TEDI SPALATO 'Gibonnija sam mazio dok je bio beba, a njegov otac je stvorio moj glazbeni identitet'

U Tediju Spalatu osjeti se Dalmacija, sve boje, mirisi, okusi i tradicija, neko zaboravljeno vrijeme. Uostalom on je i živi, o njoj pjeva, u sebi je nosi. Glazba je njegov život, kaže, došla mu je prirodno još od najranijeg djetinjstva, a po putu su je isklesala neka od najvećih imena dalmatinske glazbene scene, poput Ljube Stipišića, Zdenka Runjića, Gibonnija. Olivera...

Uskoro ga čeka donatorski gala koncert u organizaciji Hrvatske lige protiv raka povodom Svjetskog dana bolesnika i 53. obljetnice rada Lige.

- Opet jedan lijep koncert koji je naziv dobio po imenu skladbe “Kuća naše pisme” koju nam je Goran napisao za prošlogodišnji Splitski festival. Vesele me ti humanitarni koncerti, po meni, ostaju više u sjećanju nego oni od kojih živimo. Nose neku drugačiju energiju i ljubav. Raduje me i što će se prikupiti novac za bolesne ljude i aparate, i svi su se rado odazvali - kaže glazbenik koji je obilježio puno festivala, a Splitskom definitivno udario pečat.

Mala harmonika

- Na Splitskom festivalu sam od 1982. U ono vrijeme to je bila ulaznica i priznanje da se čovjek medijski prikaže. Danas je drugačije vrijeme, nije vrijeme festivala, nego interneta. No, festivali nude, barem meni kao tradicionalistu, mogućnost da sretnem svoje kolege i suradnike, ali i taj fizički kontakt, neposrednu komunikaciju, živu izvedbu. Prvenstveno Zagrebački i Splitski festival treba održavati i njegovati, bez obzira na to u kojem smjeru danas ide glazba i medijski prostor. Treba mladima dati šansu da nastupaju. Ja sam sad više za stajati po strani i skladati, a mladima treba dati više prostora jer ima ih puno talentiranih koji zaslužuju medijsku pozornost - smatra Tedi. Nikad se nije smatrao zvijezdom, iako ima impresivnu karijeru i nepogrešiv osjećaj za pjesmu.

- To je zbog ljubavi prema glazbi, a i potkupio sam sve - smije se glazbenik koji se u svako svoju novu pjesmu gotovo pa zaljubi, pa iznimka nije bila ni “Ne daj na nas” s kojom je u suradnji s grupom Pavel nedavno nastupio na Zagrebačkom festivalu.

- Jako cijenim taj bend i pratio sam Pavel, a s druge strane Tonka je kćer od dobre prijateljice moje sestre, pa se raduje i moja sestra i Tonkina majka. Drago mi je što sam ponio jedan dio interpretacije u tom duetu - ispričao je Spalato.

Na glazbu je bio usmjeren od najranijeg djetinjstva jer čitava njegova obitelj bavila se glazbom, a prvi mu je instrument bio mala harmonika.

- Djed je poslao harmoniku iz Amerike ‘58. kad sam imao tri godine. Te male rukice, s tom malom Hohnericom su počele svirati. Baka bi uključila radio i ja bih pratio. Tata je dobro pjevao i svirao, majka je bila u baletu, odlično je pjevala. Sestra je bila u zboru u teatru 20 godina, a brat je odličan glazbenik iako se time nikad nije bavio profesionalno. Djed je bio izvrstan tenor - govori Spalato kojem je jazz od početka bio orijentacija, a ljubav prema tom žanru unio je pomalo u sve svoje pjesme. A u budućnosti se možda dogodi i jazz album.

- Nakon jednog nastupa, nakon što sam izveo jednu staru stvar ‘Prolazi sve’ koju sam s Antom Gelom napravio u jazz varijanti dobio sam poruku od Josipe Lisac. Rekla mi je da bi bilo dobro da se napravi presjek pjesama koje su nastale u posljednjih 50, 60 godina, ali uz jazz pristup. Nadam da će se to ostvariti, sve već imam u glavi - tvrdi Spalato.

On je stasao u splitskom teatru, dobio svojevrsnu glazbenu širinu još tijekom osnovne škole, a to je bila i prilika da počne njegova suradnja s Ljubom Stipišićem.

- Suradnja sa Stipišićem me obilježila. Uputio me u tradicionalni napjev, gregorijanske korale koji su se pjevali u sakralnim objektima, na starom narječju, sa starim izrazima. Tako sam, preko njega, počeo stvarati neki svoj glazbeni identitet. Ništa nije slučajno - s 12 godina imao sam prvu ulogu u teatru, upravo u Stipišićevom mjuziklu ‘Zla hrid’. On je odigrao presudnu ulogu u profiliranju mene kao dalmatinskog čovika i glazbenika. Naučio me kako treperi smilje, koji je miris nečega, sve ono rudimentarno, što je dio nas. On daje i usmjerava putem klapskog pjevanja, najzaslužniji što se ono održava. Naravno, Gibo je nekakav logičan slijed, iako drukčijeg vremena. Nije slučajno ni to što je 25 godina kasnije Gibonni meni napravio pjesmu ‘Sve ću preživit’ koja me obilježila, ali i izvukla minuli rad van. A mazio sam ga kad je imao tri mjeseca. Meni je bilo 13 godina - prisjetio se Spalato.

Vječni Oliver

Mnogo je dueta i suradnji iza njega, prijateljstava s estrade, no tu je najveću ulogu u njegovom životu imao Oliver Dragojević, kojeg je oduvijek, osim velikim prijateljem, smatrao i uzorom.

- Slušao sam ga i prije ‘Galeba’, u podrumima, dok je pjevao Wondera i Raya Charlesa. No nakon ‘Galeba’ ostao sam zatečen kolika muzikalnost, sugestivnost i interpretacija leži u Oliveru. Tada sam već počeo raditi u pošti, paralelno s glazbom. Oliver mi je bio pjevački uzor zbog afiniteta, dijalekta, zbog zlatne faze Runjićevih skladbi koje je on donosio u suradnji sa Stipicom, odličnih tekstopisaca Fiamenga, Popadića, Jurasa... To je zlatna faza Olivera koja je mene kao mladog glazbenika osvojila. Mislim da me povukao u to da ja to mogu, da mogu pjevati, jer sam dotad uglavnom svirao. Oli je nešto što se ne može zaustaviti, uzor pjevač definitivno i kao osoba i kao čovjek - govori Spalato.

Samozatajnog glazbenika očekuju brojni novi izazovi i planovi.

- Ovih dana će svjetlo dana ugledati DVD iz Lisinskog od prošle godine s velikim orkestrom u postprodukciji Tomislava Mrduljaša kao trajni zapis suradnje s nekim glazbenicima koja traje već godinama traje. Također, radim jednu pjesmu indirektno posvećenu maestru Stipišiću, s tim nekim starim izričajem. Dobio sam i novu gitaru, klasičnu, koju sam željno iščekivao. Nadam se da će mi ona pomoći da iznesem tu skladbu a i novi album, s tim lijepim zvukom i da napravim još stvari - najavljuje Spalato i dodaje da se očekuje i turneja po svijetu, u Australiji, Kanadi i SAD-u, a hoće li se ostvariti, ne još nije siguran.