Dr. Viktor Ivanković: Svi imamo obavezu ne izlagati druge ozbiljnoj šteti

Kampanju smo počeli sloganom 'Misli na druge, cijepi se', što je moralni apel. Ljudi govore o moralnim kategorijama kad se pozivaju na osobnu slobodu, no ovaj slogan utemeljen je na principu da svojim ponašanjem ne škodimo drugim ljudima. Gdje se izgubio taj princip od trenutka kad je lansiran, prije gotovo godinu dana? Vjerojatno u političkom mlincu koji smo imali, a Stožer je prečesto mijenjao i donosio kontradiktorne odluke", kaže dr. Viktor Ivanković, asistent na Institutu za filozofiju u Zagrebu i jedan od najistaknutijih mladih hrvatskih filozofa. Doktorirao je 2019. godine političku teoriju na Srednjoeuropskom sveučilištu (CEU) u Budimpešti, a u fokusu njegova istraživanja je etika utjecaja.

S kolegom Lovrom Savićem, također obećavajućim mladim filozofom koji je trenutačno na doktorskom studiju iz bioetike i etike javnog zdravstva u Ethox Centru Sveučilišta Oxford, Ivanković je nedavno objavio zapažen rad o moralnoj obavezi cijepljenja. Članak "Tri argumenta na temelju štete za moralnu odgovornost cijepljenja" nastao je u okviru projekta "Šteta, namjere i odgovornost" Hrvatske zaklade za znanost te projekta o javnom zdravstvu koji financira britanski Wellcome Trust. Objavljen je u Health Care Analysisu, jednom od 20 vodećih časopisa iz bioetike.

Što je osnova etičke rasprave u slučaju zaraznih bolesti?

- Tradicionalno, osnova etičke rasprave u slučaju zaraznih bolesti jest ideja o štetnosti našeg individualnog ponašanje po druge. Temelji se na tzv. harm principleu koji omogućuje slobodu djelovanja pojedinaca sve dok to djelovanje/ponašanje ne šteti drugima. Dakle, pojedinci moraju ograničiti svoje slobodno ponašanje da ne bi ugrožavali druge.

U slučaju zaraznih bolesti, mi nismo samo trpitelji štete zbog bolesti, nego smo i potencijalni vektori, dakle širitelji zaraze. Upravo na harm principleu zasniva se i princip kolektivnog imuniteta. Ideja kolektivnog imuniteta je da svaki pojedinac svojim cijepljenjem pridonosi kolektivnom učinku koji štiti određene osobe. Ljudi se cijepe zbog sebe, ali svojim cijepljenjem imaju veliki utjecaj na ono što će se događati drugima.

U radu ste naveli primjer Dubrovnika u kojem je 2018. godine buknula epidemija ospica?

- Slučaj Dubrovnika i ospica je prigodan primjer mjesta gdje se populacijska procijepljenost u velikoj mjeri smanjila: u razdoblju od 2014. do 2017. godine broj procijepljenih protiv ospica smanjio se na oko 56 posto, a kolektivni imunitet za ospice je od 93 do 95 posto. Taj slučaj Dubrovnika najzorniji je pokazatelj mogućih ishoda kada dovoljan broj pojedinaca ne prepoznaje individualnu moralnu odgovornost za zaštitu drugih cijepljenjem i kada je broj cijepljenih manji od nužnog broja koji je potreban da bi se dostigao kolektivni imunitet.

Koji je glavni argument u prilog moralne obaveze cijepljenja protiv covida?

- Glavni argument u korist cijepljenja na temelju štete, dakle, ostaje kolektivni imunitet, ali u radu pokazujemo da je taj argument najsnažniji kada se stopa procijepljenosti približava kolektivnom imunitetu. Ako se pak nitko nije cijepio, moje ili vaše osobno cijepljenje ne pridonosi značajno zaštiti neke ranjive osobe. Tako da taj argument, sam za sebe, nije dovoljan da se opravda stabilna moralna obaveza za cijepljenje. Ali zato je taj argument moguće komplementirati s još dva argumenta.

Koji su dodatni argumenti?

- Drugi je argument da mi osobno imamo obavezu ne izlagati druge ozbiljnoj šteti. Ja kao osoba imam moralnu odgovornost da druge osobe ne ugrožavam svojim necijepljenjem, bez obzira na to koliko ih ugrožavali drugi. Ovaj je argument najsnažniji kada je razina procijepljenosti vrlo niska. Konačno, iznad praga kolektivnog imuniteta, treći argument za cijepljenje svodi se na pragmatična razmatranja kojima se podupire kolektivni imunitet, npr. da se necijepljeni često okupljaju u tzv. populacijske clustere u kojima izbijaju bolesti i koji ugrožavaju ranjive, ili da je procijepljenost vrlo često nestabilna, u smislu da ovisi o populacijskim kretanjima i stopi smrtnosti. Informacije o ovim fluktuacijama u stopi cijepljenja često kasno dolaze do pojedinaca i njihova moralna obaveza ne može o tome ovisiti.

Stalno slušamo o pravima i slobodi pojedinaca da se ne cijepe. Što je moralna obaveza cijepljenja?

- Moralna obaveza cijepljenja se tiče onoga što su ljudi moralno obavezni činiti bez ikakvih državnih, tj. prisilnih mehanizama, a tu smo situaciju imali prije nekoliko mjeseci u Hrvatskoj. Ukratko, svi imamo određena prava i slobode, ali ta prava i slobode trebamo ograničiti ako štetimo drugima ili ako druge izlažemo opasnostima. U velikom broju slučajeva to prihvaćamo: smatramo da je dobro da postoje zakoni i pravila u prometu, da postoje kazne za prekomjernu brzinu ili vožnju u alkoholiziranom stanju.

Očekujemo da je sloboda brze ili pijane vožnje ograničena, naravno uz pomoć represivnih metoda, kako se druge ne bi dovodilo u opasnost. U tom smislu, ideja moralne odgovornosti, onako kako je mi predstavljamo u našem radu, je vezana i za rasprave o slobodama i pravima pojedinaca. No, naše zagovaranje moralne obaveze cijepljenja u ovom članku je strogo moralno.

Ono ne ograničava izravno slobode, nego znači da bi pojedinci sami trebali prepoznati da necijepljenjem potencijalno predstavljaju veliku štetu drugima i da bi ispunjenjem te obaveze sami trebali ograničiti svoje slobode. U radu ne pričamo o prisilnim mjerama, nego naš članak pokazuje što smo dužni činiti ako ne postoji zakonska obaveza cijepljenja. No kako se cijepljenje donedavno kretalo puževim korakom, može se reći da tu moralnu obavezu nismo ispunjavali.

A što je s Crkvom u Hrvatskoj koja bi trebala inzistirati na moralnosti cijepljenja?

- Pitanje nečinjenja štete bi trebalo biti iznad ideologija. Naša je moralna odgovornost ne škoditi drugima. Ako Crkva dosad nije pozivala na cijepljenje, ona bi morala moći prepoznati da ljudi u okolnostima pandemije mogu lako biti vektori koji šire bolest. Naš argument ne ograničava ničiju slobodu, pa tako ni vjernika. On samo pokazuje da bi svi građani, a tako i vjernici, svojim necijepljenjem mogli ugroziti druge i traži ih da svoju štetu minimiziraju ispunjenjem moralne obaveze cijepljenja. Načelo nečinjenja objektivne i ozbiljne štete drugima nije ideološko pitanje: mogu ga prihvatiti sve društvene skupine, što vjernici, što ateisti.

Kako gledate na prosvjede studenata protiv covid-potvrda i cijepljenja? Je li to sumrak prosvjetiteljstva kao jedne od najnaprednijih ideja u povijesti čovječanstva?

- Teško je reći jer su okolnosti vrlo komplicirane. Prvo, došli smo do točke usijanja u kojoj je prosvjed protiv cijepljenja ili znanstvenih krugova pomiješan s prosvjedom protiv vlasti. Direktive se često mijenjaju, znanstvenici koji rade za stožere često se gledaju kao produžene ruke političkog režima pa bunt protiv vlasti često zahvaća i znanost. Drugo, neki su više očekivali od cijepljenja pa se sada, kada ono ne stvara željene rezultate, osjećaju prevareno.

Problem je naprosto u tome da se nije cijepilo dovoljno ljudi i sada je naša zaštita od eksplozivnih izbijanja bolesti ograničena jer je incidencija bolesti visoka. Što se tiče studenata i srednjoškolaca, njima je život promijenjen u posljednje dvije godine. Neki srednjoškolci će pola svoga srednjoškolskog obrazovanja provesti na online nastavi što je jako loše, a mnogi studenti će dvije petine studija provesti na online nastavi što izobličuje njihove živote. Naravno da su frustrirani u takvoj situaciji.

Kako edukacijom prevladati otpor cijepljenju kod mladih, posebno studentske populacije?

- Prosvjetitelji pred sobom imaju težak zadatak: nije im lako 'samo' edukacijom premostiti nataložene frustracije koje zahvaćaju sve društvene skupine, pa tako i studente. Problem za prosvjetitelje je i taj da je, kako se kaže, cijepljenje povijesno poznato kao žrtva vlastita uspjeha.

Ono je toliko efektivno ograničavalo opasne bolesti da su te bolesti izmicale iz vida, iz kolektivne svijesti. Teško je npr. shvatiti da je cijepljenje iskorijenilo velike boginje, koje su zastrašujuće, kad su one prošla bolest. Ljudima se teško nositi sa spoznajom da je cijepljenje imalo veliki učinak na brojne zarazne bolesti. Edukacija može ukazati na ove povijesne uspjehe, no takvi uspjesi ne mogu 'oživjeti' u svijesti učenika i studenata kao što su "živi" navodni neuspjesi covid-cjepiva.