Moniz je dugom čeličnom trakom presjekao prva vlakna mozga: ‘Bio je svestran tip!‘; Danas se na ovo gleda kao na giljotinu

Becky i Lucy pridružile su se kultu sreće... Tim riječima fiziolog John Farquhar Fulton sa Sveučilišta Yale sažeo je, na Drugom Međunarodnom neurološkom kongresu u Londonu 1935. godine, svoj eksperiment na čimpanzama Becky i Lucky na kojima je primijenio frontalnu lobotomiju, odnosno uklonio im frontalni (čeoni) režanj u mozgu. Pokazalo se da to uzrokuje gubitak nekih funkcija i utječe na performanse čimpanzi u testovima gdje su se morale osloniti na svoje kratkoročno pamćenje. No, istodobno Becky i Lucy postale su manje agresivne.

Fultonovo predavanje pozorno je slušao portugalski neurolog António Caetano de Abreu Freire Egas Moniz (1874.–1955.) koji se s kongresa u Londonu vratio kući uvjeren da će znanje iz eksperimenta na čimpanzama prenijeti na liječenje ljudi.

„ Moniz je bio vrlo svestran čovjek. Bio je veleposlanik u Španjolskoj tijekom Prvog svjetskog rata, predstavljao je Portugal na Versailleskoj mirovnoj konferenciji i bio je ministar vanjskih poslova svoje zemlje. Također je izumio cerebralnu angiografiju i dvaput je bio nominiran za Nobelovu nagrada za taj izum”, piše prof. Oivind Torkildsen sa Sveučilišta u Bergenu u eseju „Lessons to be learnt from the history of lobotomy”(Lekcije koje treba naučiti iz povijesti lobotomije).

Moniz je na temelju promatranja pacijenata opsesivnog ponašanja zaključio kako bi im mogao pomoći kada bi prekinuo određene neuronske krugove, odnosno veze prednjeg frontalnog režnja s talamusom i hipotalamusom. Kao što je poznato, frontalni režanj zadužen je za skup kognitivnih vještina odgovornih za planiranje, započinjanje, izvršenje i kontroliranje kompleksnih ciljanih radnji, a također i za radnu memoriju, obnavljanje memorije i meta-kognitivne funkcije. U suradnji s neurokirurgom Almeidom Limom, Moniz je 1935. godine u Lisabonu napravio prvu lobotomiju: zahvat je zapravo nazvao leuktomijom prema leukotomu, dugačkom instrumentu s čeličnom trakom za presijecanje dugih asocijativnih vlakana velikoga mozga. Njegov postupak uključivao je bušenje par rupa u lubanji i guranje leukotoma u tkivo mozga. Zatim bi prebacio instrument s jedne na drugu stranu kako bi prekinuo veze između prednjih režnjeva i ostatka mozga.

Pacijent ga upucao

U idućih godinu dana, Moniz i Lima lobotomiju su primijenili na 20 pacijenata te izvijestili su da „nema smrti ili ozbiljnih komplikacija”u prvoj seriji. „Druga serija uključivala je 18 pacijenata, od kojih su svi bolovali od shizofrenije. Izvijestili su da su tri od njih gotovo izliječena. Zaključili su da je prefrontalna leukotomija bila jednostavna operacija sigurna od pogreške i da bi bila korisna u liječenju nekih mentalnih bolesti i poremećaja. Napisali su i da je posebno djelotvorna protiv depresije i melankolije, a postupak je nazvan psihokirurgija”, piše Torkildsen.

No, 1939. godine na Moniza je u ordinaciji pucao jedan pacijent s dijagnozom shizofrenije. Preživio je, ali je ostao djelomično paraliziran i u invalidskim kolicima. No, priznanja nisu izostala. Moniz je 1949. godine za lobotomiju nagrađen Nobelovom nagradom za medicinu. New York Times ga je proglasio hrabrim istraživačem ljudskog uma, a medicinski časopis New England Journal of Medicine tvrdio je da je to racionalan pristup u liječenju psihijatrijskih poremećaja.

Medicinski je establišment prigrlio lobotomiju, a šampion te procedure bio je Amerikanac Walter Freeman (1895.- 1972.), neurolog iz Philadelphije. Freeman je s partnerom, neurokirurgom Jamesom Wattsom, 1936. godine izveo prvu prefrontalnu lobotomiju u Sjedinjenim Državama, a njegova pacijentica je Alice Hood Hammatt, domaćica iz Topeke u Kansasu.

Freeman je modificirao Monizov postupak: lobotomiju svojih pacijenata obavljao je uvlačenjem instrumenta nalik šiljku za led kroz očnu duplju. Zbog toga je nazvan „kirurgom sa šiljkom za led” (američki znanstveni publicist Sam Kean prije nekoliko godina objavio je knjigu "The Icepick Surgeon", odnosno kirurg sa šiljkom za led). Freemanova je lobotomija trajala šest minuta i izvođena je bez anestezije.

„U razdoblju od samo dva mjeseca 1936. godine Freeman i Watts su napravili dvadesetak lobotomija, a do 1942. godine lobotomizirali su više od 200 pacijenata te objavili rezultate. Izvijestili su da se kod 63 posto njihovih pacijenata stanje poboljšalo, kod 24 posto nije primijećena promjena, a kod 14 posto stanje se pogoršalo”, piše Torkildsen. Jedan od najpoznatijih pacijenata Waltera Freemana bila je Rosemary Kennedy, najstarija sestra Johna F. Kennedyja.

Lobotomija zbog ljepote?!

Rosemary je imala blaga mentalna oštećenja, nastala pri porođaju, a tijekom odrastanja bila je sklona naglim promjenama raspoloženja i agresivnom ponašanju. Kako je kao lijepa, mlada djevojka privlačila muškarce, njezin otac Joe Kennedy odlučio ju je podvrgnuti lobotomiji, jer se bojao da bi njezina potencijalna neželjena trudnoća mogla loše utjecati na njegovu političku karijeru. Rosemary je 1941. godine, u dobu od 23 godine, podvrgnuta lobotomiji, no operacija je loše izvedena i djevojka je doživjela teška oštećenja mozga, zbog kojih je cijeli život provela u instituciji za mentalno oboljele. Umrla je 2005. godine, u dobi od 87 godina.

„Unatoč stopi smrtnosti od 14 posto, Freeman u životu je napravio 3439 lobotomija, posljednju 1967. godine”, piše Torkildsen. Freemanov pandan u Velikoj Britaniji bio je neurokirurg Sir Wylie McKissock, koji je izveo vlastitu varijantu lobotomije na oko 3000 pacijenata. Prema nekim podacima do 1955. godine u SAD-u je 40.000 ljudi podvrgnuto je operacijama koje su im nepovratno uništile dijelove mozga. Točnih podataka o broju zahvata koji su izvedeni u Hrvatskoj ili Jugoslaviji nema. „U 1940-im i 1950-im godinama bilo je snažnih glasova protiv lobotomije kao oblika liječenja, u SAD-u, ali i drugdje. Kritika je bila najsnažnija u Sovjetskom Savezu, gdje je 1950. godine uvedena potpuna zabrana lobotomije, uz obrazloženje da je postupak nehuman. U 1950-ima u psihijatriju se uvode neuroleptici, a sve je više zastupljen stav o lobotomiji kao nehumanom i opresivnom postupku”, piše Torkildsen.

Primjerice, američki književnik Robert Penn Warren 1946. godine za svoj je roman „Svi kraljevi ljudi”, u kome je lobotomija prikazana kao barbarski tretman, dobio Pulitzerovu nagradu. S vremenom je kritika lobotomije u književnosti i popularnoj kulturi bila sve snažnija. Najpoznatiji je primjer roman „Let iznad kukavičjeg gnijezda” koji je Ken Kesey objavio 1962. godine da bi tri godine kasnije bio postavljen na kazališne daske. Slavni redatelj Miloš Forman adaptirao je 1975. godine roman za istoimeni film koji je osvojio pet Oscara.

Lobotomija je zatim u javnoj predodžbi stavljena između giljotine i luđačkih košulja. Postala je predmet užasavanja, mračno poglavlje u povijesti medicine. Bilo je poziva da se Monizu oduzme Nobelova nagrada u čemu su se posebno istakli članovi obitelji pacijenata koji su bili podvrgnuti lobotomiji. No, Nobelova zaklada ne opoziva nagrade i mnogi Monizovu priču vide kao podsjetnik da znanstvena istraživanja trebaju biti vođena poniznošću.

„ Ako bismo naučili lekciju iz povijesti, ona bi trebala biti sljedeća: lako je okriviti tretmane iz ranijih vremena zbog loše prosudbe. No, ništa manje nismo sposobni odvojiti se od društva i okvirnih uvjeta koji danas vode naš rad. Povijest lobotomije trebala bi biti lekcija poniznosti. Nikad ne budite potpuno sigurni što će buduće generacije pamtiti kao proboj, a što će smatrati velikom pogreškom”, zaključio je Torkildsen.