ŽIVOTNA PRIČA NOVOG HEROJA HRVATSKE GIMNASTIKE 'Jurio sam medalju, stipendiju, bilo što, samo da pomognem mami, ona je za nas sve žrtvovala'

Hrvatska već sada ima pobjednika u izboru za najboljeg sportaša 2017. godine. Štoviše, Srbićeva zlatna medalja sa Svjetskog prvenstva u gimnastici koje je u nedjelju završilo u Montrealu jedan je od najvećih rezultata u povijesti hrvatskog sporta. Ma koliko ovo veliko natjecanje bilo zanemareno u hrvatskim medijima.

- Nevjerojatno je da sam baš ja, i to sa 21 godinom, osvojio prvu zlatnu medalju za hrvatsku gimnastiku - rekao je mladi zagrebački gimnastičar Tin Srbić nakon što je na preči šokirao gimnastički svijet.

Ni Filip Ude, ni Robert Seligman, ni njegov uzor, također prečaš Marijo Možnik. Nitko od daleko poznatijih hrvatskih gimnastičara, nego Tin Srbić. Mladić za kojeg se odavno govori da je “čudo” u velikom je stilu postao prvi hrvatski svjetski prvak u gimnastici.

- I prije finala osjećao sam se odlično.

Osjećaj je zadržao i nakon finala. Nevjerojatno miran, s glavom pobjednika koju je demonstrirao već u kvalifikacijama, a potvrdio u epskom finalu. Polovica suparnika padala je ili ozbiljno griješila, a Srbić je staloženo odradio svoju vježbu, za nijansu bolju nego u kvalifikacijama. Vježbao pretposljednji, krajičkom oka vidio da mu se pruža velika, povijesna prilika.

- Na podiju sam vidio da je Epke (Zonderland) vodeći s ocjenom 14.233, pomislio sam ‘Isuse, pa sa svojom vježbom ja to mogu nadmašiti’. Rekao sam si da ostanem miran, odradim ono što obično radim. I tako je i bilo. Kad sam doskočio, nisam mogao vjerovati da sam odradio tako dobru vježbu. Odmah sam osjetio da imam barem broncu...

Nakon što su suci odradili svoj posao, vidio je da je na zlatnom mjestu, na kojem je ostao i nakon što je Rus David Beljavski odvježbao svoj program.

- Nevjerojatno, ostao sam zlatni.

Lažna obećanja

I to u kakvoj konkurenciji! “Leteći doktor” i “kralj preče” epiteti su koji krase Nizozemca Epkea Zonderlanda. Olimpijski prvak iz Londona 2012. godine, dvostruki svjetski prvak i osvajač još tri svjetska srebra, računajući i ovo montrealsko. Velikan gimnastike, zbog rezultata često preimenovan iz Epke u Epic, “izgubio” je od mladića iz Hrvatske koji trenira na preči učvršćenoj za šank noćnog kluba. Još jedna hrvatska sportska senzacija, još jedna priča u kojoj su se pojedinci izdignuli iznad sustava koji ih je kočio i lažno obećavao bolje uvjete.

Marijo Možnik još je 2014. godine osvojio svjetsko srebro, godinu dana poslije postao i europski prvak, ali uvjeti za sportsku gimnastiku u glavnom i najbogatijem hrvatskom gradu nisu se promijenili. I zato budite oprezni kad krenu nova obećanja gradskih vladara, a ona će, kako to obično biva, stići i ovih dana kada se svi požele fotografirati uz rame svjetskog prvaka.

Zagrebački talenti, hrabre djevojke i momci, i dalje vježbaju u 134 godine starom Sokolskom domu, sa stražnje strane Hrvatskog narodnog kazališta. Nije problem u starosti dvorane, nego u tome što zbog loših uvjeta riskiraju teške ozljede. Ponavljamo, preča na kojoj je Srbić, a prije njega Možnik, uvježbavao elemente vrijedne medalja pričvršćena je za šank noćnog kluba koji se nalazi u prostoriji ispod njihove dvorane.

Twitter

“Ostalo je povijest”

Srbić je u Sokolski dom prvi put zakoračio kad je imao četiri godine. Otac je silno želio da se bavi sportom, jedan njegov poznanik bio je gimnastički trener i, kako bi u Hollywoodu rekli, “the rest is history”. Povijest koja se u nedjelju pretvorila u zlatnu medalju sa Svjetskog prvenstva.

Prvo vježbe koje djecu trebaju zadržati u sportu, zatim, kao i svi, višeboj te na kraju specijalizacija za preču.

Kao i svako zaigrano dijete, zaustaviti ga nije mogla ni ozljeda, sa šest godina slomio je ruku...

- Nasreću, to mi je posljednja ozbiljnija ozljeda. Inače, nikad se nisam bojao padova. Ako u vježbu kreneš sa strahom, obično to loše završi - rekao je Srbić u jednom od prijašnjih intervjua.

Ljubav prema spravi na kojoj svakodnevno vježba potvrđuje se i u tome što iako je kratkovidan, s dioptrijom -1.75, vježba bez kontaktnih leća. Ljubav i prijateljstvo, samopouzdanje. A ista ta preča već mu je na početku ozbiljnije seniorske karijere na sve to povjerenje uzvratila na najljepši način - zlatnom medaljom na Svjetskom prvenstvu.

Svi koji su u nedjelju navečer gledali Srbićev nastup i ponosni uspon na pobjedničko postolje morali su primijetiti njegovu smirenost. Osmijeh se nazirao, probijao, ali nije dominirao. Niti je bilo ludovanja kad se zlato napokon našlo na njegovim prsima. Takvo ponašanje ne treba se pripisati samo mogućem šoku zbog velikog rezultata, nego i njegovu karakteru. Obiteljska nevolja natjerala ga je da odraste preko noći i počne se baviti stvarima i razmišljanjima koje ne bi trebale okupirati jednog tinejdžera...

- Moji roditelji nisu imali lagan život - izjavio je u nedavnom razgovoru za SN prisjećajući se nevolje koja je zadesila oca Sašu, bivšeg atletičara i plesača.

- Mama je praktički sama podizala dvoje pubertetlija nakon što je tata doživio moždani udar kad sam imao 13 godina. Šokiralo nas je. Ustao je jedan dan, nije znao upaliti računalo, ali je ipak otišao na posao. Odatle su ga prebacili u bolnicu, a ondje je potpisao da se vrati kući. Dva sata nakon toga više nije mogao pisati niti govoriti... Teško mi je opisati kako sam se osjećao kad bih došao do tate, a on ne zna kako se zovem. Zapravo zna, ali ne može reći. Nasreću, oporavio se, čak se vratio i plesu. Nadam se da će mu moji rezultati pomoći da se osjeća još i bolje. Sve što se s njim događalo guralo me je prema naprijed - rekao je Srbić u svojoj ispovijesti.

Odličan student

Guralo ga je prema naprijed, poticalo, stvorilo dodatnu motivaciju da što prije stigne do dobrih rezultata. Nije tu bilo gramzivosti. Samo iskrene, iskonske želje da pomogne obitelji.

- Želio sam što prije doći do dobrih rezultata kako bih dobio neku nagradu, stipendiju, bilo što kako bih mogao pomoći mami - rekao je još Tin Srbić istom prilikom.

Sve što je kao mladić morao proći, sve te nedaće formirale su ga u osobu i sportaša kakav je danas. I zato, kad je iz Kanade s osmijehom poručio da je već sa 21 godinom osigurao sportsku mirovinu, trajnu naknadu koju će primati svaki sportaš osvajač medalje nakon što napuni 45 godina, nemojte to doživjeti kao pohlepu ili još jednog sportaša kojem je prvi cilj doći do materijalnog bogatstva. Uostalom, gimnastika i nije takav sport. Barem ne u Hrvatskoj.

Vlado Kos / CROPIX

Tin Srbić i Ana Đerek

Svjestan je toga i Srbić koji usporedno s karijerom vrhunskog sportaša u jednom od najzahtjevnijih sportova vodi i uspješan akademski život. Jedan je od najboljih studenata na Fakultetu strojarstva i brodogradnje i, sigurni smo, budući inženjer industrijskog menadžmenta.

Novi heroj hrvatskog sporta svoj je mir pronašao i u ljubavi. Od 2013. godine i Europskog festivala mladih (EYOF) u vezi je s olimpijkom, također gimnastičarkom, 19-godišnjom Splićankom Anom Đerek.

- Možda sam praznovjerna, ali Tin je uvijek bolje vježbao kad ga nisam gledala pa sam najčešće ispred dvorane u kojoj nastupa. Teško proživljavam njegove nastupe, drhtim, plačem, uvijek sam nervoznija zbog njega nego zbog svojih nastupa - ispričala je Đerek.