ZORISLAV SREBRIĆ

'U nogometu sam od 1955. kada sam prvi put registriran u mlađim Dinamovim uzrastima. Ne mogu se pohvaliti da sam bio osobito dobar...'

 CROPIX
Zorislav Srebrić s hrvatskom je nogometnom reprezentacijom već više od 20 godina i nakon bronce iz 1998., zaslužan je i za rusko srebro

Sir Bobby Charlton ostavio je srce na terenu Old Trafforda odigravši tijekom 17 sezona 758 utakmica za Manchester United, začinivši ih usput sa 249 golova. Mađarski sudac Palotai Károly sudio je četiri finala eurokupova i sa zviždaljkom oko vrata arbitrirao na još tri završna turnira svjetskih prvenstava. Pokušavajući doskočiti američkoj ideji ‘Kuće slavnih’, dvojicu nogometnih velikana Uefa je u svibnju 2016. godine počastila Dijamantnom medaljom za zasluge, prvim takvim nagradnim setom izdanim nakon devet godina stanke.

Društvo na pozornici u Budimpešti tom zgodom činio im je vječni Zorislav Srebrić. Dijamantno odličje našlo se u Srebrićevim rukama zato što, kako stoji u obrazloženju odluke, “ovaj izvrsni glavni tajnik i tehnički direktor Hrvatskog nogometnog saveza traje na najvišoj pozornici već duže od dvadeset godina”. Kako je reagirao “Zorko”? Kao i obično, sa - čestitam.

U dvoranu za sastanke HNS-ova Izvršnog odbora, na vrhu zagrebačkoga Hiltona naš je sugovornik donio naramak medalja, priznanja i fotografija na kojima pozira u društvu nogometnih legendi. S novinarima Srebrić komunicira svakodnevno, ali sada se meškolji u fotelji i namješta kravatu. Naučio je da nas susreće u prolazu, nakon utakmica ili skupštinskih sjednica, tijekom okupljanja ili treninga reprezentacije. Tada podijeli nekoliko protokolarnih informacija ili objašnjenja, ali u pravilu ne pristaje na intervjue.

Jutarnji list nije odbio, čini mi se iz uspomene na Tomislava Židaka s kojim se volio nadmudrivati, kako na teniskom terenu, gdje su jednom gotovo izgubili glavu, tako i u interpretaciji predivne igre s većom loptom. “Bili smo na terenu s reketima u rukama kada se dogodila ona eksplozija u Dubokom Jarku 1994. godine. Petnaest metara od nas proletjela je neka kamena gromada i napravila krater kod restorana Domagoj...”

Kada se Židak razbolio i završio u bolnici u Dubravi, Srebrić mu je baš svake večeri hodočastio u vizitu noseći naramak novina. “U jednoj od posljednjih kolumni napisao je da šalje isprike na četiri adrese, osobama koje je u životu često i neopravdano napadao. Ispričao se svojoj supruzi, Zdravku Mamiću, Davoru Šukeru i - meni.”

Tom dijamantnom nagradom Uefa vam se željela ispričati za neugodnosti koje ste pretrpjeli na Gatwicku one 2007. godine, kada ste postali zvijezda crne kronike, pokušavam bocnuti diskretnog nogometnog dužnosnika, inače nadaleko čuvenog po sposobnosti bilokacije. Mnogi su se u proteklih 30 i više godina bili spremni zakleti da su Srebrića istoga dana vidjeli na okupljanju U-16 reprezentacije u Poreču, na sudačkom seminaru u Svetom Martinu na Muri i na posljednjem ispraćaju amaterskoga nogometnog djelatnika u Imotskom.

“Zanimljivo je to s aerodromom... Dan ranije na istom sam kiosku na Gatwicku kupio bunt novina u vrijednosti 22 funte. Onako simbolično, rekao bih da jedan Englez toliko na novine potroši u šest mjeseci. Onda sam drugog dana uzeo četiri različita novinska primjerka koja su, dobro se sjećam, koštala 2,8 funti. Spremao sam se platiti kada sam vidio da mi u susret stiže jedna veća uniformirana grupa, a kako sam na aerodromu čekao našu reprezentaciju, tako sam krenuo da im pokažem najkraći put do izlaza.

Odjednom se pored mene našao čovjek u civilu, primio me za ruku i rekao ‘gospodine, morate poći sa mnom’. Shvatio sam odmah što sam učinio, zamolio da platim novine po duploj cijeni, ali on je inzistirao da moramo u sobu, gdje ću odgovoriti na nekoliko pitanja. Na koncu te priče gorčinu su isprali naši igrači pobijedivši Engleze 3-2 u onoj velikoj utakmici na Wembleyju”, dok pogledom mazi izloženu srebrnu medalju iz Rusije, 78-godišnjak vrti film valjda jedinoga karijernog ekscesa.

Bronca, bronca i bronca

Srebrić se u Moskvi našao između 50 članova reprezentacije koji su polagali pravo na medalju (23 igrača, trenerski stožer, “staff”). Hvali se da je najtrofejniji djelatnik Saveza jer pored seniorskoga srebra Modrićeve generacije, u vlasništvu čuva broncu iz 1998. godine osvojenu u suradnji s Ćirom Blaževićem, kao i juniorsku broncu s Eura iste godine te kadetsku europsku broncu iz 2001. godine. Rekord za jednog “samo amaterskog” nogometaša i nikad do kraja realiziranog trenera.

“Koliko sam dugo u nogometu? Od 1955., kada sam prvi put registriran kao igrač u mlađim Dinamovim uzrastima. Računajte, 63 godine. Ne mogu se pohvaliti da sam bio osobit nogometaš, igrao sam ‘dvojku’ i ‘peticu’ u vrlo dobroj momčadi Tekstilca, koja se tih godina natjecala za ulazak u 2. jugoslavensku ligu. Nažalost, 1961. godine teže sam ozlijedio koljeno i bio je to kraj moje igračke, a početak trenerske i na kraju dužnosničke karijere.”

Srebrić je novi nogometni život pronašao u okviru Dinamove omladinske škole. “Inkubator” Hitrec Kacian službeno je pušten u pogon u prosincu 1967. godine, kao nadgradnja europskog trofeja osvojenog nešto ranije, a Srebrić je tamo rastao pod nadzorom “Đalme” Markovića te profesora Dumovića i Varge. Kao diplomirani pravnik kruh je zarađivao prodajom osiguranja u Savi, kasnije Triglav Osiguranju, ali je cijelo vrijeme paralelno razigravao nogometnu strast. Prvi veliki uspjeh - mali Ajax. Kolokvijalno ime za drugu Dinamovu momčad, koja je na prijateljskim utakmicama kalila igrače za profi-sektor.

“Ajaxova škola tih je godina dominirala u svijetu, a kako smo mi u tim utakmicama uglavnom pobjeđivali, vaši su kolege povukli paralelu i postali smo mali Ajax. Funkcionirali smo kao klub u klubu, ali ne da bismo se konfrontirali, nego kao podrška prvoj momčadi. Nastupali smo diljem Hrvatske, osobito često gostovali u Slavoniji i stjecali simpatije i popularnost, ne samo u javnosti nego i u klubu”, objašnjava Srebrić pa ilustrira tezu jednom anegdotom.

Dinamo je igrao europsku utakmicu u Ateni s Olympiakosom, a Velimir Zajec ozlijeđen je napustio teren već nakon prvog poluvremena. Sutradan ga je Srebrić htio predstaviti kao privremenoga pomoćnog trenera na utakmici “malog Ajaxa”, računao je da bi Zajecov silazak među amatere predstavljao poticaj igračima...

“Kada sam uoči utakmice s Rijekom u okviru Lige mladih rekao da će Velimir ovaj put biti moj pomoćnik, on se usprotivio. ‘Ali, gospon trener, nisam to tako zamislio, ja sam došao igrati’, rekao je Zajec. Hoću reći, svi su željeli biti dio tog projekta, iz ‘malog Ajaxa’ prema prvoj momčadi kasnije su produžili Vlak, Mustedanagić, braća Cvetković, Janjanin, Cerin, Bračun, onda i Pero Močibob koji se kasnije preselio u Zagreb, ali i mnogi talentirani nogometaši koji iz različitih razloga nisu ostvarili velike karijere. Na pamet mi prvi pada vrlo darovit mladić Car iz Crikvenice...”

Nakon tog iskustva Srebrić je u duši ostao trener, iako je bilo sve jasnije da će karijeru nastaviti, rekli bi u žargonu, kao sportski djelatnik. Povjerava da je uživao u dugim noćnim razgovorima s autoritetima igre poput Tomislava Ivića, “Biće” Mladinića, “Đalme” Markovića, Branka Čavlovića. “Znali smo cijelu noć potrošiti na razgovor o naizgled banalnom detalju, recimo o načinu na koji neki golman hvata loptu. Bili smo puno međusobno povezaniji nego što su to treneri danas, premda je možda bolje da to ne napišete. Prevladavalo je zajedništvo, jedinstvo. Kako bih ja inače u karijeri dobio nagrade za uzornu suradnju od Hajduka i od Splitsko-dalmatinskog županijskog saveza”, rezonira Srebrić, kolekcionar medalja u čijoj je riznici završila i Državna nagrada za sport dr. Franjo Bučar.

Moruzgva i rak samac

Trenera s kojim će u simbiozi proživjeti niz godina Srebrić će bolje upoznati početkom 80-ih godina. Ćiro Blažević stigao je u Dinamo kao veliki reformator, kasnije je dvojac blisko surađivao u nacionalnoj momčadi. “Srebrić je esencija čestitosti i plemenitosti, zato sam spriječio da ga smijene ‘98 s dužnosti glavnog tajnika”, hvali Ćiro dugogodišnjeg suradnika. A kako je Srebrić funkcionirao u tandemu s karizmatičnim izbornikom?

“Ćiro Blažević u svakom je smislu super kapacitet. Zanimljiva je jedna njegova karakteristika. Puno onih koji su bili u njegovoj blizini inzistirali su na njegovoj autoritativnoj crti, novinari su mu zakvačili nadimak ‘Atila, Bič Božji’, premda mi koji smo s njim svakodnevno surađivali možemo potvrditi upravo suprotno. Personifikacija je suradnje, nikakav tiranin. S Ćirom si uvijek mogao razgovarati, on je bio otvoren za razmjenu mišljenja, doduše, ako si mišljenje bio u stanju pametno argumentirati. Ako nisi, onda je već znalo biti malo ‘tvrđe’.”

Srebrić je svjedok različitih nogometnih vremena. On pamti kako je u Jugoslaviji znalo biti komplicirano birati izbornike i pozivati kandidate, žongliralo se malo “interesom čaršije”, malo republičkim ključem, a na koncu reprezentacija nije uspijevala postići niti približno velike uspjehe kao što to čini Hrvatska posljednjih dvadesetak godina. Pitam ga je li iznenađen tom eksplozijom medalja s velikih natjecanja i, općenito, brojem izborenih plasmana na Mundijale i Europska prvenstva.

“Kontinuitet hrvatskog nogometa, pa tako i uspjeha reprezentacije od osamostaljenja Hrvatske, podrazumijeva odličan rad u mlađim kategorijama. Uvijek se naš Savez mogao pohvaliti da reprodukcija talenata funkcionira, da postoje dobri programi za mlade. Ta aktivnost najbolje vam potvrđuje koliko je važan rad u klubovima i njihovim školama. I ne samo u klubovima koji tradicionalno izbacuju mlade igrače, nego aktivnost u školama amaterskih klubova iz kojih se veliki uglavnom hrane.

Ako je rad u školama dobro ustrojen, darovito dijete privući će pozornost već sa 10 umjesto sa 13 ili 14 godina. Imat će veće izglede da izbrusi talent i postane igrač. Rad s mladima HNS je intenzivirao u vrijeme kada je glavni tajnik bio Ante Pavlović, a novi zamah projektu dao je Vlatko Marković za vrijeme svojeg predsjednikovanja. Tada su veliku ulogu u poslu odigrali Martin Novoselac i regionalni instruktori u županijskim savezima. Tu strategiju nastavlja i današnje mlađe vodstvo HNS-a na čelu s tehničkim direktorom Sretenom Ćukom...”

Kult nacionalne momčadi

Zvuči kao bajka, iako je HNS posljednjih dana i godina često bivao poligonom borbe za vlast i frakcijskih podmetanja?

“Misao vodilja uvijek je jedinstvo Saveza i prosperitet hrvatskog nogometa. Kada se spustite u amaterske vode, tamo zatječete ljudi koji ne nose kući, nego donose od kuće. Oni su snaga nogometa, takvi su u velikom broju napunili ceste prilikom dočeka reprezentacije. A taj doček opet je najbolji dokaz da je kult nacionalne momčadi neuništiv usprkos svim nedaćama.”

Kada se s krova Hiltona spustimo u prizemlje na aperitiv i Srebrićev obavezni crni čaj, zanima me kada je posljednji put bio na godišnjem odmoru.

“Svaki dan sam na godišnjem odmoru”, smije se. “Mislim da nikad u životu nisam izdržao duže od nekoliko dana, recimo od četvrtka do nedjelje, a i tada sam išao na živce obitelji jer bih iskoristio priliku da obiđem neke suradnike ili poznanike u obližnjem klubu. Koliko mi traje dan? Toliko da se pokriju sve aktivnosti Saveza. Evo, danas (razgovor vođen u petak, op. n.) idemo u Varaždin.

Tužna je prilika, obljetnica smrti našeg Anđelka Herjavca, nakon toga utakmica Varteksa i Dinama. Dobro se namjestilo da su suci na seminaru u obližnjem Sv. Martinu na Muri, tako da ćemo obići i njih. Utakmica, trening, proslava, nažalost i poneki Mirogoj. Sve su to aktivnosti koje treba pokriti. A kad spominjem trening, znate li koliko sam ih propustio tijekom Mundijala u Rusiji? Niti jedan!”

Srebrić je početkom devedesetih napokon napustio posao u osiguravajućoj kući odlučivši se profesionalizirati u nogometu. Od tada je u HNS-u radio s više predsjednika i izbornika. Priznaje da je generacijski najbliži bio Vlatku Markoviću, predsjedniku čije su međunarodne veze pomogle jačem pozicioniranju Saveza unutar europske nogometne obitelji, ali dobro se slaže i s Davorom Šukerom, koji je od Markovića “naslijedio” talent za visoku diplomaciju i članstvo u raznim Uefinim tijelima.

“Lijepo sam surađivao i sa svim izbornicima. Uvijek sam inzistirao da drže na oku mlade reprezentacije i oni su to uvažavali. Nakon Ćire Blaževića i Mirko Jozić, i Otto Barić, i Slaven Bilić, nemojte da koga izostavimo.”

Izostavit će Srebrić iz intervjua jedino ukućane; nikada nije volio miješati privatni i poslovni život. Zadržat će se na informaciji da je oženjen i da ima dvije kćeri. Kada ga pitam je li postao djed, padne mu roleta preko lica. “Haaa... Nisam. I nemojmo o tome.”

Para ima, ali ima i troškova

A možemo li malo o svijetu političkih i nogometnih “selebova” u kojem ste, htjeli ili ne, proveli dobar dio karijere. Koga ste posebno cijenili, tko je ostavljao drukčiji dojam?

“Iz više razloga izdvojit ću prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana, on je naglašeno volio nogomet. I u Francuskoj smo se svojedobno pozdravljali s najvišim državnim čelnicima, a sada sam u Moskvi imao zabavan susret s gospodinom Sarkozyjem. Da, da, nije samo predsjednik Macron bio na finalu, vidio sam tamo i Sarkozyja. U mnoštvu ljudi prišao je baš meni i stisnuo mi ruku, kao da me zapamtio s prošlog sastanka...”

Kada Srebrića pitate za nogometne trendove i zvijezde koje drmaju svjetskom igrom, on će se zadržati na općenitoj ocjeni da preferira Real i Barcelonu, Juventus i Milan, iz nekih davnih dana simpatizira Benficu, ali u suštini zanima ga isključivo hrvatski nogomet.

“Uvijek u prvi plan guram naše igrače i trenere, reprezentaciju i klubove. Prvo brončani, sada srebrni, nogometaši su za promidžbu Hrvatske u svijetu napravili neizmjerno puno.”

Nacionalna momčad, čiji uspjesi posebno zvone, pritom je u blagajnu Saveza ukrcala stotine milijuna eura. HNS je među solventnijim tvrtkama u državi.

“Da, zahvaljujući reprezentaciji koja je dosad propustila samo dva velika natjecanja (Euro 2000., Svjetsko prvenstvo 2010.), HNS je zaista zarađivao velik novac, ali postoji tu jedna bitna kvaka. Kada se govori o financijama, svi govore o prihodima, a nitko ne spominje rashode koji su svih ovih godina značajno rasli. Počeli smo sa 5-6 reprezentacija, a danas servisiramo pogon od 25 reprezentacija i još 5-6 onih momčadi koje idu na prigodna, ad hoc organizirana natjecanja.

I želimo se ponašati kao dobri gospodari, pa redovito pazimo da u fokusu držimo klubove. Legitimna je tema izgradnja nacionalnog stadiona, ali o tome će odluku na koncu morati donijeti državne institucije. Mi u Savezu ćemo pozdraviti takvu inicijativu, ali i ostati dosljedni u orijentaciji da se poboljšava rad u klubovima jer 99 posto klubova u Hrvatskoj su i dalje amateri.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
29. studeni 2024 10:20