Neurolozi otkrivaju tajnu Mona Lisinog osmijeha

ZAGREB - Nekoliko godina povrh pola tisućljeća prošlo je otkad je Leonardo di ser Piero da Vinci portretirao ženu koja se zvala Lisa di Antonio Maria Gherardini.

Slika koja nije ‘uvijek ista’

Ta je slika postala znamenita pod imenom “Mona Lisa” ili “Gioconda” - potonje prema prezimenu njezina muža Francesca. U tih je pet stoljeća premnoge likovne znalce i neznalce to uljano djelo opčinjavalo, a jedan od bitnih razloga zanosne dojmljivosti kojoj vrijeme ništa ne uzima krio se u zbunjujućem osmijehu dame.

To je osmijeh koji se u jednom trenu čini kao da odaje razdraganost, u drugom trenu kao da zrači gorčinom, a u trećem se ta dva dojma prividno pomiruju time što se “Mona Lisin smiješak” čini tajnovitim.

Rad španjolskih neurologa

Umjetnost ima svoje zakone koji se našim umovima neće posve razotkriti, umjetnici u trenucima velikih nadahnuća kroče stazama koje naša znanstvena pomagala ne mogu locirati, pa će nam vjerojatno uvijek izmicati razjašnjenje toga što je Leonarda potaknulo da Lisina usta tako oslika, ako je tu i bilo misterija osim same želje toga renesansnog obermajstora da se poigra svojim veleumijećem rukovanja kistom.

Ono što možemo proučiti je kako dolazi do takvog efekta Mona Lisina smiješka u pogledu promatrača, a u takvom istraživanju ozbiljan su iskorak nedavno napravili istraživači s Instituta za neurologiju u španjolskom gradu Alicanteu. Vodio ih je dr. Luis Martinez Otero, koji dobivene zaključke izlaže časopisu New Scientist.

Nije Giocondin osmijeh toliko promjenjiv koliko su mješoviti signali koje naše oči pri pogledu na tu sliku šalju u centar za vid u mozgu. To ovisi o tome koje stanice u mrežnici oka prve “uhvate” taj prizor i kojim kanalima se podaci o tome u djeliću sekunde šalju u mozak. Stanice u oku, zadužene za središnji ili rubni vid, služe uočavanju razlika i nijansi boja, kontrasta, pozadine i perspektive a smjerovi prijenosa tih informacija određuju veličinu, jasnoću, svjetlinu i položaj promatranog objekta u vidnom polju. Još 2000. je Margaret Livingstone, neurologinja s Harvarda i ljubiteljica umjetnosti, utvrdila da je Mona Lisin smiješak očitiji rubnom nego središnjem vidu.

Ostaje pitanje je li Leonardo to tako naslikao sretnim slučajem, zbog neke šifrirane poruke, ili naprosto zato jer je bio zaigrani genij. (Ahmed Salihbegović)