MARIJA RUKAVINA

‘Svoju Anu vidim u svakom od 123 života koja smo spasili. Ona mi daje snagu‘

"Tek kad kao obitelj sjednemo za stol vidim da nas pola više nema. Tješim se da je kći s ocem na sretnijem mjestu"

Ana je spasila 123 života. Ovako razgovor počinje Marija Rukavina, voditeljica zaklade koja nosi ime njezine kćeri Ane, mlade novinarke koja je sa samo 29 godina jednim pismom upućenim iz bolničke sobe, sterilne jedinice na zagrebačkom Rebru, gdje se liječila od leukemije, dirnula i pokrenula Hrvatsku.

Ana je bitku izgubila, ali je majci ostavila zalog, misiju i želju koju je do posljednjih trenutaka života isticala - da bude što manje ćelavih glavica. U 14 godina, koliko će uskoro biti od pokretanja Zaklade Ana Rukavina, osnovani su hrvatski Registar dobrovoljnih darivatelja krvotvornih matičnih stanica, koji sada ima više od 65.000 ljudi, te Banka krvi iz pupkovine.

Teški trenuci

Danas je najvažnija misija Zaklade stručno usavršavanje mladih liječnika i medicinskih sestara u najvećim svjetskim centrima. U svakom spašenom životu, u svakoj novoj akciji, Marija Rukavina vidi svoju Anu i duboko vjeruje da njezina kći to gleda s nekog ljepšeg mjesta.

- Potrebno je puno vremena da, kao majka, prihvatiš da tvog djeteta fizički nema. To je najteže. Kad prođe određeno vrijeme, moraš se s tim pomiriti, ali još u podsvjesti kao da nastane amnezija i opet se vraćaš na početak, vjerujući da ćemo se opet sresti gore. Ništa drugo. Tješim se da je ona sa svojim ocem, da su zajedno i da su sretni. Kao da smo se pokojni suprug i ja podjelili, on je uzeo Anu, a meni je ostala starija kći Goga. Tješiš se, ali nikada više taj život nije isti. Ni u radosti, ni u tuzi. Ona i njezin otac uvijek su tu negdje prisutni i ja nikada više ne mogu udahnuti punim plućima. To je uvijek otvorena rana. Ne daj Bože da itko to doživi jer to shvaća samo netko tko je izgubio dijete. To je najteža bol koja se čovjeku može dogoditi.

image
'Ana mi je ostavila Zakladu u zalog, ali i brigu da ne mislim, da ne plačem i da ne budem tužna'
Damir Krajac/Cropix

Uvijek sam okružena njezinim slikama, i doma i kod kćeri Goge. Kuda god idem, ona me prati i daje snagu. S vremenom postaneš svjestan da se to dogodilo i da moraš živjeti dalje, da se moraš na neki način pomiriti s tim, da ne možeš glavom kroz zid, ali bol je ta koja ostaje i ta rana nikada ne zaraste, do kraja života. Godine su mi trebale da izađem iz tog stanja obamrlosti i otupjelosti. Postane ti svejedno što se događa oko tebe, bila to radost ili tuga. To je preteško opisati riječima. Nema tih riječi utjehe koje pomažu. Izvukli su me Zaklada i Gogina djeca - govori Marija Rukavina, ne skrivajući svoju bol, kao ni ponos na kćer. Danas je baka troje unuka. Oni su njezina velika radost i gledati ih kako rastu, daje joj snagu. Tako je, kaže, lakše živjeti, skrenuti pozornost i vjerovati da život ide dalje.

Najteži su, ipak blagdani, Božić, Nova godina, rođendani, Uskrs, kad se obitelj okuplja.

Registar i Banka

- Tek onda vidiš kako nas pola nedostaje. Tada je najteže. Samo želim da blagdani što prije završe, da počne normalan život. I vikend je težak, a kamoli takvi dani, kojima se ljudi vesele, koji okupljaju obitelj. Zove se, čestita se i tada je uvijek najgore. Ana je bila dijete koje bi iz Šibenika nazvalo svoju sestru u Zagreb i tada bi joj rekla: 'Pazi, Gogo, sutra je mami rođendan. Nemojte zaboraviti, odvedite je negdje, počastite ju.' Ona je i o tome vodila brigu. To je bila Ana. Bila je potpuno drugačija. Vodila je brigu o svemu - prisjeća se svoje Ane. Istom brigom za druge i u trenucima kad je postajalo izvjesno da su njezine šanse sve manje, da putovanje u Ameriku na liječenje, za koje se prikupljao novac, postaje sve dalja mogućnost, Ana je majci i sestri davala upute kako nastaviti njezinu misiju.

- Kad joj je zdravstveno stanje bilo mnogo teže, kad je to pismo otišlo, Ana mi je rekla: 'Mama, neće meni sav taj prikupljeni novac trebati. To ćemo sve upotrijebiti. Vjerujem da će mi pronaći donora negdje u Europi ili kod nas i da neću morati u Ameriku. Molim te da vodiš brigu o tome. Ja sigurno neću moći jer ću se liječiti, ali daj da se taj novac upotrijebi za osnivanje hrvatskog Registra i Banke krvi.' Rastuživala su je ta mala djeca koja su ležala u sobama do nje, transplantirana u tim sterilnim jedinicama, gdje ih je mogla samo kroz prozor pogledati i znala je koliko im je teško. Vjerovala je i ostavila to meni kao jednu veliku obavezu. Ove godine navršila sam 70 godina, ali nema teorije da se opustim i kažem da više ne mogu dalje. Idemo naprijed, moram, to sam Ani obećala. Moja druga kći, Gordana, koja je pravnica, rekla je da nas je Ana zaposlila. Ostavila mi je Zakladu u zalog, ali i brigu da ne mislim, da ne plačem i da ne budem tužna. Mislila je o tome da će, kad ode, Goga pravno riješiti što god bude mogla, a ja ekonomski jer sam, eto, na sreću za Zakladu, radila godinama u zdravstvu kao ekonomist. Normalno, tada je bila živa i nije mogla pretpostaviti da ćemo ići na osnivanje Zaklade, niti da će otići. Vjerovala je da će uspjeti. - priča.

image
'Godine su mi trebale da izađem iz tog stanja obamrlosti i otupjelosti. Izvukli su me Zaklada i unuci'
Damir Krajac/Cropix

Kad je Zaklada počela s radom, u hrvatskom je Registru bilo 150 darivatelja, većinom roditelji, braća i sestre oboljelih. Bio je priznat u svjetskom Registru, ali ga nitko nije pretraživao.

- Danas, nakon 14 godina, imamo više od 65.000 upisanih potencijalnih darivatelja, od kojih je 63.000 tipizirano i upisano u svjetski Registar, koji se svakodnevno pretražuje za naše oboljele ili na svjetskoj razini. Iz tog su Registra 123 oboljele osobe dobile šansu za novi život, od kojih 85 hrvatskih pacijenata, a 38 iz inozemstva. Matične stanice otišle su u razne zemlje. To govori koliko je to vrijedno, to je ono što je Ana ostavila. Nismo bili ni svjesni, no s tim našim Registrom i Bankom na Rebru, koja nosi Anino ime, prema izvještaju svjetskog Registra, osmi smo na svijetu po broju darivatelja na 10.000 stanovnika. Stali smo uz bok velikim zemljama, mala Hrvatska, to toplo hrvatsko srce - naglašava.

Ideja je Zaklade bila osnovati Registar i Banku, no to je preraslo u nešto puno veće, a raste i dalje. Najljepši pothvat i vizija budućnosti rada Zaklade stručno je usavršavanje mladih liječnika i medicinskih sestara.

- Uz pomoć dr. Miranda Mrsića, koji je iz medicine otišao u politiku, ali kao medicinski direktor također živi našu Zakladu, stalno oživljavam nove ideje. Tako je bilo i kad nam je liječnica iz Zagreba ostavila svoju ušteđevinu i rekla da nas moli da to upotrijebimo i za stručno usavršavanje mladih liječnika. To smo napravili i dosad smo van poslali šest mladih specijalista hematologa, od kojih su neki još bili na specijalizaciji.

Kad je u ožujku počela koronakriza, Marija Rukavina odmah je razmišljala kako pomoći. Prikupila su se sredstva od humanitarnog telefona, Anina je mama sazvala Upravni odbor i odlučila pomoći dječjem odjelu Klinike za infektivne bolesti "Dr. Fran Mihaljević".

image
'Ove godine neće biti tradicionalnog humanitarnog koncerta "'Želim život'
Ante Baranic/Cropix

- Znala sam da tamo dolaze djeca iz cijele Hrvatske, pa i iz BiH, a kad sam vidjela te prostore i uvjete, bila sam jako tužna. Grad Zagreb je obećao da će pomoći i da će se građevinski dio riješiti. Kontaktirali smo na dječjem odjelu prof. Tešovića i on je rekao da im je ultrazvuk prilično slab, pa bismo mogli time pomoći. Hitno smo u nabavu, odluka je bila jednoglasna, dali smo 360.000 kuna za ultrazvuk i odmah ga nabavili. Kako život piše priče, a u Zakladi ništa nije slučajno, isti dan kad je montiran novi ultrazvuk za djecu, naš medicinski direktor, prof. Mrsić, doveo je na odjel svojeg sina jer je imao smetnje u abdomenu i baš je on bio prvi pacijent na tom ultrazvuku. Poslao mi je fotografiju i rekao da naš ultrazvuk ima čak i grijač za gel za male bebe kako im tijekom pregleda ne bi bilo hladno - otkriva.

No, teta Marija ni nakon toga nije stala, niti se pomirila sa situacijom, nego su se ideje za pomoć samo javljale.

- Covid je bivao sve teži i odmah sam tražila pomoć od onih koji mogu pomoći kako bih došla do respiratora. Zvala sam puno njih, dobila sam Dräger i stavili su nas na prioritetnu listu. Među prvima smo ga dobili i platili ga malo manje od 200.000 kuna. I on je otišao u Kliniku 'Fran Mihaljević', i za odrasle i za djecu. Tek sam onda bila mirna jer sam znala da je Zaklada učinila sve, i to ne samo za matične stanice. Pomogli smo ove godine i Osijeku, u nabavi jedne velike medicinske ledenice, jer kad sam riješila financiranje preko Ministarstva i proračuna, vidjela sam da Zaklada neće moći vječno prikupljati uzorke, da to mora postati medicinska usluga koju obavljaju stručni ljudi, zdravstveni radnici po transfuzijskim centrima u Hrvatskoj, kojih, uz Zagreb, ima devet. Zašto bi ljudi u Slavonskom Brodu ili Dubrovniku čekali Zakladu? Treba imati mogućnost i organizirati da dođu u bolnicu kada se žele upisati u Registar, odu u transfuzijske centre i sada stiže 50 do 100 uzoraka mjesečno. No, i tu je pomoglo Ministarstvo zdravstva i njihovo razumijevanje da se to mora uključiti u zdravstvenu uslugu jer sam razmišljala - što će biti kad ne bude Zaklade, netko mora ići i uzimati uzorke, oni koji su za to nadležni, stručni, i organizirati akcije - nabraja.

image
Ana Rukavina

Briga o zdravlju

Ove godine na Trgu bana Jelačića neće biti tradicionalnog humanitarnog koncerta "Želim život", možda će se organizirati online događanje, jer najvažnije je, kako kaže Marija Rukavina, zdravlje ljudi.

- Nećemo se predati jer nije se ni Ana predavala, rekla je da želi život. Zar nismo sada u prilici svi zajedno vidjeti koliko želimo život i živjeti. Ne smijemo odustati, stavimo te maske, pridržavajmo se pravila, budimo ljudi. Zašto bi netko otišao? Budimo heroji i stavimo maske. Cijenimo život i pomognimo jedni drugima. Sada mora biti tako, no neće biti vječno - sigurna je Marija Rukavina.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
09. studeni 2024 01:12