- Jezuš meni, sam Bog zna kako sam odlučila postati redovnica. Ne mogu to staviti u riječi, mogu samo opjevati. Šetala sam Zagorjem i bila je magla, ‘magla svuda, magla oko nas, iz daljine jedva čujno dopire tvoj glas...’ - počinje priču o svom pozivu članica Družbe Milosrdnih sestara svetoga Križa Dijana Lončarek, koja je s Marinom Perišem i Josipom Kežićem prošloga vikenda vodila program koncerta “Progledaj srcem” u zagrebačkoj Areni.
Drugo lice Crkve
- Taj glas u meni kao da je govorio: ‘Dođi da vidiš, dođi da se diviš’ - nastavlja 31-godišnja sestra Dijana, koja je u samostanu posljednjih 12 godina. - Sva zbunjena pitala sam: ‘Tko me zove, tko me zove?’. Svjesna vlastitih nedostataka i nekompetentnosti, odgovorila sam: ‘Bože, kud ćeš mene, nemoj mene. Jer ja sam skitnica, ne drži me mjesto’. I tak dalje… Tak je i drugačije nemre biti...
Voditeljski trojac duhovnog spektakla koji je u zagrebačkoj Areni okupio 18 tisuća ljudi osvojio je simpatije nacije i pokazao novo, opušteno, duhovito i suvremeno lice Crkve.
Sa sestrom Dijanom dojmove s koncerta razmijenili smo na zagrebačkom Vrhovcu, u samostanu Milosrdnih sestara svetoga Križa.
- Na koncertu je bilo lijepo, bilo je jako puno emocija na jednome mjestu, a ja sam bila nekako neobično smirena. To se zapravo uvijek događa kad znam zašto nešto radim i za koga se izlažem. Ja to zovem anestezijom Duha Svetoga. Nije mala stvar stati pred toliko ljudi, činjenica je da mi sestre volimo svoj mir i naš svakodnevni život je pomno planiran, moglo bi se reći čak i repetitivan, što nam donosi unutarnji sklad. E, sad, da bismo izašli iz takve harmonije u Arenu, treba jako dobar povod. Bio je to velik događaj. No, trebamo ostati prisebni i pokušati tu radost prenijeti na ostatak života - govori sestra Dijana.
Vjeruje da su događaji poput koncerta “Progledaj srcem” vrlo važni za približavanje Crkve mladima, kaže, jer stvaraju pozitivnu sliku.
- I sami ste svjedoci toga da se o Crkvi često ističu samo loši primjeri, a ja svjedočim svakodnevnim djelima unutar župa u obliku pučkih kuhinja, pomoći bolesnima i siromašnima. Upravo iz tog razloga pišem završni rad na izvanrednom studiju fizioterapije na temu palijativne medicine, jer sam, osim što sam to iskusila i u obitelji, inspirirana predanošću sestara koje rade s umirućima.
Zamka oholosti
- Projekti kao koncert ‘Progledaj srcem’ važni su kao prozor u javnost, da bi se stvorila jedna drugačija slika - kaže sestra Dijana. - Tu Crkva pokazuje ono što, vjerujem kako to i Isus želi, emanira čistu Ljubav, u jedinstvu. I taj dan je samo to bilo bitno. Nitko nije nikoga pitao koje je nacije, ni orijentacije.
Upozorava kako trebamo paziti da ne padnemo u zamku oholosti, jer tu najbrže padamo. - Ego je vrlo zanimljiv dio nas i trebamo svakodnevno s njim voditi dijalog, nikako ga odbacivati i negirati. Rekli bismo da je to naš križ koji pri svakom padu sve čvršće grlimo - kaže.
Upravo je to pokazivanje da su i crkveni službenici “samo ljudi” jedna od stvari koja sestri Dijani odlično ide.
- Zanimljivo mi je kada gledaju na naš život kao na nešto potpuno nerealno ili čak nenormalno. Nedavno mi je tako prišao jedan čovjek, koji mi se obratio dok sam sjedila s prijateljicom na kavi. ‘Ja vas moram pozdraviti! Baš sam došao iz Njemačke i moram vam reći da tamo nikada nisam vidio časnu koja pije kavu vani i koja je na taj način među ljudima’, rekao mi je. Meni je to zaista fascinantno i izazovno. Papa Franjo uvijek govori da mi iz Crkve moramo otići na periferije. A ta periferija ne mora nužno biti u tom pravom značenju riječi, nego može označavati upravo ovakva ‘obična’ mjesta, među ljudima. Stvarno sam imala puno raznih svakodnevnih situacija u kojima ljudi postanu znatiželjni, započnu spontani kontakti pa te ispituju o redovničkom životu. Uvijek se trudim biti spremna na dijalog jer je to najbolji način za rušenje predrasuda - objašnjava nam sestra svoja iskustva.
Ljubav prema glazbi
Kad je sa 19 godina odlučila ući u samostan, kaže, nije ni razmišljala o tome što će se uopće dogoditi s njezinom ljubavlju prema glazbi, koja je oduvijek bila velika.
- Slušala sam Black Eyed Peas, Pink, Evanescence, voljela sam i pjesmu ‘Lonely Day’ System of a Downa, ‘Numb’ Linkin Parka, ali i gregorijanske korale, klasiku poput Mozarta, Schuberta, Chopina. Danas znam otići na YouTube pa pogledati što je trenutno najslušanije, vrlo sam znatiželjna kakva glazba okupira mlade. I prije ulaska u samostan sam pjevala, ništa se nije promijenilo. To je jednostavno dio moje naravi. Kad sam ušla u samostan mislila sam da se moram odreći tog djela sebe, ali s vremenom sam se počela pitati pa zašto mi je Bog darovao određene talente? Sigurno ne zato da bih ih zakopala. Mnogi prijatelji koji me poznaju od djetinjstva često mi kažu: ‘Didi, pa ti si ostala ista’. Priznajem, drago mi je čuti da se nisam promijenila u onom bitnom - ističe sestra Dijana te govori o trenutku kad se odlučila zarediti:
- Krist mi je dao smisao života, zato sam otišla za Njim. Okolina je bila u šoku, nitko nije očekivao moj odlazak u časne, nikako to nisu mogli povezati sa mnom jer sam pjevala, imala sam crvenu kosu, voljela sam se farbati, srediti se. Malo sam umjetnički nastrojena pa sam izgledala kao prava alternativka. Nitko me nije shvaćao ozbiljno iako sam, kad bi me pitali gdje ću nakon srednje škole, govorila ‘u opatice’.
Dijana Lončarek kao srednjoškolka
Početak samostanskog života bio joj je, prisjeća se, prilično težak. - U Đakovu, kamo sam došla, sve je bilo drugačije od onoga na što sam navikla - od drugačije klime, mentaliteta, ambijenta do stila života. Nedostajale su mi one svakodnevne sitnice koje voli svaka žena. Parfemi, uređivanje, šminkanje. No, opet, važno je reći da se mi ulaskom u samostan nismo odrekle žene u nama, ni držanja do sebe, jer je i izgled bitan u kontaktu s ljudima, ali ni u čemu ne pretjerujemo - tumači.
Kontroverze
Sestru Dijanu, s obzirom na njene brojne kontakte s ljudima, pitamo ima li dojam da mlade koji potencijalno možda i vjeruju u Boga od Crkve odbijaju njezini rigorozni tradicionalni stavovi.
- Crkveni nauk postoji da bi prije svega sačuvao Crkvu kako ju je Krist zamislio, ali isto tako da bi zaštitio čovjeka koji je stvoren na Božju sliku. Danas dosta polemika izazivaju neka bioetička pitanja kao što su kontracepcija, abortusi, genetski inženjering, umjetna oplodnja, na koje je jako teško odgovoriti u nekoliko rečenica. S obzirom na to da je svako takvo pitanje vrlo osobno i individualno, uvijek se mora razmatrati u kontekstu same osobe i okolnosti u kojima se nalazi. I sami svjedočite da realnost života nije uvijek takva kakvi su ideali i kada postoji neka zabrana, treba je shvatiti više kao upozorenje. Dakle, nije smisao kažnjavanje, već zaštita i očuvanje osobe. Isto kao što će majka upozoriti dijete da ne stavlja ruku na vruću peć jer će se opeći i imati posljedice. Nikada ne smijemo izgubiti iz vida da Bog bezuvjetno ljubi čovjeka i želi da se razvije do svoje punine.
Ono što je najviše raduje vezano uz koncert su, kaže, reakcije ljudi koji su pratili koncert bilo preko društvenih mreža, bilo uživo. - Nema mi ljepše nego čuti da smo nekoga potaknuli da počne razmišljati o životu iz drugog kuta. Družim se sa širokim dijapazonom ljudi, od kojih neki i nisu toliko u Crkvi i vjeri. I upravo su mi ti ljudi dali potvrdu da je taj koncert vrijedio svakog truda - kaže nam. - Upotrijebili smo svoje talente, koji su nam dani od Boga, za jednu predivnu prigodu. I ono što je još bitnije - umnogostručili smo ih. Nadam se puta 18.000. O, to bi bilo stvarno čudo. A Bogu nije ništa nemoguće. Znam da zvuči kao već stotinu puta ponavljana i istrošena rečenica. Ali kad je to istina! Svaki dan svjedočim tome.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....