NAJVAŽNIJI ZNANSTVENI ČASOPIS NA SVIJETU SLAVI 150 GODINA Tiskaju oko 5% tekstova koje dobiju, a proces provjere ponekad traje više od godinu dana!

Kako se tempo otkrića i izuma ubrzava - od izoliranja matičnih stanica do razvoja kloniranja i tehnologija uređivanja gena pa sve do prošlotjednog opisa kvantne nadmoći - postoji jasna potreba, možda više nego ikad dosad, da znanstvenici i znanstveni izdavači budu odgovorni prema društvu. Moramo se obvezati na veću otvorenost i osigurati ponovljivost rezultata te moramo djelovati integrativno u svakom trenutku. Nature i znanstvenici kojima časopis služi imaju dužnost surađivati sa svima u društvu na koje će rezultati istraživanja utjecati, i pritom imati u vidu i buduće generacije, kaže Magdalena Skipper, glavna i odgovorna urednica časopisa Nature, koji je ovih dana proslavio 150. rođendan.

Kad je 4. studenoga 1869. londonski izdavač Alexander Macmillan, uz pomoć urednika Normana Lockyera i najstrastvenijeg branitelja Darwinove teorije evolucije Thomasa Huxleyja, objavio prvi broj Naturea, njegova je cilj bio izvještavati o najnovijim otkrićima i izumima kako znanstvenike, tako i širu javnost. No, znanstvenici su posebno zavoljeli taj časopis jer im je omogućavao da brzo izvijeste o svojim otkrićima. Kako su jačala sveučilišta i znanstveni instituti, tako su znanstvenici sve češće slali “pisma o svojim otkrićima” pa je u proteklih 150 godina Nature, uz američki Science, postao najutjecajniji časopis u znanstvenom svijetu.

Stvar prestiža

- Nature je najprestižniji časopis u kojem možete objaviti originalni istraživački rad u prirodnim znanostima. Za znanstveni svijet predstavlja izvor nekih od najvažnijih radova u povijesti znanosti. Za pojedinačne znanstvenike objavljivanje u njemu smatra se velikim profesionalnim uspjehom, koji otvara mnoga vrata: čini nas konkurentnijima za napredovanje, zapošljavanje i dobivanje sredstava za daljnja istraživanja - kaže Boris Lenhard, profesor na Imperial Collegeu u Londonu, koji je dosad objavio šest radova u Natureu.

Slično misli i Nenad Ban, profesor na Švicarskom federalnom tehnološkom institutu (ETH) u Zürichu. - Publicirati članak u interdisciplinarnom znanstvenom časopisu poput Naturea ili Sciencea smatra se posebnim uspjehom u karijeri. Rad u Natureu ukazuje da znanstveno dostignuće ima utjecaj na znanost izvan okvira specijaliziranih znanstvenih područja i disciplina. U Natureu se publiciraju radovi koji će otvoriti nova područja u znanosti ili koji odgovaraju na pitanja na koja se dugo tražio odgovor. Vrlo često, radovi publicirani u Natureu uključuju tehnički napredne metode, ali to nije glavni kriterij da se ustanovi je li rad dobar kandidat za objavu u Natureu. Glavni je kriterij važnost znanstvenog otkrića - pojasnio je Nenad Ban. Istaknuo je da o važnosti Naturea i Sciencea najbolje govori podatak da svake godine izlazi lista sveučilišta koja su objavila najviše radova u tim časopisima. Tako je prošle godine na prvom mjestu bio Harvard, čiji su znanstvenici u dva top časopisa objavili 210 radova.

Prva žena na čelu časopisa

Iako je to san svakog znanstvenika, do objave rada u Natureu se teško stiže.

- Proces objave u Natureu počinje s pripremom rada koji mora biti napisan tako da bude razumljiv znanstvenicima s različitih znanstvenih područja. Kad se rad pošalje u Nature, mora se napisati i popratno pismo u kojem se ukratko opišu glavni rezultati istraživanja i objasni zašto je članak važan u odnosu na prethodne rezultate. Zatim urednici u Natureu procjenjuju hoće li taj članak poslati na znanstvenu recenziju. Samo jedan od 10 članaka prođe tu prvu stepenicu evaluacije - objašnjava Nenad Ban, koji je dosad objavio 27 radova u Natureu i Scienceu.

Ističe da znanstvena recenzija u Natureu uključuje rigorozno provjeravanje kvalitete znanstvenih rezultata i procjenu važnosti rezultata za znanstveno područje.

- Ako jedan od tri ili četiri recenzenta, čiji identitet nije poznat autorima rada, procjeni da članak nije dovoljno značajan ili da rezultati nisu dovoljno uvjerljivi, Nature neće primiti članak. Ako se procijeni da su rezultati potencijalno značajni, ali da je potrebno provesti dodatne eksperimente kako bi se dokazali, onda se traži od autora da dodatno potvrdi zaključke s dodatnim rezultatima. Takav proces može potrajati i više od godine dana dok se članak ne objavi. Nature vjerojatno objavljuje samo pet posto članaka koje dobije - ustvrdio je Nenad Ban.

Osim znanstvenih radova, Nature objavljuje i članke znanstvenih novinara i publicista. - Nature se dijeli na prednji dio, Front Matter, koji sadrži vijesti, “features”, komentare i recenzije knjiga, i stražnji dio, Back Matter, gdje se objavljuju znanstveni radovi. Ta dva dijela Naturea urednički su odvojena. Često se kaže da postoji politika “kineskog zida” između znanstvenih novinara u prednjem dijelu časopisa i urednika znanstvenih radova u drugom dijelu - rekao je znanstveni novinar Mićo Tatalović, bivši urednik vijesti u Natureu koji je na tu poziciju bio izabran putem javnog natječaja. - Kad znanstvenik objavi rad u Natureu, to je jako prestižno. Slično je i sa znanstvenim novinarima koji objavljuju svoje članke u Natureu. Ako su neke teme osjetljive, onda članak ide i do glavne urednice Magdalene Skipper, prve žene na toj poziciji u 150 godina Naturea. Posljednjih nekoliko godina objavljena su dva-tri kontroverzna novinarska članka koje su ljudi na društvenim mrežama jako kritizirali. Stoga je uredništvo Naturea još strože prema člancima znanstvenih novinara jer ne želi da se tako naruši temeljni brend časopisa - rekao je Mićo Tatalović.

Iako se o Natureu, kao i o Scienceu, uglavnom čuju hvalospjevi, ponekad se čuju i kritike da su oba časopisa pomalo “znanstveni tabloidi” koji idu za “znanstvenom modom”.

- To uglavnom prigovaraju oni koji nemaju objaviti nešto što bi zadovoljilo kriterije tih časopisa. Što se “mode” u znanosti tiče, što je “moda”? Kroz cijelu povijest suvremene znanosti rađala su se nova područja i nove tehnike koji su, nedugo nakon što su se pojavili, omogućili odgovaranje na znanstvena pitanja na koja do tada nije bilo moguće odgovoriti, ili je barem bilo puno teže. Najznačajniji takvi proboji privlače puno znanstvenika koji žele biti među prvima koji će iskoristiti te proboje da odgovore na pitanja što ih zanimaju. Također, najbolji i najambiciozniji tek diplomirani studenti u većem će postotku gravitirati takvim područjima, umjesto onima u kojima se ni pitanja ni metodologija nisu značajno mijenjali godinama i desetljećima - rekao je Lenhard.

- Ako niste dio jedne takve probitačne znanstvene zajednice, koja nije postojala nekoliko godina prije i koja možda neće postojati za desetak godina jer će glavni val novih otkrića proći, možda vam to zaista izgleda kao “moda”. Ali i kvantna mehanika dvadesetih godina dvadesetog stoljeća ili molekularna biologija šezdesetih i sedamdesetih mnogima su izgledale kao moda - dodao je Lenhard.

Rat akademskih zajednica

Časopis Nature dio je velike izdavačke korporacije Springer Nature koja obuhvaća čak 3000 časopisa. Uz nizozemski Elsevier, koji drži 16 posto svjetskog tržišta, Springer Nature najveći je izdavač znanstvenih časopisa (12 posto tržišta). Ta multinacionalna kompanija s oko 13 tisuća zaposlenih 2017. godine imala je prihod od 1,64 milijarde dolara. No, obje su izdavačke kompanije meta kritika zbog visokih pretplata na časopise, što je prošle godine rezultiralo “ratom” između švedske i njemačke akademske zajednice, s jedne strane, te Elseviera s druge. U osnovi tog sukoba jest borba za tzv. otvoreni pristup, kojim bi se istraživačima omogućilo da slobodno pristupaju radovima objavljenim u znanstvenim časopisima.

- Sve veći broj državnih znanstvenih institucija, kao i državnih agencija i privatnih zaklada koje financiraju znanstvena istraživanja zahtijeva da radovi nastali u tim institucijama ili financirani sredstvima tih agencija i zaklada budu besplatno dostupni na internetu, i često su spremni autorima pokriti dodatne troškove za tu namjenu. Svi glavni komercijalni izdavači imaju ili opciju da autori dodatno plate za otvoreni pristup svome radu ili su cijeli časopisi i izdavači prešli na model otvorenog pristupa u kojem troškove objavljivanja snose autori, a ne čitatelji ili knjižnice koje kupuju časopise. Nature omogućava prvi model - besplatno su dostupni samo oni radovi za koje su autori dodatno platili da budu besplatno dostupni - pojasnio je Lenhard, koji smatra da će na kraju prevladati model otvorenog pristupa iako nije lišen mana.

- Vrhunski znanstveni časopisi odavno, otprije interneta, služe znanstvenicima kao sustav preporuka - prioritiziraju što bi trebali čitati. U većini najprobitačnijih područja volumen objavljenih radova toliki je da znanstvenik ima vremena pročitati tek mali dio njih. Činjenica da je rad objavljen u vrhunskom časopisu u percepciji znanstvenika povećava vjerojatnost da je rad prošao rigoroznu selekciju kvalitete i zanimljivosti i da je kao takav vredniji čitateljeva vremena nego rad na srodnu temu iz časopisa nižeg ranga. Neki maštaju o tome da će u budućnosti časopisi postati nepotrebni jer će ih zamijeniti preprinti i sustav preporuka na internetu. Takvi ljudi nemaju dovoljno mašte da zamisle cijeli niz patoloških pojava koje bi takav sustav učinio mogućim - zaključio je Lenhard.