SPASIO STOTINE ŽIVOTA

PRIČA O ISTINSKOM HRVATSKOM HEROJU Miroslav je prošao Oluju, a nakon rata je sanirao Kornate, spašavao ljude u Gunji, gasio megapožar u Splitu...

S lijeva na desno: Oluja Karlovac 1995., požar Kornati 2007., poplava Gunja 2014., požar Split 2017.
 

Naspašavao se ovaj karlovački vatrogasac tuđih života, neke je već bila gutala vatra, neke je zarobio smrskani automobil, a druge okružila podivljala rijeka. Mogli bi ga zato već u ovoj drugoj rečenici nazvati herojem, ali bi tada isuviše pojednostavili stvar. Za svakog spašavatelja je ključno da se u pravo vrijeme nađe na pravom mjestu. Miroslav Rade (49) u pravo vrijeme je bio tamo gdje je trebao, ali i tamo gdje nije morao.

S vatrogasnom, a ne vojničkom kacigom, on je iznio i Oluju, no ta vojno-redarstvena akcija za njega nije bila ni početak, a pogotovo ne kraj borbe za sugrađane, sunarodnjake i bolju Hrvatsku. Puno je toga stalo u jednog čovjeka: ‘91. godina u koju je ušao kao dragovoljac, Oluja u kojoj je gasio zapaljene krovove dok su mu kraj glave granate padale na sljedeće, kornatska vatra pred koju je stao samo koji sat nakon što je tamo napravila tragediju, razlivena Sava u Gunji kojoj je otimao prestrašene i iznemogle životinje, pa sve do nedavne bitke za Split, koja se s vatrom vodila prsa o prsa.

Obrana Karlovca

Odrastao je bez oca koji mu je poginuo 1972. godine u teškoj prometnoj nesreći, a brata je izgubio 1993. godine tijekom bombardiranja Karlovca. Vatrogastvom se počeo baviti još kao dječarac u mjesnom DVD-u Gradac, završio je srednju kemijsku školu, položio je za vozača teretnih vozila, postao instruktor vožnje “B” kategorije, a onda je došao rat.

- Brat se priključio obrani Karlovca u lipnju, a ja u srpnju 1991. godine, prvo kroz postrojbu narodne zaštite. Formirala se 129. karlovačka brigada, pa sam se odmah našao u sastavu izviđačkog voda. Često smo ulazili na teren koji je kontrolirala suparnička vojska pa smo se tako često znali naći u problemu. Sjećam se prve svoje akcije, najviše me brinulo da me ne ubiju baš na početku, a malo je nedostajalo, jer je bila najžešća od svih, pokazat će se kasnije. Prikradali smo se cijelu noć vojarni u Gornjem Mekušju, iza nas su išle 110. i 129. brigada. No, netko je očito negdje zakazao, kada smo došli do ograde, oni su počeli udarati iz svega čime su raspolagali. Nikada neću zaboraviti brujanje dva tenka na manje od sto metara, koji će kasnije pucati po svemu oko vojarne, pa tako i po kući u koju sam se sklonio s trojicom. Dobili smo direktna dva pogotka u sobu u kojoj smo bili, ne znam ni danas kako smo preživjeli, ostali smo prašnjavi i u dimu, ali živi. Ostao sam tada bez puške jer mi ju je uništila eksplozija, no imao sam pištolj. Srećom, nisu krenuli s pješadijom, već su cijeli dan nastavili minobacačima i puškomitraljezima s tenkova. Činilo mi se tada da ovaj iz tog mitraljeza može pucati čitavu vječnost bez prestanka. Spustila se noć, a mi smo se uspjeli izvući. Doznao sam tada da su u međuvremenu teško ranjena dvojica koju su poslali da nas idu pronaći i izvući. Njih su uspjeli spasiti, no za nas su mislili da smo izgubljeni - prisjeća se Miroslav Rade.

Stalno usavršavanje

Mjesec kasnije će mu u sličnoj akciji u samoj vojarni poginuti zapovjednik Dražen Galetić Stažo te će doći do preustroja izviđačkog voda. Zapovjedništvo preuzima Miroslav Rade. U međuvremenu će se rasformirati njegova 129. brigada, a on će se naći u pričuvi 110. brigade. U to vrijeme, početkom 1993. otvara se radno mjesto vozača u profesionalnoj vatrogasnoj postrojbi te tamo Miroslav započinje vatrogasnu karijeru. U dvadesetak godina prošao je put od vatrogasca u koje se zanimanje prekvalificirao, pa sve do zapovjednika Javne vatrogasne postrojbe grada Karlovca, u međuvremenu je prošao sva moguća osposobljavanja, diplomirao je sigurnost na radu i zaštitu od požara i postao pripadnik državne vatrogasne interventne postrojbe.

U Oluju je tako ušao kao vatrogasac, a u grad je izlazio kada su svi bježali u podrume. Trebalo je sanirati ono što su uništavale bombe, i to odmah nakon njih.

Napad tenka

- Prva intervencija bila je u zgradi nasuprot banke u Domobranskoj ulici, tijekom intervencije je pala bomba kraj kamiona u kojem sam bio, uslijedio je požar kod robne kuće, gdje je zapaljeno i vozilo, kod benzinske na Švarči je eksplodiralo neko ilegalno skladište eksploziva dok smo gasili, jedan kolega je doslovno ostao visjeti na žicama. Čudom, opet nitko nije stradao. Tako smo jurili gradom. Jedini strah smo zapravo imali da se ne sudarimo s nekom drugom vatrogasnom ekipom, jer na ulicama nije bilo nikoga. Na prvi dan Oluje smo gasili krov u staroj gradskoj jezgri Zvijezdi, a onda nas je počeo gađati tenk. Pogodio je krov do nas - sjeća se Miro olujne 1995. godine. Nakon nje, u potpunosti se posvetio vatrogastvu i svim iskušenjima koje ovaj posao sa sobom nosi.

U Oluji je Miroslav (lijevo) sudjelovao kao vatrogasac, a još 1991. se priključio obrani Karlovca kao dragovoljac

Procedura u glavi

- Dok sam bio vatrogasac - grupovođa, suočio sam se s puno teških situacija. Moraš odraditi posao, to je pod broj jedan, ali usput moraš tješiti ljude koji su ostali bez imovine i smiriti ozlijeđenog dok dođe hitna. I onda si sretan. Onda dođe informacija iz bolnice da je ozlijeđeni preminuo, pa te to pogodi. Ali, tako je to u životu. S vremenom neke stvari jednostavno prihvatiš. Osim jedne, kad strada dijete. Ni meni, a i nijednom mojem kolegi to nikada neće biti rutina - kaže Rade.

Kako u tako teškim trenucima ipak ostati hladne glave? - pitamo ga.

- Isprogramirani smo, imamo u glavi proceduru i postupke koje moramo napraviti, to stalno uvježbavamo. Svaki zapovjednik zna tko su mu najbolji ljudi i oni uvijek idu prvi. I odradit ćemo svaki zadatak besprijekorno. No, onda dođemo doma svojim obiteljima, navečer umjesto sna dolaze slike tijela s mjesta nesreće i tada slijedi borba. Odlučio sam zato za dečke nakon svake tragedije uvesti psihološko savjetovanje. U početku je bilo otpora, kao što će to nama, no nakon prvih razgovora otkrili su da su te nesreće uzroci njihove svadljivosti ili pretjerane emotivnosti. Taj stres nekako mora izbiti van, a svatko se nosi s njim kako zna, mora se tijelo nekako obraniti. Ja, recimo, tjednima nakon nesreće, nisam mogao jesti meso, neki su to rješavali alkoholom, neki su plakali na tužne filmove. Imao sam jednu tešku godinu - 2009., tada sam prvi dolazio na nesreće. Imao sam devet intervencija s poginulim osobama, a samo jedna osoba od njih bila je starija od 26 godina. Nalazio sam dječake od 14 i 15 godina, dečka od 23, djevojku od 19, trudnicu od 26... Nakon svega dobijemo dojavu o podlijetanju vozila pod tegljač. Jurim na mjesto događaja i u glavi vrtim scenarije. Znam da neće biti ugodnih prizora, no stavljam ih na stranu i razmišljam kako ćemo morati izvlačiti ozlijeđenoga. Valjda od nakupljenog adrenalina i stresa noga mi počne titrati, udarati po gasu. Dođem na mjesto događaja i vidim čovjeka u autu, sjedi nepomično za volanom. Živ je i neozlijeđen, ali ne može izaći van, jer je - mrtav pijan. To me užasno povrijedilo, izludilo. Takva neodgovornost kod ljudi - kaže Miro.

Robert Fajt / CROPIX
Zapovjednik Javne vatrogasne postrojbe u Karlovcu Miroslav Rade u svom uredu

No, nisu sve vatrogasne akcije toliko stresne. Naspašavao se i životinja, iz automobila izvlačio zmije, konje i krave iz Korene, dabra iz turbine, a istu perzijsku mačku dva puta je spašavao s prvog kata zgrade nakon što je pala s balkona na sedmom katu.

Prije deset godina za njega je bio jedan od najgorih dana u životu. Bilo je to dan nakon kornatske tragedije.

- Kao pripadnik državne interventne postrojbe bio sam na redovitoj dislokaciji na Jadranu. Svega dvadesetak dana prije kod Zatona sam gasio s Ivicom Marinovićem, koji će kasnije stradati na Kornatu. Upućeni smo helikopterom dan poslije sa zadaćom da čuvamo požarište i saniramo rubne dijelove kako opet ne bi izbilo, dok se radi očevid. Bio je tamo cijeli vatrogasni vrh, istražitelji, vojska, jako puno ljudi, a nije se čulo ništa osim tišine. Nismo radili zapravo ništa posebno, ali mi je to bio jedna od najtežih i psihički najnapornijih akcija. Pamtit ću ga kao najtiši dan u životu. I onda oko 16 sati samo se otvorilo nebo, počeo je veliki pljusak. Nebo je zaplakalo - prisjeća se teških trenutaka Miroslav Rade.

Na Kornate je stigao dan nakon velike tragedije sanirati i osiguravati požarište (2007.)

Razmjeri štete

Koju godinu kasnije dogodit će se Gunja. Miroslavov kolega iz karlovačkog DVD-a Dražen Petrić igrom slučaja je toga dana bio na sahrani tetka u tom slavonskom selu, pa je i sam jedva izvukao živu glavu pred naletom velikog vala. Karlovački vatrogasci doznat će iz medija za Gunju, no zbog Dražena su imali i vrlo kvalitetne informacije iz prve ruke o stvarnim razmjerima štete. To je ponukalo Miroslava da okupi vatrogasce dragovoljce i krene za Gunju. Ako netko ima iskustva s poplavama, onda su to karlovački vatrogasci, čiji je zapovjednik Miroslav Rade u kriznim danima i zapovjednik obrane Karlovca od poplava.

Spašavanje životinja

- Ponudio sam ekipu i opremu, zbog tog iskustva u vodi i na vodi u roku sat vremena nam je odobreno putovanje. Došli smo dolje i vidjeli te razmjere štete, kuće koje su se mogle razaznati samo po dimnjacima. Navikli smo da voda nadire polako, a ovdje je u vrlo kratko vrijeme potopljeno selo. Nas sedmero krenuli smo izvlačiti stoku. Samo u prvom danu izvukli smo 140 svinja, 30 krava, jednog konja i nekoliko pasa. Neke su životinje kasnije uginule, ali smo barem pokušali. Da nije bilo loše komunikacije između stožera i operativnih snaga na terenu moglo se spasiti i više. Nitko osim nas sedmorice iz Karlovca se nije bavio životinjama, to je bio propust na koji sam upozorio, pa je to kasnije ispravljeno i odrađen je velik i dobar posao - kaže Miroslav Rade.

Nekoliko mjeseci kasnije organizirao je prijevoz hrane za stoku koju je spašavao. Za Gunju je poslao tri kamiona sijena i druge hrane za životinje.

Robert Fajt / CROPIX
Za poplavu u Gunji je organizirao posebnu jedinicu koja je spašavala stoku i pomagala ljudima

Voditelj karlovačke grupe Miroslav je bio i u Splitu, tijekom nedavnog velikog požara. Došli su u ranim jutarnjim satima i preuzeli onaj kod Stobreča i Podstrane, lijevo od njega je bila zona odgovornosti kolega iz Koprivnice, a desno splitskih vatrogasaca. U pričuvi je imao 50 vojnika. Prestajala je bura, a dolazio je dan pa su u zrak dignuti kanader i air traktori. Do drugog dana čuvali su požarište. U Splitu se, misli Rade, to nije dogodilo slučajno, ali su najmanje za to sve krivi predsjednica, premijer, vojska.

- Radilo se o velikom opožarenom području, mislim da su piromani odradili dobar posao jer je buknulo na nekoliko mjesta, s jednog mjesta se naprosto ne bi mogao proširiti na područje od 4500 hektara. Osim toga, zbog bure je u preskocima požar prešao pet kilometara u samo 45 minuta. Priroda je demonstrirala svoju moć. Vatrogasaca je bilo dovoljno, oni su imali opremu, bez obzira koliko ona bila stara, ona je funkcionalna. Uzroke treba tražiti na drugom mjestu. Područje kroz koje je požar napredovao je vrlo zapušteno, takvi su čak i travnjaci u kvartovima i oko ustanova do kojih je vatra došla. Za to je odgovorna lokalna uprava i njihovo komunalno poduzeće, najmanje vatrogasci kojih je, ponavljam, bilo dovoljno. Nije se ni s čime kasnilo, uostalom, vojska je u svemu ovome tek logistička potpora, oni nisu gasitelji - kaže Rade.

Uočio je još jedan veliki splitski problem, velika većina od 1000 hidranata u gradu nije bila u funkciji.

- Da su bili, mogli su ih koristiti građani koji su se uključili u gašenje - smatra on.

Ipak, u svemu je, kaže, bilo i dosta sreće.

- Ne daj Bože da je stradao netko od tih civila, vatrogasni zapovjednici bi se našli u velikom problemu, kao što se zbog Kornata našao šibenski zapovjednik Slavica, koji za to objektivno nije kriv. No javnost tada traži žrtveno janje. Prerazmaženi smo, nikako da shvatimo da je priroda jača od nas i da naprosto nekada ne možemo odgovoriti na katastrofe koje se događaju oko nas - kaže Rade, uspoređujući situaciju u Portugalu, gdje su požari prije mjesec dana ubili 64 osobe, od toga četiri vatrogasca te pričinili materijalnu štetu velikih razmjera.

Duje Klarić / CROPIX
Prije nekoliko tjedana sudjelovao je u gašenju ogromnog požara u Dalmaciji u kojem je skoro planuo i Split

Pomlađena ekipa

U Splitu ga je oduševio pristup običnih ljudi koji su vatrogascima prilazili i nosili vodu, kavu i kolače. Splićani su te ljude doista smatrali herojima, a kako i ne bi, kada su im spasili domove.

- Nije takav odnos prema vatrogascima samo kod nas, to je u korijenima vatrogastva, oduvijek je tako - kaže Miro.

Da može nešto mijenjati, Miro ne bi mijenjao gotovo ništa.

- Nikada nisam požalio ni za čime, ali moram priznati da mi u posljednje vrijeme papirologija koja je došla zajedno s funkcijom zapovjednika uzima znatno više vremena nego kada sam s dečkima izlazio svakodnevno na teren, a zbog toga najviše pati moja obitelj. Mislim da imam dobre vatrogasce, jednu pomlađenu ekipu, pa pohvale građana ne izostaju. No, svi moji uspjesi, zapravo su njihovi. Kao u ratu, ne bi general dobio nijednu bitku da mu nema dobre vojske - smatra Miro.

Čekaju njega novi izazovi, predstoje mu pregovori s novim karlovačkim gradonačelnikom Damirom Mandićem s kojim će pokušati dogovoriti povećanje plaće za svoje dečke, a volio bi da i konačno progura pravilnik kojim će se regulirati ronioci u vatrogasnim postrojbama. Začetnik je te ideje, osposobio je ronilački tim, organizirao više seminara, pa čak i roniteljski kamp vatrogasaca, ali zbog proceduralnih razloga na koje nije mogao utjecati ideja još nije zaživjela.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 00:37