Unatoč tome što nije uspjela obraniti titulu svjetske prvakinje u tajlandskom boksu, 27-godišnja Helena Jurišić se u grad pod Marjanom sa Svjetskog prvenstva vratila s velikim osmijehom na licu. I bronca je smatra, s obzirom na sve što joj se izdogađalo na dalekom Tajlandu, sjajan uspjeh. A u samo par dana ova je atraktivna Splićanka u domovini sporta kojim se bavi doživjela pravu kalvariju. Neki bi rekli, pravu sportsku noćnu moru: ozljeda koljena, ponavljanje meča u kojem je već pobijedila, čekanje po prekrcanim tajlandskim bolnicama i, na koncu, poraz za dlaku u polufinalu.
- Umorna sam, priznajem. Nikada teže natjecanje za mene. Na kraju sam osvojila to treće mjesto, ali sam ga osvojila baš zasluženo. Imala sam tri vrlo teške borbe, doduše, ovu treću nisam trebala ni odraditi. No nažalost, takav se splet okolnosti dogodio da sam bila primorana odraditi meč više. Na kraju je tu bronca, kojom sam zadovoljna.
Koljeno je ozlijedila već u prvom meču turnira protiv vrlo dobre i velike rivalke iz Cipra. Dvoboj je u jednom trenutku bio prekinut, pa je sutkinja u ringu odlučila nastaviti meč, da bi u konačnici Splićanka odlukom prošla u polufinale. Taman kada je pomislila da je prva prepreka na putu prema zlatu iza nje, dogodio se šokantan preokret - dvoboj se morao ponoviti već drugi dan!
Sporno ponavljanje meča
- Već mi je u prvom meču iskočilo koljeno. U jednom sam trenutku svoju protivnicu krenula udariti laktom, ostala sam na tom koljenu, a ona me počistila. U tajlandskom su boksu, naime, dozvoljena čišćenja i bacanja. Koljeno mi je automatski klecnulo, ali sam uspjela ustati. Nekako sam ga ispravila i htjela sam nastaviti meč. No sutkinja je počela brojati i na koncu je odbrojila do 10, procijenivši da ne mogu nastaviti borbu. Bunila sam se, a nakon pregleda liječnika utvrđeno je da ipak mogu nastaviti i meč je krenuo dalje. To je bila greška sutkinje u tom trenutku, jer nakon što se meč prekine, više ne bi smjelo biti nastavka. Borbu smo odradili do kraja i ja sam pobijedila - opisuje nam i dalje vrlo emotivna 27-godišnja hrvatska reprezentativka i nastavlja:
- Suparnički se tim žalio da meč nije trebao biti nastavljen i htjeli su da se borba ponovi. Nisam nigdje čula da se negdje ponavljao čitav meč. Javili su mi tek u 2 sata ujutro da sljedećeg dana imam ponovno istu borbu, a ako se ne pojavim u ringu, moja suparnica ide dalje. Bili smo u šoku.
Tu je s podrškom i mirnoćom, kao i svaki put do sada u njezinoj karijeri, uskočio brat i trener Dario Jurišić. I sam bivši borac, Dario je na Tajland putovao u svojstvu voditelja hrvatske reprezentacije. Vijećanjem u hotelskoj sobi odlučeno je da je jutro pametnije od noći pa će i konačna odluka biti donesena nakon što prespavaju.
- Da sam bila zdrava, ne bi mi bio problem ponoviti meč. Ali s takvim koljenom nisam bila sigurna. Nakon pregleda sljedeće jutro odlučeno je da idem u meč s istom protivnicom drugi put. Na kraju sam ponovno pobijedila.
Sve je to ipak ostavilo prevelikog traga na našu reprezentativku. Umorna i ozlijeđena, u polufinalu nije imala snage za više od dobrog nastupa i časnog poraza. Izgubila je od Šveđanke koju je već pobjeđivala u prošlosti, ali budući da zbog koljena ne bi bila u stanju nastupiti u finalu, ne žali previše zbog poraza.
FOTOGALERIJA: Helena Jurišić
- Takav je sport. Na koncu je zlatnu medalju osvojila djevojka koja je prvo kolo bila slobodna, a u polufinalu joj se nije pojavila iranska borkinja jer je odustala. U finalu se borila protiv Šveđanke koju sam ja dan ranije prebila i koja joj, realno, nije mogla pružiti pravi otpor. Ukupno govoreći, nisam nezadovoljna s obzirom na sve okolnosti. Dala sam sve od sebe, a to mi je uvijek najbitnije. Nisam se predavala unatoč neugodnoj ozljedi, dala sam i posljednji atom snage za ovu broncu.
Posljednji atom snage na Tajlandu je dala i druga hrvatska reprezentativka - Lucija Bilobrk. Nevjerojatno je koliko toga veže Luciju i Helenu, i to sasvim slučajno. Obje žive u istoj zgradi u splitskom naselju Pazdigrad, obje su svjetska klasa u svom sportu, a prošle su godine proglašene najboljim sportašicama Splita. U ringu suparnice iz različitih klubova, ali izvan ringa prijateljice i velika podrška.
Koliko je teško koljeno stradalo, Helena će saznati tek ovih dana, kada obavi sve pretrage i kada liječnici ustanove konačnu dijagnozu. Budući da je za nekoliko mjeseci očekuje novo veliko natjecanje, nada se da bi se mogla izvući bez operacije. U svakom slučaju, slijedi joj prisilni odmor i rehabilitacija.
Kako bilo da bilo, uz nju će ponovno biti njezin brat i trener Dario Jurišić, s kojim je izuzetno povezana i vrlo bliska. Osim što joj je trener i menadžer, brat je zadužen i za sve ostale sitnice koje rijetko tko primjećuje, ali se moraju odraditi i ključne su za konačni uspjeh sportaša.
- Čitav život, od malih nogu, nas smo si dvoje međusobno velika podrška i vrlo mi je bitno da je on uz mene. Nekako, funkcioniramo kao jedan i ne mogu zamisliti da ne ide sa mnom na neko natjecanje. Stvarno mi je veliki oslonac u svemu.
Praktički živjela u dvorani
Helena je prije nekoliko godina potpisala ugovor s elitnom svjetskom kickboxing promocijom Bellator. Bio je to njezin prvi izlet u profesionalne vode, koji je pokazao da je itekako spremna za veliku scenu. Je li vrijeme za prelazak među profesionalne sportašice?
- Razmišljam o tome, naravno! Mislim da je ovo godina u kojoj trebamo odlučiti kojim sada putem dalje krenuti. Otvaraju mi se mnoga vrata i mnoge prilike. Naravno da će mnogo ovisiti o ovoj ozljedi. Meni su zaista sva vrata otvorena. Vidjet ćemo, tko zna kamo će me život odvesti.
A najprije će je odvesti na zasluženi odmor. Iako je predana i disciplinirana sportašica, Helena obožava ljeto, more i kupanje. Vrijeme je za malo odmora i opuštanja nakon nekoliko mjeseci napornih priprema i još napornijeg natjecanja na Tajlandu.
- Zaista sam dala sve od sebe ovo ljeto, i na pripremama i sada na samom natjecanju. Praktički sam živjela u dvorani! Tako da ću se sada malo odmoriti i opustiti. Dat ću si malo oduška, malo ću izaći, zabaviti se i družiti s prijateljima. Otići ću koji dan i na more, okupati se. Mislim da sam zaslužila mjesec dana malo lakšeg tempa. Samo što još ne znam kamo izaći ovo ljeto u Splitu. Da budem iskrena, nisam izašla van još od Nove godine.
Mnogi bi pomislili da ovu ljepoticu oblijeću muškarci, no ona kaže kako je trenutno slobodna. Atraktivan izgled i opasne šake često su prevelik zalogaj za mnoge pripadnike “snažnijeg” spola.
- Trenutačno nisam u vezi. Istina je da se muškarci uglavnom boje prići mi. Ali i tu u posljednje vrijeme ima malih pomaka. Nakon nedavnog gostovanja u jednom podcastu, gdje je jedna od tema bila upravo ova, dečki su mi se počeli intenzivnije javljati. Kažu da su zahvaljujući emisiji shvatili da sam normalna djevojka poput svake druge. Sve to mi je bilo vrlo simpatično. Mnogo ljudi misli da su borkinje nekakve “muškarače” ili nešto slično. Smatram da sam upravo ja primjer da nije tako.
Volim se urediti, volim lijepo izgledati i biti prava žena. Imate jako mnogo primjera drugih svjetski poznatih borkinja koje mnogo mare za svoj izgled i drže do njega. Upravo su žene jedan od faktora koji je doveo do povećanja popularnosti borilačkog sporta posljednjih godina. Sve više ljudi gleda borbe, a mnogi gledaju upravo radi žena koje se bore. Ja se nadam da će se taj trend nastaviti.
Zbog vrlo atraktivnog izgleda Helena se često u medijima proglašava najljepšom hrvatskom borkinjom i općenito sportašicom. A upravo bi joj taj izgled u kombinaciji s neupitnom sportskom kvalitetom mogao otvoriti mnoga vrata profesionalnog sporta.
- Kada kažu da sam najljepša hrvatska sportašica ili borkinja, to mi, naravno, laska. Ne vidim ništa loše u tome, dapače!
Svjetski borilački giganti poput UFC-a ili Bellatora u prvi plan guraju atraktivnije i ljepše borkinje. Neki će reći da to nije pošteno jer bi sportska kvaliteta trebala biti odlučujući faktor u sportu. Drugi će pak naglasiti da se radi o šoubiznisu i da je komercijalni uspjeh tu presudan. Što kaže Helena?
- Smatram da je to u redu i nemam s tim nikakvih problema jer se radi o komercijalnim sportovima, kojima je cilj prodati svoj proizvod. Razumljivo je da će publika radije gledati ljepše borkinje, pa se onda takve i guraju. Meni je to sasvim logično. Živimo u svijetu gdje ljepota prodaje sve, zašto ne bi prodavala i borilački sport. Ne vidim ništa loše u tome. Mislim da žena uvijek treba biti žena.
Takav je trend potaknuo mnoge borkinje da “poprave” svoj izgled, kako bi bile uspješnije i poželjnije. Paige VanZant, Joanna Jedrzejczyk, Rachael Ostovich ili Miesha Tate samo su neke od velikih UFC zvijezda koje su estetskim operacijama povećale grudi ili usne. Helena tu ipak povlači kočnicu radi zdravlja i sigurnosti.
Za deset godina - obitelj
- Ne bih se nikada podvrgnula estetskim operacijama dok se aktivno borim, iz sigurnosnih razloga. Do sada nisam “napravila” ništa na sebi. Teško mi je i zamisliti kako bih se borila s nekim umecima ili nečim sličnim, bilo bi me strah da se nešto ne dogodi. Tu se radi o udarcima, o velikoj sili, i nisam sigurna kako bi tijelo reagiralo u takvim situacijama. Nije mi to baš za zezanciju jer se radi o zdravlju.
Tisuće sljedbenika na Heleninu Instagramu često komentiraju njezin smisao za modu i stil. Da slučajno nije borkinja, dojam je da bi se hrvatska reprezentativka lako pronašla u poslu vezanom za svijet mode i estetike.
- Dobro ste primijetili, volim jako modu, volim se dobro obući. Kada nisam u ringu, ja sam obična žena, a svakoj je ženi bitno lijepo i dotjerano izgledati i držati do sebe. Ali teško mi je reći što bih radila da nisam borkinja jer sam praktički čitav život, od malih nogu, u ovom sportu. Tako da nisam ni trebala razmišljati o drugoj profesiji. Privilegija je raditi ono što voliš, a borilački je sport moja najveća ljubav i zato sam jako sretna. Zaista ne znam što bih radila da nisam sportašica.
Ako joj je teško odgovoriti na pitanje čime bi se bavila da nije svjetska i europska prvakinja u kickboxingu i tajlandskom boksu, za kraju smo joj postavili jedno još teže. Gdje se vidi za deset godina?
- Meni to uopće nije teško pitanje jer znam odgovor. Vidim se u obiteljskom životu, sa suprugom i djecom, to bih voljela. Smatram da bih tada, s 37 godina, već bila prestara za borilački sport i da je tada vrijeme za obitelj - zaključuje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....