'Živim u garaži, imam 1400 kuna mjesečno, spavam u autu. Kad mi dođe kći, spava na stražnjem sjedalu. Svaka tri mjeseca sam na kemoterapiji...'

- Ma, dobro je meni. Živim, liječim se, mirna sam. U garaži imam struju, a po vodu odlazim na obližnju tržnicu. Ljudi su jako ljubazni, daju mi da napunim boce i odnesem vodu, a prodavačice mi znaju dati i nešto povrća. Spavam u automobilu u garaži. Nije velik, malo mi vire noge kad legnem, ali dobro je. Kad mi kći dođe u posjetu, ona spava na stražnjem sjedalu. Stisnemo se, ali dobro smo.

Živim s mačkama, njih dvadesetak. Svi dečki su kastrirani osim jednoga, ali on je invalid, ni ne može doći do cura. Pazim na sve njih. Došli su mi s ceste, ljudi su ih htjeli ubiti, pa sam ih ja spasila - tako priča 58-godišnja Biserka Popijač, žena koja u Sisku živi u garaži.

O njoj su mediji već pisali, 2011. godine, kad se prvi put preselila u garažu. Tad je bila teško bolesna i ostala je bez posla. Nije imala novca za drugo, pa je počela živjeti u garaži. Pročitavši priču, njezini prijatelji iz srednje škole tad su se digli na noge i pronašli joj stan. U njemu je živjela do 2016. godine. Nakon toga vratila se u garažu.

- Da ne duljim, bilo je tu nekih kompliciranih situacija, obiteljskih, a meni je trebao moj mir, pa sam se vratila ovamo. Sa mnom su došle moje mačke, a onda su polako dolazile i druge. Ima ljudi kojima to smeta, iako ja sve držim čisto i uredno. Ne znam zašto nekome smetamo... Evo, ima jedan susjed koji tvrdi da su mu problem moje stvari ispred garaže. Nešto sam stavila ispred, poput mašine za pranje veša, jer unutra ne stane. Ne može mu to smetati da normalno autom uđe u garažu, ali svejedno se ružno ponaša prema meni - kaže Biserka.

Živi od 1420 kuna pomoći. Djelatnici Crvenoga križa donesu joj, kaže, hranu. Mnogi susjedi prema njoj su divni. No rješenja za Biserku zasad nema - gradski stan koji je trebala dobiti odbila je jer se nalazio na petom katu. Ona hoda, kaže, ali ne može baš ići uz i niz stepenice. Još uvijek svaka tri mjeseca odlazi na kemoterapiju, zbog Non-Hodgkinova limfoma.

- Bitno mi je da je kćeri, koja u Zagrebu studira agronomiju, dobro. Jako sam ponosna na nju. Meni je važno da imam svoj mir, da me nitko ne dira. Dajem sve od sebe da nikome ne smetam. Imam dovoljno u životu. Mace nahranim, bolest kontroliram i to je dovoljno - ističe Biserka.

No mi ne mislimo da itko igdje treba ovako živjeti. Nije normalno da bilo tko živi u garaži. Ne, nije normalno da spava u automobilu niti da vodu vozi s tržnice. Apsolutno ne možemo prihvatiti da netko tko ima 1420 kuna kaže kako mu je dobro i da je od te male svote novca koju ima u stanju odvojiti za napuštene i ozlijeđene mačke, za koje se brine da im ništa ne nedostaje. Iako Biserka tvrdi da joj samo treba mir, teško nam je složiti se s njom. Treba joj jeftini stan u prizemlju, u kojemu može normalno živjeti. Treba joj tekuća voda, da se može normalno otuširati. Treba joj krevet, u kojemu se može normalno opružiti. I macama koje je pokupila s ceste treba dom - premda ih ona sve jako voli i ima veliko srce, ne mogu sve ostati kod nje.

Biserkin broj mobitela je 098 930 7008

Svi koji joj mogu na bilo koji način pomoći, neka joj se jave. Iako tvrdi da joj ne treba ništa, da ima mnogih kojima je gore nego njoj, Biserki treba sva pomoć koju joj društvo može pružiti da počne živjeti dostojanstveno.