PRVI MEDIJSKI ISTUP

PRVA ISPOVIJEST ŽENE KOJU SU PROZVALI FATALNA UJNA Detaljno je opisala što se događalo te kobne večeri: 'Bog mi je svjedok - nisam spavala s nećakom!'

 Boris Kovačev / Hanza Media
 

Da mogu vratiti vrijeme, sve bih učinila isto kao i te večeri, jer znam da nisam napravila ništa loše. Nikada u životu, pa tako ni tada.”

Tim riječima dočekala nas je Slađana Novoselnik (32), žena koju je javnost upoznala u priči o strašnom zločinu koji je 2011. potresao Hrvatsku. Kobne večeri 30. lipnja u Vrisniku kod Jelse na otoku Hvaru dogodilo se jezivo krvoproliće, koje će se kasnije prometnuti u jednu od najstrašnijih priča hrvatske kriminalističke prošlosti. Iz kuće gdje su živjeli istrčala je Slađana i dozvala u pomoć usnule građevinske radnike. Oni su zatekli grozan prizor.

Na podu dnevnog boravka ležalo je beživotno tijelo Domagoja Novoselnika (32) iz kojeg je virila drška golemog kuhinjskog noža, a pored njega, kako su kasnije opisivali svjedoci, “tupog pogleda” stajao je njegov tada 17-godišnji, maloljetni nećak M., koji je na Hvar došao na ljetovanje iz rodne Petrinje. Odmah je pozvana policija, ali i Hitna pomoć, koja je mogla samo konstatirati da Domagoju nema spasa. U pritvor su sprovedeni oboje, Slađana i M., a klupko se počelo rasplitati na vrlo bizaran način.

Otkriveno je tako da je Slađana bila u višegodišnjoj ljubavnoj vezi sa svojim nećakom, koja je počela kada je on imao samo petnaest godina (neki kažu i da je bio star samo 14 godina kada je sve počelo).

Sljedeće tri i pol godine Slađana će provesti u pritvoru, kao i nećak, a u javnost će dospijevati sve neobičniji elementi slučaja. O slučaju ubojstva Domagoja Novoselnika ispisane su tisuće redaka, novinari su došli do svjedoka, razgovarali s obiteljima svih upletenih, curile su informacije sa suđenja koje je, zbog maloljetnog ubojice, bilo zatvoreno za javnost.

Ali nikada za medije nije govorila sama Slađana Novoselnik, koju će javnost upamtiti po nadimku koji su joj dali mediji - Fatalna ujna. Po prvi put otvorila je dušu za Nedjeljni Jutarnji.

Povratak u rodni grad

Susreli smo se u Virovitici, gradu odakle i potječe i gdje se vratila krajem 2016. godine. Živi s majkom umirovljenicom. Otac joj je prošle godine umro. Dokusurilo ga je, kaže, štošta, pa i stres koji je proživljavao zbog svega što se dogodilo Slađani. Nekad zanosna djevojka koja je u vrijeme strašnog ubojstva imala svega 24 godine i plijenila pozornost svojim atraktivnim izgledom, danas je vidno ostarjela. U svega nekoliko godina. No, ipak izgleda mnogo bolje nego što smo očekivali kada smo se dogovarali za razgovor. Na licu su joj tragovi umora, a unatoč osmijehu koji pokušava zadržati, pogled joj nekad odluta, a iz oka se licem skotrljaju suze.

“Te večeri nije umro samo Domagoj. Nije uništen samo njegov život. Uništeni su brojni životi. Moj se pretvorio u pakao, nećakov, uništen je život moje curice (danas desetogodišnjakinje, nap.a.), mojih roditelja... Teško mi se uopće prisjećati, vraćati se u ta vremena”, bori se Slađana s knedlom u grlu.

Tog 30. lipnja 2011. u kući na Hvaru vladala je dobra atmosfera. Nitko nije mogao ni pomisliti što će se dogoditi.

“Bili smo doma, ja sam pazila na našu tada 3,5-godišnju curicu. Sjećam se da je Domagoj bio jako dobro raspoložen. M. je bio malo čudan, ali ništa posebno, ništa više nego inače. Došao je na Hvar, kako je rekla moja svekrva Višnja, da si nešto zaradi. Njega uglavnom nisam viđala. Odlazio bi ujutro s radnicima mog muža, a vraćao bi se kasno navečer. Vodio je dosta raskalašen život pubertetlije. Bio je sklon alkoholu i pijanstvu, provodima, tulumarenju, a mislim da je imao i djevojku. Znam da se dopisivao s barem dvije djevojke. Nikada nismo bili u vezi, kako je on to kasnije tvrdio, nikada nisam spavala s njime! Uostalom, radila sam s Domagojem, mnogo sam se mučila, a živjeli smo u kući gdje je 24 sata bila Domagojeva majka Višnja, moja svekrva. Pa valjda bi ona primijetila da se tu nešto takvo događalo. Ne, ponavljam, nikada nisam bila ni u kakvoj vezi s M. i nisam imala ništa s njime”, decidirano nam govori Slađana.

Kaže kako njen muž Domagoj inače nije bio sklon alkoholu, ali te večeri odlučio je otvoriti bocu šampanjca.

“Bila je to baš lijepa obiteljska večer i ništa nije dalo naslutiti da će se nešto loše dogoditi. Domagoj se igrao s djetetom, a onda je otvorio bocu pjenušca. Ja nisam pila. Ionako nikada nisam voljela alkohol. Njih dvoje su pili i pričali o tome kakva je glazba bila nekada, a kakva sada, slušali su razne pjesme, a ja sam legla s djetetom u naručju. Zaspala sam. Kad sam se probudila, doživjela sam šok. Vidjela sam krvavog Domagoja na podu i M. pored njega. Izbezumljeno sam istrčala iz kuće i počela panično dozivati u pomoć. I to je prava istina o onome što se dogodilo”, kaže otpuhujući dim cigarete.

U danima koji su uslijedili Slađana je često razmišljala, kaže, je li i ona trebala biti M.-ova sljedeća žrtva.

“Nikako mi nije jasno što mi se dogodilo da sam zaspala. Nikada mi se nije dogodilo da bih zaspala dok držim dijete. Uvijek sam bila brižna majka. Kad sam se probudila, osjećala sam se jako ošamućeno. Danas to ne mogu dokazati, ali postoji mogućnost da mi je nećak nešto stavio u kavu. Uvijek sam imala naviku pijuckati kavu cijeli dan tako da sam hodala s tom svojom šalicom kave i ostavljala je posvuda. Možda je iskoristio priliku i ubacio mi nešto. To nikada neću saznati. Ali uvjerena sam da je to bilo baš tako”, kaže.

Obrana ljubavnice

Već u istrazi pojavila se tvrdnja da su Slađana i maloljetnik bili ljubavnici. On je to potkrijepio rekavši istražiteljima da je to motiv ubojstva. Tvrdilo se da se kobne večeri Domagoj napio, te da je u jednom trenutku pred nećakom poželio voditi ljubav sa svojom suprugom, a onda ju i pljesnuo po stražnjici. Nećak to nije mogao trpjeti. Volio je Slađanu i bilo mu je dosta Domagoja za kojeg je utvrdio da je često bio nasilan prema Slađani. Htio je obraniti svoju ljubavnicu. Tako je, barem, tvrdio.

Slađana kaže kako ništa od toga nije istina. Iako ju cijela regija zna kao fatalnu zavodnicu koja je namamila svog maloljetnog nećaka u krevet, ona o svom nećaku nema lijepih i biranih riječi. Umjesto kao o svom ljubavniku, kada o njemu govori kaže “onaj monstrum”. Domagoja je, kaže, istinski voljela.

“Prvo, Domagoj me nije tukao. Kao i svi brakovi, imali smo svoje razmirice, ali nasilja nije bilo. Bio je dobar muž, volio me i ja sam voljela njega. A s nećakom nikad nisam imala ništa! Rekla sam im u istrazi, kada su mi rekli da mi stavljaju na teret poticanje na ubojstvo supruga zbog ljubavne veze s nećakom, ma možete vi napisati što god želite. Napišite da sam spavala s pola splitsko-dalmatinske županije, da sam najveća ku... Ali, Bog je svjedok da govorim istinu. M. je samo prvi put rekao istinu u istrazi, kada je tvrdio da ga je on ubio i da ja sigurno ne znam niti zašto. Tako nekako se izrazio. Kasnije je na nagovor svoje obitelji i odvjetnika počeo mijenjati iskaze”, prisjeća se.

Kaže kako je u njihovu odnosu najveće probleme stvarala Domagojeva majka Višnja. Zbog toga su se jednom i razišli, ali su se ubrzo pomirili.

“Voljeli smo se, a odlučili razvesti zbog nje. Ona me nikad nije voljela. Nisam bila snaha po njenom ukusu. U početku mi to nije smetalo, kada smo Domagoj i ja mladi počeli vezu. Mislila sam si što me boli briga za to kakva je njegova majka. No, s godinama je to postalo sve teže. Naročito kad bismo živjeli zajedno u njihovoj kući na Hvaru. Domagoj bi odlazio raditi, a ona je koristila svaku priliku da me napada. Valjda je očekivala drugačiju snahu, sa završenim fakultetom i visokim stilom života, no ja to nisam. Iako, nekako sumnjam da bi njoj ijedna odgovarala. Takva je osoba”, povjerava se Slađana.

Kaže kako Domagoja nikad nije prestala voljeti. Čim je izašla na slobodu, posjetila je njegov grob, a i sada često ode upaliti svijeću.

A volio ga je, barem se tako mislilo, i maloljetni nećak. Bili su gotovo pa nerazdvojni. Domagoj je imao svoju građevinsku tvrtku u kojoj je maloljetnik često radio kako bi zaradio za svoje potrebe. Poznanici su ispričali da oca i majku gotovo i nije spominjao, ujak je bio glavni akter u njegovom životu. Ujak mu je, kaže Slađana, redovito financijski pomagao, pa bi mu dao novac i da nije radio, no htio je da mladac nauči zarađivati za sebe. Stoga nikome nije jasno što se moralo dogoditi u njegovom umu da te večeri, nakon smijeha, vina i glazbe, odluči ubiti svog ujaka. Slađana, pak, kaže da je za sve krivo obijesno i problematično ponašanje kojem se maloljetni nećak odao ranije, ali i da ni danas ne može shvatiti zašto je Domagoj morao biti ubijen.

Nakon dugotrajne i mučne istrage, Slađana i njen maloljetni nećak čekali su suđenje. Prvostupanjskom presudom ona je osuđena na 22 godine zatvora zbog poticanja na kazneno djelo, odnosno ubojstvo Domagoja Novoselnika. Maloljetnik je dobio, pak, deset godina zatvora, što je najviša predviđena kazna za ubojstvo u toj dobi. Slađani se tada srušio cijeli svijet.

“Bilo mi je jako teško. Pogotovo jer sam znala da nisam kriva, da stvarno nikakvo zlo nisam učinila. U zatvoru sam uglavnom šutjela, nisam više mogla ni plakati. Ali nekako sam se cijelo vrijeme nadala da će istina ipak izaći na vidjelo i da se to mora riješiti. Uglavnom sam u svemu tome bila sama, nisam imala podršku sa strane”, kaže.

Mijenjanje iskaza

Pogotovo ju je, veli, iznenadilo koliko je puta nećak promijenio svoj iskaz. Tako je u posljednjoj fazi postupka čak povukao svoje priznanje i rekao da je Domagoja ubila sama Slađana, no obdukcijski nalaz pokazao je da ona to fizički nije mogla napraviti. Slađana kaže kako s tim “monstrumom” danas više nije ni u kakvom kontaktu, niti su ikada razgovarali od te kobne večeri. Zna da se oženio, možda i dobio dijete, te da najvjerojatnije živi u Splitu, iščekujući pravomoćnu presudu i odlazak na odsluženje zatvorske kazne.

Lice joj odaje koliko joj je u zatvoru bilo teško. Kaže da su do nje cijelo vrijeme dopirali novinarski članci o njoj, pa je tako bila i svjesna da ju je javnost prozvala “fatalnom ujnom”. Sve to teško joj je palo. Bilo je, kaže, pravosudnih policajaca koji su je tješili, ohrabrivali, govorili joj da ne čita sve te gluposti o sebi. Pojavila se tada informacija kako M. i Slađana i u zatvoru razmjenjuju pisma, poruke, da su i dalje ljubavnici te ga ona potiče da sve izdrži zbog nje.

“A to su isto laži. Mislim da sam mu poslala samo jedno pismo u kojem sam ga molila da kaže istinu. Nikakvih nježnosti, kako su napisali, nije bilo u toj poruci, a pogotovo ne izraza ljubavi i što sve ne, a što se pisalo u medijima.”

Cijelo joj je vrijeme najteže pala odsutnost djeteta u tako ranjivoj dobi od svega tri-četiri godine. Uz djelatnike Centra za socijalni skrb, Slađana je malenu djevojčicu vidjela vrlo rijetko i to samo u zatvoru.

“To mi je bilo najgore. Sve bi bilo dobro kad bi došla, zagrlile smo se, poljubila sam je i srce mi je bilo veliko kao kuća, a vidjelo se da je i ona sretna. Ali kako se približavao kraj ta dva sata koliko su mi dali da je vidim, bilo mi je sve teže. Htjela sam je privinuti uz sebe i nikad ne puštati. Ma u tom trenutku bih je htjela uvući u sebe, progutati da tako kažem, samo da mi je ne uzmu. Ona mi je sve”, kroz suze priča Slađana Novoselnik. Vidi se da tek sada, kada spominjemo njeno dijete, na površinu izlazi sva godinama nakupljana bol koju nosi u sebi.

Dijete je, naime, u trenu postalo siroče bez roditelja. Otac je bio pod zemljom, a majka iza rešetaka. Skrb je, odlukom Centra za socijalnu skrb, preuzela baka Višnja, Domagojeva mama. Slađana razmišlja samo o malenoj.

“Ona mi je sve i najteže mi je što ne mogu do nje. Nikada baka ne može nadomjestiti roditelje, ne može biti majka, kakva god bila. A znam da je moje dijete u toj obitelji nesretno. Odgajaju je u mržnji prema meni, iako nisam nikome ništa skrivila. Tko zna što joj sve pričaju. Vidim to na njoj, bez obzira na to što nismo u kontaktu”, kaže Slađana koja je svoje dijete posljednji puta vidjela u zatvoru još 2015. godine. Otada nisu ni u kakvom kontaktu.

“I onda se čovjek zapita zašto, zašto su mi oduzete sve te godine? Zašto mi je upropašten život kada znam da nemam krivnje? Cijelog sam života radila, mučila se, poštovala sve oko sebe. A to me dovelo do toga da danas nemam ni muža ni svoje dijete. Zašto?” pita se Slađana Novoselnik.

Kaže kako joj je boravak u zatvoru uništio psihičko, ali i fizičko zdravlje. Počeli su joj se pojavljivati razni zdravstveni problemi, a zbog stresa je ušla u preuranjeni klimakterij i izgubila menstruaciju u dobi od samo 29 godina. Psihičke posljedice osjeća i danas, ali ih ne voli pokazivati.

“Ne želim nikoga zamarati svojom mukom. Kada mi je najteže, odem u šumu. Isplačem se i kažem Bože, teško mi je, pomozi mi malo. Ali, trudim se normalno funkcionirati. Tko bi me uopće mogao shvatiti, a da to nije doživio. Moja situacija bila je toliko strašna da se nekad pitam kako to čovjek uopće može preživjeti.”

Slađana se čak preselila na Hvar kako bi mogla barem izdaleka vidjeti kćer, biti joj blizu. Sa završenom ugostiteljskom školom lako se zaposlila u jednom hotelu, gdje je obavljala razne poslove. No, kaže kako djevojčicu tamo nije ni jednom vidjela. Skrivali su je od nje. Tek je od nekih susjeda dobila informaciju kako dijete dobro uči, ima dobre ocjene. Bila je to jedina informacija o njezinom stanju koju je majka dobila u dugo vremena. Onda joj se krajem 2016. dogodila nesreća u kojoj su joj teško ozlijeđena dva prsta ruke. Više nije mogla raditi i morala se vratiti u Viroviticu. Sada vodi pravnu bitku za povrat svog djeteta.

Naime, Slađana je naknadno oslobođena svake krivnje. Vrhovni sud odbacio je prvostupanjsku presudu kojom je ujna osuđena za poticanje maloljetnog nećaka na ubojstvo maloljetnog supruga. Otada, kaže Slađana, nema više nikakva razloga da na snazi bude, kako kaže, ta privremena mjera oduzimanja roditeljske skrbi.

“Dokazalo se da nisam ništa napravila. Zašto mi onda ne žele vratiti dijete? Centar za socijalnu skrb na Hvaru ponaša se kao da sam za nešto kriva, a sada je svima jasno da nisam jer nisam imala veze s tim zločinom koji je počinio onaj monstrum. Ali ja sam uvjerena da ću i ovaj put pobijediti. Moje je srce puno majčinske ljubavi za to dijete i sigurna sam da će ta ljubav nadjačati sve. Žao mi je mog djeteta. Ona sada ima deset godina. Godinama odrasta bez majke.”

Bez posla

Slađani je dodatni problem što zbog stigme kojoj je izložena ne može dobiti posao.

“Radila sam u jednoj tvrtki, proizvodila dijelove obuće. Naučena sam na svakakve poslove i ništa mi nije teško raditi. Tu sam radila s još stotinjak žena. I znate kako to bude. A sve one imaju pametne mobitele, čitaju novine, čitaju sve te užasne tekstove o meni. Nisam imala nikakvih posebnih neprilika, ali treba razumjeti i tog direktora tvrtke. Uostalom, ja bih morala često izostajati, jer sam putovala na sudska ročišta, u Split ili na Hvar, vodila bitku s Centrom za socijalnu skrb… Rekao mi je da sam dobar i vrijedan radnik i da mu se javim kada sva ova zbrka prestane”, objašnjava Novoselnik.

Posebno joj ta situacija teško pada zbog činjenice da bi Centar za socijalnu skrb sigurno blagonaklonije gledao na nju kao majku da ima stabilan posao i stalna mjesečna primanja. No, zasad posao ne može pronaći, pa je prisiljena živjeti od majčine mirovine.

Kaže kako ljudi često u njoj vide samo fatalnu ujnu, što je nadimak s kojim se nikako ne može pomiriti jer zna da s nećakom nije ništa imala, ali i da ima mnogo onih koji je tješe i hrabre. Pitamo je koliko je teško živjeti u maloj sredini s takvim teretom, kada svatko upire prstom i kaže “evo fatalne”. Slađana nam otkriva kako doista nije imala neugodnosti u Virovitici, ali ni na Hvaru.

“Oni koji me znaju, dobro znaju tko sam i kakva sam. Ali ima i nepoznatih ljudi koji su me zaustavljali na cesti, no nikada nisu vrijeđali ili dobacivali. Baš suprotno, pitali bi me kako sam, htjeli su se informirati što se događa, dati mi podršku i ohrabriti me… To me jako iznenadilo. Naime, otkako mi se sve to dogodilo, prestala sam imati povjerenje u ljude. Voljela sam ljude i to me jako opeklo. Danas više nikome ne vjerujem. Mnogi si mi napravili veliko zlo. Nisam ljuta ni na koga, ali samo želim pobijediti i vratiti svoju kćerkicu u naručje”, kaže Slađana.

Apsurdan sustav

Njezin slučaj sada je u rukama iskusne splitske odvjetnice Doris Košta. Sudski postupak za poticanje na ubojstvo je dovršen i čeka se pisana presuda, pa Slađana Novoselnik ne mora strahovati da će morati u zatvor. Sada joj je prioritet pravna bitka za skrbništvo nad djetetom.

Centru su već pisali nekoliko požurnica, no oni se na njih, kaže Slađana, uporno oglušuju. U dopisu koji je poslala odvjetnica Košta ističe se kako su prestali svi razlozi za oduzimanje roditeljske skrbi njenoj klijentici. Također, Košta napominje kako dijete sada živi kod bake, majke ubijenog oca, a da ona vrlo teško može ostati objektivna, s obzirom na kompleksnost situacije i činjenicu da joj je u strašnom zločinu ubijen sin.

“Naš je sustav apsurdan”, kaže Košta.

Dugotrajna razdvojenost djeteta od majke sigurno je dosad, kažu i Slađana i njezina odvjetnica, ostavilo traga na djetetu, jer je teško očekivati da je s majkom mogla razviti normalan odnos, s obzirom na to da se nisu vidjeli od 2015. i da su im jedini kontakti bili svedeni na povremene telefonske pozive.

“Pravosudna tijela utvrdila su da Slađana nije kriva i da nema razloga za oduzimanje skrbi. A sud uporno ne zakazuje ročište da joj se dijete vrati. Centri za socijalnu skrb ne mogu joj dati čak ni potporu, a udomiteljici baki svakog mjeseca isplaćuju dvije tisuće kuna na ime troška uzdržavanja djeteta. To bih razumjela da je ta baka socijalni slučaj, kao Slađana koja doslovce nema nikakvih primanja, ali ovako je to doista apsurdno. Mojoj klijentici treba vratiti dijete i omogućiti joj svu potporu kako bi uspostavila normalan odnos s djetetom i funkcionirala u svakodnevnom životu. I to bez odlaganja”, kaže odvjetnica.

Slađana je uvjerena da će, kako kaže, pravda i u ovom slučaju pobijediti.

“Mora, naprosto ljubav mora pobijediti. To je moje dijete, ja sam mu majka i mi moramo živjeti zajedno. Ništa me drugo ne zanima. Nikada nisam razmišljala o tome da osnujem drugu obitelj, sama sebi uopće nisam bitna. Ali moja malena djevojčica jedini je razlog zašto sam na svijetu i samo ću se za nju boriti, ako treba i do posljednjeg daha”, zaključuje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 12:56