ŽIVOT DRUGIH

STRASTVENI SPORTAŠ KOJI JE IPAK ODLUČIO ŽIVJETI OD PISANJA David Homel piše i knjige za djecu, neke su objavljene i u Hrvatskoj

David Homel
 Youtube screenshot, Montreal Gazette
Serija tekstova Josipa Novakovića o ljudima koje je susretao, s kojima se družio i prijateljevao. Svima je zajednička jedna stvar - iza njihova života krije se uzbudljiva priča

Jedan od prvih koje sam upoznao u Montrealu, na književnom festivalu Blue Metropolis, bio je David, a naletio sam na njega u predvorju, na primanju koje se održalo na samom otvorenju. Bilo je to prije dvanaest godina, no sjećam se da smo pili crno vino. On je bio žilav, čvrst momak, kovrčave kose i govorio je čikaškim akcentom. Prijateljstva se rijetko sklapaju kasnije u životu, no mi smo se brzo zbližili i lako razgovarali o bilo čemu. Ovog ljeta smo zajedno gledali nogomet, Španjolsku protiv Portugala, jednu od najspektakularnijih utakmica tog Svjetskog prvenstva. On više voli bejzbol i gorljivi je sportaš. To baš nije često u svijetu pisaca, ali, na primjer, Kazuo Ishiguro dnevno pretrči deset kilometara. Svako pravilo poznaje iznimke. Sjećam se da me iznenadila i biografija Gustava Mahlera. Zbog te njegove tugaljive glazbe i rane smrti mislio sam da je za života bio boležljiv, ali u toj knjizi sam pročitao da je bio izvrsnoga zdravlja, u odličnoj kondiciji i da se vrlo uspješno bavio alpinizmom.

“Kako to da uvijek naletim na tebe u parku?” pitao sam jednom prilikom Davida. “Pa ti po cijele dane ili igraš bejzbol ili trčiš s mlađima od sebe?”

“Pa, moglo bi se reći da sam strastveni sportaš. Ispričat ću ti kako je došlo do toga”, rekao mi je. “Kad sam imao osamnaest godina, otputovao sam u Španjolsku preko školskih praznika i tamo se oduševio crnim Rioja vinima. Tako sam se jednom prilikom, u euforiji, no sasvim pijan, uputio na neko brdo. Našao sam se na nekom rubu i samo se htio popišati, no izgubio sam ravnotežu i pao u provaliju. Letio sam nekih petnaest metara, možda i više. Dočekao sam se na noge, no slomio sam gležanj, uganuo koljeno i kuk, tako da mi je trebalo dvije godine da se oporavim i ponovno počnem normalno hodati. Tada mi je bilo jasno da se moram odlučiti. Ili ću ostati tako nikakav, gotovo pa bogalj, ili ću ojačati mišiće i cijelo tijelo i sasvim promijeniti navike, ali će me to stajati velikog truda. Odredio sam si da svaki dan vježbam po dva sata. Sada je to već preraslo u naviku, poput odlaska u crkvu, ili na terapiju ili u kazalište.”

“Pa to je nevjerojatno”, rekoh. “A zašto si onda odlučio pobjeći iz zemlje slobode (tako Amerikanci vole zvati Sjedinjene Države) ovamo, u Kanadu?”

“Bilo je to zbog rata u Vijetnamu.”

“Prigovor savjesti?”

“Da, ali ispalo je da su me oslobodili vojne obaveze iz zdravstvenih razloga.”

“Zbog onog pada?”

“Da, tada sam još imao problema s kukom i desnim koljenom.”

“Dakle, pozlatio ti se onaj pad. Ali, zašto si onda ipak emigrirao u Kanadu?”

“Bilo mi je grozno što sam toliko vremena potrošio na oslobađanje od vojske. Mrzio sam rat, prezirao Nixona, a pružila mi se prilika da odem.”

“Bio si hipi? Dijete cvijeća?”

“Ne, ali bio sam na Woodstocku. Stopirao sam do New Yorka i jedan od vozača mi je rekao da idući dan ide za Woodstock. ‘A što je to?’ pitao sam ga. ‘Tri dana slobode, ljubavi i muzike. Ako hoćeš, dođi sa mnom. Pomoći ćeš mi da očistim kuglanu u kojoj radim’. Tako smo cijelu smo čistili tu veliku kuglanu, svu ljepljivu od prolivenog piva, kečapa i sličnih stvari.”

“Je li bilo zabavno na Woodstocku?”

“Da, sve je bilo mokro i vlažno, ali bilo je čudesno, naravno. Kad sam čuo Jimija Hendrixa kako distorzično svira američku himnu, bilo mi je jasno da to ne može dobro završiti. Bilo je to kao neko proročanstvo. I nije dobro završilo. Hendrix je umro vrlo brzo, a i cijela zemlja je otišla kvragu. Pogledaj na što to danas sliči.”

O Davidu sam najviše saznavao iz naših razgovora. On sada ima šezdeset i šest godina, no već prije osam godina je objavio roman pod naslovom “Mid-Way” (Na pola puta), o nekom starom Židovu. Opsjednut je dugovječnošću i sebe već smatra starim. A prva priča koju je objavio, kako mi je rekao, temeljila se na sjećanjima iz vremena kad je imao deset godina, kad se skrivao po atomskim skloništima.

Čini se kao da se u onome što radi održavaju životne faze kroz koje prolazi, onako kako se to događa u filmovima Woodyja Allena ili, do neke mjere, u romanima Philipa Rotha. No, ono što piše nije uvijek potaknuto autobiografskim sjećanjima. Na primjer, tijekom ratova devedesetih, na prostorima bivše Jugoslavije, boravio je u Banjaluci i Beogradu i napisao roman koji nisam čitao.

“Zar si htio bolje upoznati agresora?” pitao sam ga. “Znaš, u to vrijeme je oko Banjaluke bilo koncentracijskih logora. Čini mi se da ti se, kao Židovu, takve stvari ne bi svidjele.”

“Nisam za to znao u ono vrijeme.”

“Da, to su mnogi rekli i za logore u Poljskoj. Da nisu imali pojma.”

“Istina, ali mnogi ljudi doista nisu znali što se događa. Da su Židovi znali što se događa, više bi ih uspjelo pobjeći. U svakom slučaju, to nije bilo kao u Bosni. Ovo nije bio genocid, zar ne?”

“Pa, bilo je genocidnih aktivnosti”, rekoh. “Ali ograničenog dosega. Uostalom, došlo je do međunarodne vojne intervencije. Možda da napišeš još jedan roman o tome? Nastavak?”

“Ne, rat me više ne može inspirirati.”

“Ne boj se, ni mene. Možda bi me i dalje inspirirao da živim u Bosni jer bih tada živio u prošlosti, kao mnogi.”

“Pa, svi živimo u prošlosti!” rekao mi je na to David i tako se naš razgovor nastavio, no ne sjećam se više točno kako.

Ono što mi je najčudesnije u vezi s Davidom jest da se on uistinu bavi literaturom. Preveo je dvadesetak knjiga s francuskog na engleski. Naime, sjajno poznaje oba jezika, tako da za njega ne vrijedi ona poznata montrealska podvojenost angloameričke i francuske kulture. On na francuskim književnim festivalima nastupa govoreći francuski, a na angloameričkima - engleski. Dakako, postoji tu i mala tajna vezana za prevođenje s francuskog. Canada Arts Council plaća prevoditeljima 18 kanadskih centi po riječi prijevoda. Nije to puno, ali ako roman ima 100.000 riječi, skupi se i do 18.000 dolara. (Iako, zapravo, prevoditelj mora vrlo brzo raditi ako misli dostići prosječna primanja fakultetski obrazovanih ljudi.) Za svoje prijevode dobio je i nekoliko nagrada, a povremeno drži predavanja i radionice o književnom prevođenju.

Kad smo gledali onu utakmicu, Španjolsku protiv Portugala, pitao sam ga: “Jesi li za još jedno pivo?” (u to sam vrijeme pio mineralnu vodu.)

“Ako popijem još jedno”, odgovorio mi je, “onda ću morati oženiti Marie-Louise treći put.”

“Kako to misliš?”

“Zato što će se htjeti rastati. Kao što je to već napravila, no nakon toga smo jedno drugome toliko nedostajali da smo se ponovno vjenčali. Isto bi se moglo dogoditi i sada, ako dođem kući pijan ili, još gore, ako pijan sjednem za volan. Ne bih želio riskirati. Rastave i vjenčanja su skupi.”

“Znaš li ti”, sjetio sam se nešto kasnije, “da su tijekom utakmice Islanda i Argentine otkazana sva vjenčanja i svi sprovodi? Da Argentina i Island igraju utakmice svaki dan, na Islandu ne bi nikoga ni pokopali, ni vjenčali. To bi postala jedna uistinu sretna zemlja.”

“Da, ali bi bilo mnogo više sprovoda u Argentini!”

David piše i knjige za djecu, zajedno sa svojom ženom, od kojih su neke objavljene i u Hrvatskoj. Čak je i bio u Hrvatskoj, na promociji knjige.

“Kako to da pišeš i za djecu?”

“Volim svoju djecu i volim ih zabavljati, pa sam tako počeo pisati priče za njih. Marie-Louise ih ilustrira, ali neke dijelove i dopisuje. Radimo zajedno. Oboje volimo tu svoju roditeljsku ulogu pa smo rado pisali za djecu i te priče. I dalje to radimo, baš za njih, iako su odavno odrasli.”

Dok ovo pišem, vani je divan, sunčan dan, tako da David vjerojatno negdje u parku igra bejzbol. Dobro je kad to čovjek može raditi u šezdeset i šestoj godini života.

David i ja nismo htjeli napraviti selfie, pa smo zamolili nekog prolaznika u parku da nas uslika. Zbunjeni čovjek nas je snimio, ali iz predalekoga.

“Priđite nam bliže”, rekoh mu. “Ovo nije slika za Sports Illustrated, nije važno kakve smo građe, nego samo naša lica.”

“Znate”, rekoh prolazniku, “ovo će izaći u novinama. Ovaj moj prijatelj, David, da vam sažmem, svojevremeno je izbjegao vojnu obavezu da ne ide u Vijetnam.”

“Zgodno”, reče čovjek. “Ja sam ovamo, u Kanadu, došao iz Irana, također da ne bih išao u vojsku.”

“Zapravo”, nadovezao sam se, “i ja sam svojedobno ostao u Sjedinjenim Državama da bih izbjegao JNA. Pa mi smo ovdje napravili mali skup internacionalnih dezertera!”

Obećao sam da ću mu poslati članak kad izađe u novinama, ali da mu neću spominjati ime jer na takve stvari u njegovoj domovini dosta paze. U mojoj više ne, jer Jugoslavije više nema. A David zapravo i nije morao izbjeći ništa, osim da ga ne pogodi koja bejzbol lopta. (Preveo: Saša Drach)

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 00:01