STANISLAV KOVAČIĆ

SVIRAO JE PRED 200.000 LJUDI, NASTUPA S NAJVEĆIM BENDOVIMA, ALI NAJVIŠE VOLI ULICU Ispovijest vrsnog čelista: Zašto nisam odustao od ceste

 Sandra Šimunović / CROPIX

- Ljudi ne znaju što da rade s djecom. Kada se djeca pojave u njihovu životu, žele im pjevati neke uspavanke, a onda shvate da ih ne znaju.

Ono što sam vidio da se nudi djeci bilo mi je grozno i zato sam odlučio napraviti CD s uspavankama - kaže Stanislav Kovačić, jedan od vjerojatno najprisutnijih čelista na hrvatskoj glazbenoj sceni, čovjek kojega svi zovu da im svira u skladbama, glazbenik kojemu se svi odazovu kada im kaže da mu treba njihov glas ili instrument, čovjek koji je svirao na onoj gala priredbi kada je Hrvatska ulazila u EU, muzičar koji je rastvorio kutiju za violončelo u svakom klubu u Zagrebu, od Jabuke do Arene, od Lisinskog do Močvare, hotela i kazališta, prvih scena do zadnje rupe, muzičar koji je sa završenom osnovnom muzičkom školom nastupio pred dvoje i pred dvije stotine tisuća ljudi i uvijek pokupio aplauz. Stanislav je skladao glazbu za pedesetak kazališnih predstava, jedan igrani i desetak dokumentarnih filmova, održao dvije tisuće koncerata samo u Zagrebu, nastupio s prvih dvadeset bendova hrvatske glazbene scene, sam je pokrenuo i vodio nekoliko bendova, ali ga se uvijek može vidjeti ili kada svira violončelo na ulici, ili kada vozi svoj omiljeni pony bicikl. Glumio je u predstavama, u jednoj je bio drvo, Rajko Grlić ga je uzeo kao nesretni lik u kojega se zaljubljuje glavni junak “Ustava RH”, njegova posljednjeg filma, Stanislav je, jednostavno, onaj tko gdje god da se pojavi, uvijek je to povezano s lijepim, s glazbom.

Bolovi zbog glazbe

Glazba daruje, a Stanislav živi zbog toga da daruje glazbu ljudima. - Da ne sviram, vjerojatno bih visio u nekoj kupaonici - ispalio je hladno, ispod glasa, dok smo razgovarali o tome zašto uopće svira, kako je odabrao nesiguran put glazbenika umjesto da se, s diplomom profesora talijanskog i španjolskog, negdje zaposlio i predavao mladim ljudima strane jezike. - Sviram zato što volim, to mi je potpuna strast, ne znam kako bih živio bez glazbe - kaže iznenađujuće mirnim glasom. A onda, jednako iznenađujuće, ispriča kako je nakon osnovne muzičke škole odustao, zaboravio na glazbu jer, ustvari, nije bio dovoljno motiviran, a ono što mu je u glazbenoj školi ponuđeno nije bilo dovoljno. - Teško je svirati, bole te prsti, jako te bole, ne možeš stiskati žice, držati gudalo, proizvesti zvuk koji želiš, čelo nema pragove pa stalno izvodiš falševe. Nikako nisam shvaćao zašto ljudi uopće sviraju kada jedino što izlazi iz instrumenta su falševi. Nije mi se uopće dalo svirati jer to nisam mogao ispraviti, a nisam mogao ispraviti te loše zvukove jer nisam vježbao, a nisam vježbao jer me boljelo. Tako sam, jednostavno, odustao - opisuje sve ono što nitko ne želi čuti, trenutke razočaranja i patnje. No, onda se godinu dana poslije muzičke škole u jednom trenutku sve okrenulo, vratio se muzici i ostao. Bilo mu je krivo što je odustao - Znao sam što želim, radio sam na tonu, vježbao sam samo kako proizvesti željeni zvuk s gudalom i žicom - opisuje. Stanko je puno svirao gitaru po raznim bendovima i vremenom je naučio svirati brojne instrumente pa danas često na svojim CD-ima i u skladbama koje stvara sam odsvira sve instrumente.

Skladati za djecu

- Nemam dovoljno vremena ni novca da bih okupljao sve muzičare koji su mi potrebni za određenu dionicu, pa onda sam sjednem i to odsviram - kaže uz osmijeh. - Svjestan sam da to nije onako dobro kako bi trebalo zvučati, ali si zato i ne dajem prevelike zahtjeve. Ne radim dionice za Paganinija, nego stvaram glazbu koja donosi atmosferu potrebnu za predstavu, film i onda to mogu odsvirati - ističe. Ne bi ovo bila neka osobita rečenica da je ne izgovara muzičar kojemu se na poziv za sudjelovanje u glazbenom projektu ne odazovu najbolji muzičari. Uostalom, oni ga i zovu da svira u njihovim skladbama pa je tako Stanislav svirao s Hladnim pivom, Detourom, Vješticama, Rundekom, Matijom Dedićem, Marijanom Banom, Antenatom, Tedijem Spalatom, Natali Dizdar, Ramirezom, Meritas, Jessicom Louirem, Matom Matišićem, Mrletom, Massimom, Josipom Lisac, Deafness by noise, bio u bendovima kao što je Šo!Mazgoon, Gego & picigin band, Vlada Divljan big band, Pavelom, Ezerke i 7/8, sa svima koji cijene glazbu.

- Glazbom govorim sve. Glazba mi je, na neki način, sredstvo kojim se borim protiv seljaštva. Mislim da je to način na koji ljudi mogu ostati kulturni, da se tako širi kultura, nešto dobro među ljudima - opisuje što mu znači glazba. Zato sklada za djecu, smatra da je jako bitno djeci dati najbolje, ponuditi im dobre temelje. - Djeci treba ponuditi dobru glazbu, jer će onda nastati dobri ljudi - vjeruje. A, kada sklada, potpuno se predaje, zaboravlja na sve, prije svega na sebe pa ne jede, ne izlazi iz stana, zaboravi otići do kupaonice jer se ne može odvojiti od onoga čime je zaokupljen.

Aplauz za kraj

Stanka je na ulicu odveo Tvrtko Sarić u dobi od osamnaest godina. Rekao mu je da idu svirati u München, dao mu tri skladbe koje je Stanislav trebao naučiti i krenuli su. Tvrtko je tada završavao Muzičku akademiju. - Od te tri stvari, jednu sam odmah odbacio jer mi je bila prebrza i komplicirana, a druge sam dvije naučio samo polovično - sjeća se Stanislav. U Münchenu ih je dočekalo pet milijuna ljudi, tako se barem Kovačiću učinilo. Krenuli su, u drami i histeriji. - Što je najgore, dva lika su sjela nasuprot nama, na klupu, otvorili si pive i čekali. Da smo bili u Zagrebu, rekao bih Tvrtku da odustanemo i odemo, ali ovdje nisam mogao. Nije bilo druge nego svirati, kako god - opisuje Stanislav. Prvi su dan zaradili pedeset maraka. To iskustvo je navelo Stanislava da tijekom cijele karijere ostane na cesti, tu se pojavio taj motiv koji ga je zadržao uz glazbu. Nakon povratka je sam učio. - Kad imaš motiv, sve možeš. Gudalo možeš stvarno držati šakom ako moraš, ali moraš odsvirati do kraja - opisuje Stanislav snagu motivacije. Iako je nastupio na raznim scenama, nikada nije odustao od ceste. - To je odličan osjećaj, sviraš i moraš biti dobar - opisao je u jednom trenutku. Naravno, on zna da će dobra energija koju ponudi glazbom biti nagrađena, najmanje ili najviše - iskrenim aplauzom.

CRTICE IZ ŽIVOTOPISA

- violončelist, završio osnovnu muzičku, vodi bend Stampedo

- profesor talijanskog i španjolskog, nikada nije predavao u školi

- svira puno više instrumenata od onih koje trebaju jednom bendu

- skladao CD “Uspavanke za djecu i odrasle” i “Street cello” i “Rock cello”

- skladao za 50-ak kazališnih predstava, od “Marjane, Marjane” do “Pledoajer po piknji”

- skladao za “Sonju i bika”, desetak dokumentaraca i niz animiranih filmova

- glumio u predstavama, korišten kao lik u filmu Rajka Grlića “Ustav RH”

- nastupao od Arene do Lisinskog, Močvare i Jabuke, održao više od 2000 koncerata u Zagrebu

- nema televizor

Što violončelist misli kada ne vozi svoj pony bicikl do stagea

- Sretan može biti samo onaj tko radi posao koji ga stvarno ispunjava. Lova već dođe

- Djeci treba dati najbolju glazbu jer ako ih zatrujemo od početka, kakvi će ljudi nastati?

- Glazba nauči da treba biti dobar čovjek

- Svijet bi bio ljepše mjesto kada bi se misli izražavale glazbom

- Publika uči ljude toleranciji i respektiranju. Od svačijeg se mišljenja nešto može naučiti

- Podučavanje, učenje učenika je umjetnost motivacije

- Noć bi trebala biti posvećena spavanju jer tko probije granicu uspavljivanja, naći će se ujutro kako zapisuje note

- Svi su ljudi dobri, ali su neki putem zbog nesigurnosti izgubili kompase

- Divljenje zaslužuje svatko tko ide svojim putem, osobito kreativni ljudi, oni stvaraju iz ničega

- Uvijek se treba drznuti i pokušati sve odsvirati, pa makar zbog toga dotaknuo dno

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 23:03