POTRESNA PRIČA

'S 12 godina sam prestala rasti, bila sam neuhranjena, majka me tjerala da kradem, najviše skupe parfeme - 4 takva njoj su značila pola grama heroina'

Michelle Halbheer (u krugu)

- U stanu je posvuda vladala prljavština i kaos, zidovi su bili pošpricani krvlju. Kada sam otkrila majku, bila je bez svijesti, iz njene povezane ruke virila je igla, vrhovi njenih prstiju i usne poplavili su. Bila je poput mrtve lutke... Stavila sam joj ogledalo ispred nosa. Nije se zamaglilo. U roku nekoliko minuta stigla je hitna pomoć. Liječnici su joj ubrizgali adrenalin i odjednom se vratila u život. U djeliću sekunde pretvorila se u furiju, proklinjala svoje spasitelje, počela bacati stvari oko sebe. U međuvremenu je stigla i policija, a liječnici i hitna pomoć pokupili su se i ostavili me samu. Kada je i policija otišla, majka me tako istukla da sam bila sva plava i zelena. Imala sam tada deset godina i još naredne tri provest ću u ovom paklu, jer ni ovaj ispad nije imao posljedice i nitko me nije spasio.

Tako svoju priču započinje Michelle Halbheer, danas 33-godišnja Švicarka koja je početkom '90-ih odrastala s majkom, teškom ovisnicom o heroinu, te je o svom iskustvu napisala knjigu pod nazivom “Platzspitzbaby”. Imala je nepunih deset godina kada su joj se roditelji rastali, a skrbništvo je dodijeljeno njenoj majci. Svojom knjigom željela je ukazati na sudbinu zaboravljene djece ovisnika: službene statistike ne postoje, ali prema procjenama stručnjaka koji se bave ovisnošću, u Švicarskoj trenutno oko 4000 djece živi u obiteljima u kojima je najmanje jedan roditelj ovisnik, a u gotovo deset puta mnogoljudnijoj Njemačkoj ta se brojka kreće od 40 do 60 tisuća. Na pisanje ju je potaknula baš jedna priča iz Njemačke, u tamošnjim medijima dobro poznati “slučaj Kevin”, u kojem je mrtvo tijelo dvogodišnjeg dječaka Kevina pronađeno u hladnjaku, s višestrukim ozljedama glave i slomljenim kostima. Kevinovi roditelji oboje su bili teški ovisnici, a iako su postojale brojne naznake zlostavljanja, zanemarivanja i izgladnjivanja, Kevin nikad nije bio oduzet roditeljima, baš kao ni autorica ove knjige desetak godina ranije.

Otkaz u salonu

Michelleina majka Sandrine (ime je promijenjeno, op. a.) po ocu je bila porijeklom iz Afrike, a rođena je u Švicarskoj 1961. godine.

- Sa 16 godina krenula je u školu za frizerke, no kada je jednom neoprezno sasula mušteriji boju za kosu u oči, dobila je otkaz u salonu u kojem je odrađivala praksu. Sumnjam da je već tada eksperimentirala s drogama - piše u uvodu svoje knjige Michelle Halbheer. Naime, krajem '70-ih teške droge preplavile su Švicarsku, a krajem '80-ih u svim većim gradovima nastaju otvorene scene. Ona najpoznatija bila je u züriškom parku Platzspitz. Park koji je nekoć bio omiljeno šetalište Jamesa Joycea, koji je u Zürichu živio četiri godine i u kojem je napisao nekoliko poglavlja “Uliksa”, svoju popularnost ipak ne duguje slavnom irskom piscu, već neslavnom nazivu pod kojim je tih godina postao poznat u stranim medijima - “Needle park”. Kada je policija 1992. zatvorila i očistila područje Platzspitza, scena se jednostavno preselila na mjesto napuštenog kolodvora Letten, gdje je situacija s vremenom postala još gora.

Nakon neuspjelog pokušaja da postane frizerka, Michelleina majka počela je raditi kao plesačica u noćnom klubu u züriškoj crvenoj četvrti, gdje je upoznala njezina oca; ona je imala 22, on 23 godine. Otac je potjecao iz jednostavne, ali sređene obitelji. Izučio je zidarski zanat, volio je rock muziku, a Sandrine ga je očarala na licu mjesta.

- Ne znam kada je otac saznao za njezinu ovisnost, no smatrao je da se ona može pobijediti snagom volje, a u svojoj bezgraničnoj ljubavi i zaslijepljenosti išao je tako daleko da je i sâm počeo konzumirati kokain, samo zato da bi nekoliko mjeseci kasnije mogao ženu svog života pratiti u odvikavanju. Pod njegovim nadzorom zajedno su svaki dan smanjivali dozu, dok oboje nisu bili potpuno čisti. Nakon toga odveo je moju majku iz crvene četvrti - priča Halbheer.

Godinu dana kasnije, već u visokoj trudnoći, Sandrine je pred matičarom izgovorila “da”, a nakon vjenčanja mladi bračni par preselio se u malo stambeno naselje na periferiji Züricha. Michelle je rođena 14. svibnja 1985. godine.

- Pamtim zajedničke odlaske na izlete, dječji bazen u vrtu i veliki pješčanik u kojem smo se igrali. Otac je radio kao zidar, majka se posvetila kućanstvu. Radila je najbolje šnicle u saftu na svijetu, znala je odlično štrikati, a naš svijetli i moderan stan uvijek je bio čist i uredan.

Nakon nekog vremena Sandrine je, u dogovoru s mužem, počela dvaput tjedno raditi u jednom baru, no sve češće se s posla vraćala alkoholizirana i drogirana. Nakon jednog liječničkog pregleda ustanovljeno je da je HIV-pozitivna, što je tada, krajem '80-ih, bila gotovo pa smrtna presuda. U to vrijeme ponovo je bila trudna, no liječnici su procijenili da bi rizik zaraze bio prevelik te da bi beba imala vrlo kratak i bolan život, tako da su se Michelleini roditelji teška srca odlučili na pobačaj. Sljedećih mjeseci su puno plakali i sve češće se svađali, no unatoč svemu svoje prve četiri godine života opisuje kao lijepe.

Obitelj se uskoro preselila na selo, otac je radio po 10 sati na dan, a majka je dane provodila u kući pijući sirup.

- U stvarnosti, to je bio metadon od kojeg je često bivala pospanom i znala bi zaspati usred bilo koje aktivnosti. Kada bih je probudila, reagirala bi ljutito i prijetila mi da ni u kojem slučaju ne smijem reći tati da je zaspala. Kao i svako dijete, voljela sam se igrati sa stvarima s kojima se nisam smjela igrati, na primjer s videorekorderom, u koji sam često znala gurati svoje špangice. No jednom mi se španga zaglavila, pa sam cijeli uređaj okrenula naopačke i tresla ga dok španga nije ispala, a s njom je ispao i neki predmet. Uzbuđena, utrčala sam s tim predmetom u spavaću sobu svojih roditelja, probudila tatu iz poslijepodnevnog drijemeža i pokazala mu što sam našla. Tata se naglo uspravio i pažljivo uzeo predmet iz mojih ruku kao da je u pitanju bomba. Samo je šutio u nevjerici, a na moje pitanje što je to, odgovorio je da je to nešto jako loše - prisjeća se Michelle.

Štakori i polumrtva tijela

Bila je to igla s prozirnim plastičnim poklopcem, a iako se Sandrine prijavila u metadonski program, kao i većina ovisnika paralelno se i dalje drogirala heroinom, na koji je mjesečno trošila 6000 franaka, te je potrošila svu njihovu bračnu ušteđevinu. Često bi nestajala, Michellein otac tražio bi je svaku noć, ponekad čak i danima, a jednoga dana u potragu je poveo i Michelle. Imala je devet godina kada su zajedno otišli na Letten, a scene narkomana preko čijih su polumrtvih tijela pretrčavali štakori nikada nije zaboravila. Ocu je tada morala dati obećanje da nikada neće završiti kao mama i da nikada neće taknuti teške droge.

- Majčin liječnik koji joj je prepisivao metadon - inače pripadnik jedne velike Slobodne crkve - stalno ju je navlačio na tu sektašku instituciju čije je obrede počela revno pohađati. Otac se grozio crkvenih dogmi i bio je potpuno izvan sebe kada je vidio kako je iskorištavaju, jer je nisu motivirali da se priključi nekom obliku terapije, već su joj savjetovali da se riješi svoga muža, bezbožnog tiranina. Sljedeći mjesec majka je podnijela zahtjev za razvod braka. Ja sam pretpostavljala da ću u tom slučaju živjeti kod oca, no bila sam još uvijek dijete kojim je majka mogla manipulirati te mi je prijetila kako će se ubiti ako ja odem s tatom. Zato sam na sudu rekla da želim ostati s njom, što je tatu užasno razočaralo, a meni slomilo srce, ali nisam se usuđivala reći mu istinu jer sam se bojala da bi si mama doista mogla nauditi - piše Michelle Halbheer.

Sredinom '90-ih u Švicarskoj je bilo gotovo pa nemoguće da skrbništvo nad djetetom dobije otac, a Michellein otac, koji je na radu ozlijedio leđa pa nije više mogao raditi u građevini, odlučio je nastaviti obrazovanje za socijalnog pedagoga kako bi se i teorijski mogao potkovati u pravnoj borbi za svoju kćer.

- Prilikom razvoda imao sam razgovor u Centru za socijalnu skrb u kojem su me pitali pijem li alkohol. Rekao sam im da ponekad nakon posla popijem pivo, pa su me okarakterizirali alkoholičarom. Meni je razvod na neki način spasio život, no za moju kćer horor je tada tek počeo - ispričao je u knjizi Michellein otac.

- Mama i ja preselile smo se u novi stan, u gradić nedaleko od Züricha. Majka se od prvoga dana kretala u starim krugovima, a njezini prijatelji okupljali su se u jednoj trošnoj kući koja se zvala Sternenbühl. Kada narednih godina nismo više mogli plaćati struju i grijanje, tjednima bismo tamo živjele zajedno s ostalim narkomanima. Među njima je bilo i roditelja s malom djecom, a jedna od njih bila je i Sabrina, koja je imala svega šest godina. Moja nova mala prijateljica nije imala nijednu igračku, ali objasnila mi je čemu služi askorbinska kiselina i na što se mora paziti kod vaganja heroina. Podučila me i da se stanje nakon heroinskog šuta zove flash i da tada moramo biti jako tihe kako ne bismo smetale odraslima prilikom tog ‘fantastičnog doživljaja’.

Prijetnje, glad i batine

Godinu dana nakon što se razvela, Sandrine se ponovo udala, ovaj put za izvjesnog gospodina Rezu iz Egipta, koji je trebao švicarske papire i pristao je platiti joj zauzvrat 20 tisuća franaka, a kada se novac istopio, Sandrine je počela s prostitucijom. Često je prijetila Michelle da će je poslati u dom ako odluči otići od nje ili da će se ubiti, a iz straha da se to stvarno ne dogodi, djevojčica nikome nije pričala što joj se događa i trpjela je prijetnje, glad i batine.

Njezina majka uopće nije brinula o njenim higijenskim navikama, zubi su joj rasli krivo, u njihovom domaćinstvu nije bilo sapuna, šampona ili zubne paste, a kako je Michelle bila neuhranjena, prestala je rasti. Hrane je bilo samo u prvoj polovici mjeseca, potom bi je majka vodila u krađu po dućanima, a nerijetko su joj školske kolegice poklanjala konzerve iz kućnih zaliha.

- Kako sam odrastala, često me tjerala da joj usred noći odlazim do automata po nove šprice ili da za nju kradem po dućanima. Najviše sam krala skupe parfeme: četiri takva značilo je pola grama heroina. Vodila me sa sobom i kada bi kupovala robu na ulici, točnije ja sam to radila za nju, jer je znala da 12-godišnje dijete nitko ne može kazneno goniti i to su bili rijetki trenuci kada bi me pohvalila za dobro obavljen posao. Ponekad nije mogla dočekati da dođemo doma, pa bi se ufiksala u WC-u prigradskog vlaka kojim smo iz Züricha išli do našeg gradića. Tada bi me ugurala sa sobom u WC, a ako bi kondukter ili ostali putnici već počeli sumnjičavo lupati na vrata, vikala bi iznutra: 'Oprostite, moja kći je baš dobila prvu menstruaciju!' - zorno dočarava Michelle svoju svakodnevicu.

Na jednom školskom sastanku, čiji su povod bile njezine loše ocjene, napokon je smogla snage sve ispričati: o izgladnjivanju, udarcima, hladnoći, o već spomenutoj narkomanskoj rupi u kojoj su jedno vrijeme živjele, o svojim strahovima i opasnostima kojima je bila izložena. Na kraju njezina izlaganja savjetnik iz Centra za socijalnu skrb samo je znakovito kimnuo, njezin učitelj bio je u šoku i bez riječi, a njezin otac počeo je plakati.

- Sljedeći dan mama me izbacila na ulicu, uz riječi da me više nikad ne želi vidjeti. Plačući sam telefonom nazvala tatu, koji je uz pomoć jednog utjecajnog prijatelja uspio srediti mjeru zaštite po hitnoj proceduri i otada je sve išlo jako brzo. Očeva sestra i njena obitelj ponudili su se da će me udomiti. Iz rijetkih posjeta znala sam da se radi o jako religioznim ljudima, a činjenica da su i oni pripadali Slobodnoj crkvi nije oduševila ni moga oca ni mene, ali bilo je to kompromisno rješenje kako bi me se što prije izvuklo iz opasnosti.

Naredne tri godine Michelle je provela u udomiteljskoj obitelji: “Teta i tetak kupili su mi bicikl i snowboard, podržavali me u sportskim aktivnostima, kupovali su mi skupe vitaminske napitke i bodrili me na svakom natjecanju. Dobila sam i aparatić za zube, odjeća mi je uvijek bila čista, jela sam koliko sam htjela i u kratko vrijeme dobila sam 12 kila i napokon izgledala zdravo. No, oni su me pokušavali izvesti na pravi put tako što bi mi govorili da u sebi nosim brojne demone i da je moj jedini spas religijsko obraćenje. Svakodnevno sam morala moliti, nedjeljom odlaziti na misu, a preko tjedna na razna događanja u crkvu, tako da se moje socijalno okruženje 28 dana u tjednu svodilo na pripadnike sektaške grupacije - ogorčeno piše Halbheer. Preostala dva dana u mjesecu provodila je kod tate, a udomiteljsku obitelj napustila je nakon tri godine, sa spoznajom da ni u tom čistom i urednom okruženju nije shvatila što znači normalan život.

Nakon završetka škole, Michelle je na godinu dana otišla raditi kao au-pair u francuski dio Švicarske kako bi usavršila jezik. Nakon što se vratila, dobila je praksu u zubarskoj ordinaciji gdje će se naredne tri godine obrazovati za dentalnu asistenticu. Bila je izvrsna učenica, a nakon završetka obrazovanja našla je posao i postala, kaže, pravi radoholičar.

Tatine suze

Danas živi sama sa svoje dvije mačke, bavi se fotografijom, piše pjesme, a čak je sudjelovala i na švicarskom talent showu "Music Star", gdje je dospjela među 14 finalista. Njezin otac prije tri godine obolio je od raka, mjesecima su se borili za njegov život, a tijekom prve kemoterapije tetovirala si je na rame dva srca i rečenicu “Daddy’s Girl”. Tata je, kaže, plakao i smatrao je da nije zaslužio takvu čast, ali ona misli drugačije: tata i baka bile su jedine osobe koje je nikad nisu iznevjerile i koje su je naučile što je pristojnost i moral.

Njezina majka danas ima 57 godina, i dalje je na metadonskoj terapiji, oboljela je od AIDS-a i ima početni stadij demencije. O djetinjstvu koje joj je bilo oduzeto Michelle razmišlja još uvijek i misli da će tako ostati do kraja života. Vrijeme, tvrdi, ne liječi rane, no vlastita iskustva i saznanja mijenjaju pogled na ono što je bilo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 08:32