Bjesni rat europskih znanstvenika s (pohlepnim) izdavačem časopisa

Tijekom ovog mjeseca oko 300 akademskih institucija u Švedskoj i Njemačkoj ostalo je bez pristupa radovima koje objavljuje nizozemski izdavač Elsevier, najveći svjetski izdavač znanstvenih časopisa. Epilog je to neuspjelih pregovora koji se još od 2016. godine vode između Elseviera s jedne strane i konzorcija Projekt Deal s druge, koji predstavlja oko 200 njemačkih sveučilišta i istraživačkih centara, i Swedish Bibsam Consortiuma, koji zastupa oko 85 švedskih sveučilišta i znanstvenih institucija.

- Iz knjižnice Instituta su nam početkom godine poslali popis Elsevierovih časopisa na koje ne planiraju obnavljati pretplatu, tako da nekidan, kada smo konačno 'odrezani', nije bilo nekih iznenađenja. Dio izdanja još nam je dostupan, kao i arhiva članaka objavljenih prije 2018. godine - kaže molekularni biolog Petar Glažar, koji dovršava doktorat u Institutu za medicinsku sistemsku biologiju u Berlinu.

Petar Glažar

- Što se pristupa znanstvenim člancima tiče, smetnja je minimalna jer je pristup putem web stranice izdavača samo jedan od načina dolaska do željenog članka. Osim toga, većina će rado malo otrpjeti u znak podrške ljudima koji ih zastupaju u pregovorima s Elsevierom. Što se tiče ostalih interakcija s izdavačima, neki su ljudi podnijeli ostavke na urednička mjesta u Elsevierovim časopisima, dio njih odbija recenzirati za Elsevier, a neki tvrde da neće slati svoje članke u Elsevierove časopise. Iako sumnjam da će netko zbog ove situacije propustiti priliku za objavu u, primjerice, Cellu. Ipak, manje zvučna izdanja mogla bi osjetiti razliku i mislim da je Elsevier trenutno u lošijoj poziciji u ovim pregovorima - istaknuo je Glažar.

Promišljena industrija

U osnovi sukoba Njemačke i Švedske s moćnom nizozemskom izdavačkom kućom jest borba za tzv. otvoreni pristup, kojim bi se istraživačima omogućilo slobodno pristupanje radovima objavljenim u znanstvenim časopisima. No, znanstvene časopise u pravilu izdaju profitabilne kompanije kojima je imperativ zarada, pa je konflikt neizbježan. Iako se od interneta i novih informacijskih tehnologija očekivalo da će omogućiti i olakšati pristup znanstvenim informacijama, dogodilo se suprotno jer su cijene pretplata na znanstvene časopise drastično porasle. Te se pretplate kreću u rasponu od 2000 do 35.000 dolara po časopisu, a iznosi pretplata na pakete časopisa penju se na milijune dolara.

Danas zvuči paradoksalno, no 1995. godine poslovni je magazin Forbes predvidio da će Elsevier kao najveći izdavač znanstvenih časopisa biti prva žrtva interneta. No, ispalo je da su pod naletom interneta pokleknuli brojni tiskani mediji, posebice tjednici i dnevne novine, dok veliki izdavači znanstvenih časopisa Elsevier (drži 16 posto tržišta), Springer Nature (12 posto), Wiley-Blackwell (6 posto) i Taylor& Francis (4 posto udjela na tržištu) svake godine ostvaruju profite astronomskih razmjera. Primjerice, Elsevier je prošle godine ostvario profit veći od milijardu eura.

- Elsevier je potekao iz izdavačke kompanije nastale krajem 19. stoljeća, a ulazak u znanstveno izdavaštvo i kompaniju kakvu sada poznajemo dogodio se nakon Drugog svjetskog rata. Danas oni pokrivaju područje tiskanog i elektroničkog izdavaštva koje okuplja vrhunske znanstvene časopise, online proizvode, usluge i analitičke alate kao što su, primjerice, Science Direct, Scopus i Mendeley. Podaci iz 2017. godine pokazuju da u svojem portfelju drže 2500 časopisa, a u svojim bazama arhiviraju 13 milijuna radova. Elsevierova poslovna politika, poznata po strogim copyright restrikcijama i visokim cijenama časopisa, vjerojatno vuče korijene iz činjenice da su dugo prisutni na tržištu u samom znanstvenom vrhu i da su jedna od dvije kompanije koje donose citatne baze i analitičke alate bez kojih teško možemo zamisliti modernu znanost - pojasnila je Marina Dabić, redovita profesorica u trajnom zvanju na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu (EFZG).

Marina Dabić

Naglasila je da je znanstveno izdavaštvo postalo promišljena industrija u kojoj zarađuju različiti profili stručnjaka i kompanija. - Elsevier nedovoljno nagrađuje besplatan rad većine sudionika u procesu od urednika, recenzenta i autora, i činjenicu da je puno manji trošak clouda negoli je bio tisak časopisa prije dvadeset godina kada online baze nisu postojale. Nažalost, kako se i znanost i obrazovanje sve više nazivaju industrijom, tako je i izdavaštvo industrija, a njihovi pravci razvoja su nedjeljivi. Opravdan je otvoreni bunt znanstvene zajednice prema Elsevieru jer veliki postotak budžeta namijenjenog elektroničkim časopisima i bazama odlazi samo na jednu kompaniju.

Mislim da su hvalevrijedni napori velikih država koje na nacionalnoj razini pokušavaju utjecati na poslovnu politiku Elseviera. Inicijativa je krenula upravo iz razvijenih zemalja poput Švedske i Njemačke, kada su njihovi znanstvenici počeli bojkotirati Elsevier. No, Elsevier je prošli tjedan prekinuo pregovore na neočekivani način i zabranio pristup svojim bazama svim znanstvenicima i institucijama iz Švedske i Njemačke - rekla je Marina Dabić.

Bunt znanstvenika prema industriji znanstvenih časopisa, čija se vrijednost procjenjuje na više od 10 milijardi dolara godišnje, na tragičan je način demonstrirao američki internetski genij Aaron Swartz, osnivač društveno-informativnog i zabavnog websitea Reddit. Mladi se Schwartz početkom 2013. godine objesio u svojem stanu u New Yorku uslijed pregovora o nagodbi u sudskom procesu koji se protiv njega vodio jer je neovlašteno downloadao tisuće znanstvenih radova s prestižnog Massachusetts Institute of Technology (MIT).

Schwartzovu borbu za slobodan pristup znanstvenim radovima nastavila je mlada Kazahstanka Alexandra Elbakyan (29), utemeljiteljica web stranice Sci-Hub, najveće svjetske piratske online baze znanstvenih članaka. Sci-Hub raspolaže desecima milijuna "ukradenih" članaka dostupnih svim znanstvenicima, nastavnicima, studentima, učenicima, liječnicima i ostalim korisnicima kojima su zbog astronomski visokih pretplata na akademske časopise znanstveni radovi često nedostupni. Pritom bazu Sci-Hub ne koriste samo znanstvenici u zemljama u razvoju nego i oni u bogatim zemljama poput Njemačke.

Sirove verzije

- Iako izdavači predstavljaju Sci-Hub kao platformu za ilegalan pristup znanstvenim člancima, iz naše perspektive riječ je o platformi za najjednostavniji pristup člancima koji su nam ionako legalno dostupni - preko knjižnica instituta, web stranica autora ili društvenih mreža. Ako sam kod kuće ili na putu, lakše mi je pristupiti članku preko Sci-Huba nego se spajati na mrežu instituta preko koje mi je osiguran legalan pristup - rekao je Petar Glažar. Istaknuo je kako u Njemačkoj jača pokret za otvoreni pristup znanstvenim radovima.

- Institucije aktivno potiču znanstvenike da objavljuju u časopisima s otvorenim pristupom. Tako, primjerice, Asocijacija njemačkih istraživačkih centara Helmholtz trenutno kao cilj za 2020. godinu postavlja da više od 60 posto članaka bude slobodno dostupno godinu dana nakon objave. Znanstvenici podržavaju takvu politiku jer su uglavnom nezadovoljni odnosima s izdavačima: istraživanja se obavljaju novcem poreznih obveznika, izdavačima se plaća nemala naknada za objavljivanje radova, dok recenzije, a često i uredničke zadaće, volonterski obavljaju znanstvenici. Količina kontrole nad objavljivanjem materijala koju imaju izdavači nije proporcionalna uloženom trudu. Još jedan dokaz koliko znanstvenici žele open access je i porast popularnosti tzv. preprintova - sirove verzije članaka sve se češće slobodno objavljuju na stranicama poput biorxiv.org - rekao je Glažar.

I na razini EU već se godinama podržava otvoreni pristup rezultatima znanstvenih istraživanja iz javnih i javno-privatnih fondova. Primjerice, svi znanstvenici koji dobiju projekt financiran u sklopu programa Obzor 2020 moraju svoje recenzirane znanstvene publikacije pohraniti u neke od digitalnih repozitorija i osigurati im otvoren pristup nakon maksimalno šest mjeseci, odnosno nakon 12 mjeseci za područja društvenih znanosti, humanistike i umjetnosti.Jedan od najvećih zagovornika otvorenog pristupa je i europski povjerenik za znanost Carlos Moedas. - Elsevier se također pridružio inicijativama otvorenog pristupa, ali tako da kao izdavač na tome zarađuje jer trošak najčešće plaćaju autori, a radi se o visokim iznosima. Upravo zbog visokih cijena i nefleksibilnosti u pregovaranju, Hrvatska nema pretplatu na Elsevierovu bazu Science Direct, što je loše, no s druge strane dobro zato što smo za taj novac dobili neke druge izdavače i baze podataka.

Tako smo u srpnju dobili pristup i analitičkom alatu InCites koji je dio platforme Web of Science, pa će i to podići razinu razumijevanja i proučavanja koja je pozicija hrvatskih znanstvenika i institucija u svjetskim okvirima - rekla je Marina Dabić. Naglasila je kako su u Hrvatskoj u posljednjih godinu dana Ministarstvo znanosti i obrazovanja, Nacionalna sveučilišna knjižnica, ali i Sveučilište u Zagrebu udružili napore po pitanju nabave elektroničkih izvora za znanstvenu zajednicu.

Nesređena autorska prava

- Ekonomski fakultet u Zagrebu već nekoliko godina osigurava pristup bazi EMERALD. Kod nas još ne postoji sloboda konzorcijalne nabave na mikrorazini, što bi nam omogućilo jeftiniji pristup tematskim bazama za koje ne postoji širi interes. U praksi, hrvatski je znanstvenik naučio da se za pristup radovima mora često obraćati kolegama iz svijeta ili koristi resurse stranih institucija s kojima surađuje.

Za društvene znanosti posljednjih se godina situacija znatno popravila jer na nacionalnoj razini imamo pristup velikim izdavačima kao što su Springer, Wiley te Taylor & Francis. Ali, naravno, i dalje imamo osjećaj da neke znanstvene discipline uvijek bolje prođu od drugih po pitanju izbora baza podataka i raspodjele novca. Dodatno, kod nas je nesređeno stanje autorskog prava. To je za sada najveći problem naših znanstvenih časopisa - zaključila je Marina Dabić.

Prema podacima objavljenim u časopisu Science, 2014. godine u svijetu je u više od 20.000 znanstvenih časopisa objavljeno oko dva milijuna članaka u digitalnom obliku. Većina te, oko 10 milijardi dolara vrijedne industrije još je vezana uz pretplate, uglavnom biblioteka u istraživačkim i akademskim institucijama. Te se pretplate kreću u rasponu od 2000 do 35.000 dolara po časopisu, a u slučaju pretplata na pakete časopisa svote se penju na milijune dolara.