RIZNICA PRVOSTOLNICE

VELIKA PLJAČKA KATEDRALE Prije 90 godina sakristan crkve primijetio je da je nestalo blago. Evo što je otkrio znanstvenik s Instituta za povijest

Zagrebačka katedrala
 Goran Mehkek / CROPIX

Toga 3. rujna 1929. godine svećenik Krešimir Pećnjak, sakristan zagrebačke katedrale, uputio se na policiju. Bio je uznemiren jer je pred njim bio mučan zadatak prijave krađe bjelokosnog plenarija, najstarijeg predmeta iz Riznice zagrebačke katedrale. Pećnjak je prijavu predao ravnatelju kriminalističkog odsjeka Bogdanoviću koji je obećao hitnu istragu oko krađe vrijedne relikvije. No, priča o krađi odmah je dospjela u zagrebačke novine Jutarnji list, Obzor, Novosti, Hrvatsku stražu, ali i beogradsku Politiku i ljubljanski Slovenec. Kada su se novine raspisale da je artefakt otuđio stanoviti Mirko Maratović, odnosno grof Pyelik-Inna, pozornost je s bjelokosnog plenarija usmjerena na tog tajanstvenog pustolova...

Iako je bjelokosni plenarij najstariji i jedan od najvrednijih predmeta u Riznici zagrebačke katedrale, široj javnosti ipak nisu poznati svi detalji filmske priče o njegovoj krađi i kasnijem povratu iz Amerike. Kako se ovoga ljeta navršava 90 godina otkad je otkriveno da se na mjestu bjelokosnog plenarija nalazi krivotvorina, razgovarali smo s dr. Hrvojem Čapom, mladim povjesničarom iz Hrvatskog instituta za povijest, koji je o tome napisao znanstveni rad “Povrat otuđenog bjelokosnog plenarija iz SAD-a u Riznicu zagrebačke katedrale 1929./1930.”

Licitacija za vrijedni artefakt

- Zaintrigirala me ta priča, a zatim sam spoznao da je bjelokosni plenarij dobro poznat u literaturi, posebice onoj iz povijesti umjetnosti. No, njegova krađa i povrat ostali su neistraženi u povijesnoj literaturi. Stoga sam odlučio istražiti tu zanimljivu priču - rekao nam je dr. Hrvoje Čapo, znanstveni suradnik iz Hrvatskog instituta za povijest.

Bjelokosni plenarij datira se u 11. stoljeće, dakle u vrijeme ustanovljenja Zagrebačke biskupije. Dolazak tog predmeta u Zagreb dovodi se tako u vezu s dolaskom prvoga zagrebačkog biskupa Duha (1094. - 1095.) i s kraljem Ladislavom, utemeljiteljem biskupije kao mogućim darovateljem. Bjelokosni plenarij (u starijoj literaturi plenarij se nazivao diptihom ili čak triptihom) jest predmet koji se sastoji od četiri pločice podijeljene na ukupno osam polja, na kojima su prikazani motivi kristološkog ciklusa.

- Da je bjelokosni plenarij ukraden i zamijenjen krivotvorinom, otkriveno je u ljeto 1929. godine. Originalni zagrebački bjelokosni plenarij posljednji put je bio izložen 1925. godine na Kulturno-historijskoj izložbi grada Zagreba u prigodi obilježavanja 1000. godišnjice Hrvatskoga Kraljevstva. Sudeći prema dokumentima iz tog doba, plenarij je tada bio pod stalnim nadzorom i do trojice zaštitara, a u Riznicu katedrale osobno ga je bio vratio Ljubo Babić, glavni tajnik izložbe - rekao je Hrvoje Čapo.

Da je bjelokosni plenarij u Riznici ipak krivotvorina, otkrio je bečki trgovac umjetninama Max Glückselig. On je preko zagrebačkog industrijalca i veletrgovca Ervina Weissa 1928. godine zagrebačkom Kaptolu ponudio otkup bjelokosnog plenarija za 500.000 dinara. No, to je odbijeno bez razmatranja ponude. Nešto kasnije Glückselig je ponudio milijun dinara, odnosno oko 18.000 dolara (to bi preračunato danas iznosilo više od 260.000 dolara). No, i ta je ponuda odbijena. Pritom je zanimljiva uloga Ervina Weissa, koji je bio i jedan od osnivača Društva prijatelja Strossmayerove Galerije starih majstora. Dok je s jedne strane prema pravilima Društva bila predviđena stroga briga da se dragocjene umjetnine ne iznose izvan Kraljevine Jugoslavije, s druge strane je Weiss pomagao Glückseligu da kupi toliko željeni bjelokosni plenarij.

Grof Pyelik-Inn

- Kad je 1929. godine Glückselig boravio u New Yorku, u aukcijskoj kući Demotte saznao je da je bjelokosni plenarij iz zagrebačke katedrale prodan Muzeju u Clevelandu za 10.000 dolara, što je bilo gotovo dva puta manje od cijene koju je nudio Kaptolu.

Nakon toga, Glückselig je ponovno u ljeto 1929. godine preko Ervina Weissa dobio na uvid zagrebački bjelokosni plenarij. Nešto kasnije predmet su pregledala još dvojica stručnjaka. Naposljetku je zaključeno da je bjelokosni plenarij koji se nalazi u Riznici krivotvorina koja se od originala razlikuje u 56 detalja - rekao je Hrvoje Čapo.

Nakon što je sakristan Pećnjak prijavio krađu, policijski su inspektori počeli istragu u zagrebačkoj katedrali. Policijska je istraga ubrzo sumnju usmjerila na određenog Mirka Maratovića, rođenog 16. travnja 1897. godine u Splitu. Mirko Maratović u Zagreb je došao iz Splita 7. kolovoza 1926. godine sa zaručnicom, Bračankom Katom Škarnić.

Ubrzo se počeo predstavljati kao grof Pyelik-Inn. Nakon otprilike mjesec dana, 18. rujna 1926. godine, unajmio je sobu kod Stanka Milčića (Mlinarića), zvonara zagrebačke katedrale, s čijim se sinom Živkom sprijateljio. U toj sobi je ostao do 14. rujna 1927. godine, nakon čega je otišao u Pariz. Najvjerojatnije je da je bjelokosni plenarij iz Riznice ukraden i zamijenjen krivotvorinom između 1925. i 1927. godine.

- Policija je odmah ispitala sve u katedrali jer je bilo čudno da nije bilo nikakvih znakova provale. Kako je Maratović udomaćio i pridobio zvonarevo povjerenje, praktički je imao stalni pristup vrijednim umjetninama. Napravio je duplikat ključeva Riznice i izradio kopiju plenarija, koja je bila toliko vjerna da nitko u riznici nije primijetio da je zamijenjen ukradeni original. Maratović je uz bjelokosni plenarij ukrao još nekoliko predmeta, a ostavio krivotvorine. Njegova zaručnica Kata Škarnić očito nije otišla s Maratovićem jer je, prema policijskom zahtjevu, u rujnu 1929. godine na Braču bila privedena na ispitivanje u Zagreb. Zagrebački je sud, na temelju svojih saznanja, 20. rujna za Mirkom Maratovićem, poznatim i kao Pyelik-Inna, raspisao tjeralicu, čime je istraga bila dovršena - ispričao je Hrvoje Čapo.

Imao je i pomagača?

Zanimljivo je da je nakon otkrića krađe u Riznici zvonarev sin Živko Milčić napustio Zagreb i otišao u Belgiju, što ide u prilog teoriji da je Mirko Maratović imao pomoćnika tijekom krađe u Riznici. Nakon raspisane međunarodne tjeralice otkriveno je da je tajanstveni Mirko Maratović boravio u Parizu od 1927. godine, ali je nakon otkrića afere navodno pobjegao u Brazil. Nikada nije pronađen, ali je rasprava oko njegova identiteta i danas otvorena.

Tako se može čuti da je Mirko Maratović zapravo bio čovjek koga znamo kao Antu Topića Mimaru (1898. - 1987.), kontroverznog kolekcionara koji je svoju zbirku umjetnina darovao hrvatskom narodu te je nakon njegove smrti izložena u današnjem Muzeju Mimara. Da je riječ o istoj osobi, u razgovoru za Globus 1998. godine ustvrdili su Paula Maratović, koja je tvrdila da je Mimarina kći iz prvog braka sa Stošijom Martinov, i povjesničar Eduard Čalić (1910. - 2003.), dugogodišnji Mimarin prijatelj.

- U svojoj knjizi ‘Mimara’ Vesna Kusin veliku je pozornost posvetila razrješavanju pitanja jesu li optuženi za krađu plenarija Mirko Maratović i Ante Topić Mimara zapravo ista osoba. Ta je povezanost bila aktualizirana od 1967. godine, kada je Ante Topić Mimara Gradu Zagrebu poklonio svoju zbirku umjetnina. Priča koja se tada pojavila oko njegove osobe dovela je tako identitet Mimare u izravnu vezu s navedenim Mirkom Maratovićem. Akronim Mimara, odnosno MIrko MARAtović, toj je hipotezi tako postao najveća potkrepa. Kusin je utvrdila da se identiteti Mirka Maratovića i Ante Topića nikako ne mogu nedvojbeno poistovjetiti od 1927. do 1929. Mirko Maratović bio je prijavljen u Parizu kao Mirko Pyelik-Inna, dok je Ante Topić od iste godine do 1953. godine bio prijavljen u Berlinu pod svojim imenom. Sklon sam prikloniti se tome razmišljanju, iako u nekim znanstveno-stručnim izvorima i dalje živi ideja da je Mirko Maratović bio Ante Topić Mimara - ustvrdio je Hrvoje Čapo.

I dok tajnu Mirka Maratovića neki povjesničar ili publicist tek treba razotkriti, Hrvoje Čapo istražio je što se zbivalo s bjelokosnim plenarijem nakon što je krađa otkrivena i prijavljena zagrebačkoj policiji.

- Čini se da su policijski rezultati bili dostavljeni i Ministarstvu vanjskih poslova Kraljevine Jugoslavije, koje ih je potom 30. rujna 1929. godine proslijedilo i jugoslavenskom poslaniku u SAD-u Leonidu Pitamicu. Prema dostupnim američkim dokumentima vidljivo je da je akcija oko povratka zagrebačkog plenarija počela početkom listopada 1929. godine, dakle mjesec dana nakon novinskih napisa o otkriću cjelokupne afere. Poslanik Pitamic je najvjerojatnije 5. listopada posjetio zamjenika američkoga državnog tajnika Williama Richarda Castlea, obavijestivši ga o nestanku bjelokosnog plenarija iz Zagreba i otkriću da se nalazi u Muzeju umjetnosti u Clevelandu - rekao je Hrvoje Čapo.

Ističe kako je Američko državno tajništvo pitanju povrata vrijednog predmeta pristupilo oprezno, nikako ne prejudicirajući da bjelokosni plenarij treba biti vraćen u Zagreb.

Velika akcija povratka

- Iako je isprva stav američke strane bio da bjelokosni plenarij ne bi mogao biti vraćen a da ga jugoslavenske vlasti ne otkupe, on je u kratkom razdoblju bio ublažen. Problem je shvaćen vrlo ozbiljno: nastojao se izbjeći bilo kakav negativni publicitet za američku stranu. U prilog toj tvrdnji ide i činjenica da je prepisku s Muzejom u Clevelandu obavljao upravo zamjenik državnog tajnika William R. Castle osobno. Usto, njegova su pisma ravnatelju Muzeja F. A. Whitingu bila neformalne naravi, odnosno nastojalo se da barem dio korespondencije “ne ulazi u službene dosjee”. Ti su dopisi stoga bili slobodnijega, izravnijega izraza, čiji je ton bio pun razumijevanja za Muzej umjetnosti u Clevelandu koji je upravo s bjelokosnim plenarijem utemeljio svoju srednjovjekovnu zbirku. Danas je ta zbirka jedna od najboljih u Americi - ispričao je Čapo. Castle je od Whitinga neposredno i zatražio da Muzej istraži cijeli slučaj i pokuša odvesti internu istragu do inicijalnoga prodavača bjelokosnog plenarija.

- Muzej je u svojoj izjavi medijima istaknuo i da je muzejsko-galerijska istraga pokazala da je bjelokosni plenarij prošao kroz ruke četvorice ‘uglednih posrednika’ prije nego što ga je otkupila kuća Demotte: zbog činjenice da je upravo prvi u nizu od njih, koji je mogao otkriti pravoga prodavatelja, bio nedostupan zbog putovanja, istraga je zapravo ostala nedovršena. Nakon zajedničkog sastanka predstavnika kuće Demotte i Muzeja u Clevelandu, te nakon što se kuća Demotte obvezala da će Muzeju nadoknaditi izgubljena sredstva, Muzej je u duhu ‘međunarodnog razumijevanja i pravde’ odlučio predati zagrebački bjelokosni plenarij jugoslavenskoj vladi - kazao je Čapo.

Primopredaja je bila obavljena 29. listopada u Donatorskoj sobi u Muzeju u Clevelandu, a tom je prigodom jugoslavenski poslanik Leonid Pitamic potpisao primitak bjelokosnog plenarija. O tom događaju izvijestile se američke novine koje su pozorno pratile priču o krađi bjelokosnog plenarija iz zagrebačke katedrale.

No, plenarij je ostao u SAD-u još šest mjeseci, a u Zagreb ga je 17. svibnja 1930. godine vratio rođak poslanika Pitamica, Makso Pitamic, činovnik Prve hrvatske štedionice.

- Pri povratu bjelokosnoga plenarija u Zagreb bile su poduzete i posebne mjere opreza. Naime, plenarij nije bio vraćen u zapečaćenoj diplomatskoj pošiljci. U njoj je bio samo okvir zagrebačkog plenarija. Njegove četiri pločice bile su svaka zasebno spremljene u četiri metalne kutijice za cigarete, koje je čitavo vrijeme putovanja uza se imao Makso Pitamic. U Zagreb je, uz plenarij, Makso Pitamic donio i nalivpero kojim je poslanik Pitamic potpisao dokument o primitku bjelokosnog plenarija iz Riznice zagrebačke katedrale u Clevelandu 29. listopada 1929. godine - zaključio je Hrvoje Čapo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. studeni 2024 22:05