislio arhitekt Ivica Plavec, a koje se poput cvijeta otvara i zatvara kako bi gostima u njemu uvijek bio ugodan hlad.
Moslavina zaista ima potencijal za dobru kontinentalnu turističku priču, razmišljali smo dok smo napuštali područje ovog plodnog kraja i marljivih ljudi.

Na ovom izletu, primjerice, nismo stigli niti zagrepsti priču o Moslavačkoj gori, zelenom biseru idealnom za ljubitelje planinarenja i biciklizma, koja je zbog svoje umjerene nadmorske visine kao stvorena za rekreativce i obitelji s djecom, no i dalje prekrasno zelena za okrepljujuću dozu kisika i stapanja s prirodom.


No, nešto moramo ostaviti i za drugi put, pa napuštamo područje Moslavine kako bismo vidjeli ono što je stanovnicima tako obično, a nama avantura koju ćemo prepričavati. Spuštamo se prema skeli Kratečko, iskusni skelar smješta automobile i pješake, osluškuje bilo rijeke i vješto nas prevozi na drugu stranu Save.
Iskrcavamo se sa skele, pozdravljamo Savu, sad smo na području Sunje. Tu se ne zadržavamo, nego nastavljamo vožnju prema Hrvatskoj Kostajnici, gradu najpoznatijem po kestenima i očuvanom starom gradu Zrinskih. Vrijeme je da barem zagrebemo priču o Banovini, još jednoj turističkoj tajni kontinentalne Hrvatske.

Nismo, nažalost, došli u sezoni kestena, ali nije nam teško zamisliti kako izgledaju ove ulice kad se u njih sliju stotine ljudi željnih jesenskih plodova i druženja uz Unu.
Srećom, nismo morali čekati jesen da bi nas stari grad Zrinskih dočekao u svom najraskošnijem izdanju. Na nebu su se oblaci gužvali s popodnevnim zrakama sunca, Una se lijeno kotrljala svojim koritom, a obnovljena utvrda sjala je u svojoj punoj ljepoti. Obišli smo njezine zidine, uživali u pogledu na rijeku s drvenih prozorčića i slušali o slavnoj povijesti.

image
Stari grad Zrinski u Hrvatskoj Kostajnici
Lana Mindoljević


Dan će uskoro prijeći u noć i moramo se vratiti prema Zagrebu. Nažalost, noćenje nismo predvidjeli jer nas je iznenadila ponuda i bogatstvo sadržaja u Moslavini i Banovini. Zato obližnje Petrinju i Sisak ipak ostavljamo za sljedeći put. Stajemo prije puta na kavu i zakusku u Korablju Tišinić, u Taborištu pokraj Petrinje, carstvu ljama, koza, pasa i kokoši koje slobodno šeću oko vas dok odmarate oči na zelenilu oko imanja. Da, pomislili smo uz posljednji gutljaj kave prije povratka, definitivno ćemo se vratiti.

image
Somenik Gordanu Ledereru "Slomljeni pejzaž" u Hrvatskoj Kostajnici
Lana Mindoljević

Spomenik Gordanu Ledereru:
mjesto tuge, ponosa i poštovanja

U Kostajnici, na Čukur brdu, nalazi se jedan od najzanimljivijih ratnih spomenika u Hrvatskoj, podignut u spomen na snimatelja HRT-a Gordana Lederera koji je upravo ovdje puno prerano izgubio život snimajući ratne strahote. Pristup spomeniku napravljen je od kamena u obliku filmske trake, a na svakom je uklesana jedna godina njegova mladog života. Središnji je motiv velika leća kamere s rupom od metka, kroz koju se pogled pruža na grad i rijeku Unu.
Spomenik Slomljeni pejzaž izrađen je prema nacrtu Gordanova oca Prvislava Lederera i stajati na tom mjestu budi zaista posebne osjećaje tuge, ponosa i poštovanja.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. studeni 2024 23:41