ČOVJEK ČELIČNOG DUHA

'POTPUNO SVJESTAN NA STANICI VRAPČE BROJAO SAM KAKO MI 14 VAGONA VLAKA PRELAZI PREKO NOGU' Damjan: 'Danas vježbam, igram se sa kćerkom i sinom...'

 Darko Tomaš / CROPIX
 

Damjan Lisska upravo je završio s poslom. Žuri prema autu kako bi što prije krenuo i izbjegao prometni čep. U ovo doba dana probiti se iz centra prema zapadu grada često bude pravi pakao. Ali Damjan juri, jer ne želi kasniti na jedinih sat vremena u danu kad može ispucati stres i nakupljenu nervozu. Uskoro će 17 sati, a on je već u sportskoj odjeći i rasteže se kako mu je trener naredio.

Kreću zgibovi, pa ski ergometar, guranje i vučenje saonica, vježbe za trbuh i na kraju istezanje. Damjan ponovno juri, kod kuće ga čekaju novi zadaci. Supruga je prije osam tjedana rodila njihovo drugo dijete, pa se treba baviti bebom i dati ženi da predahne, jer imaju i kćer od 2,5 godine. Odlazak u nabavku, pa kupanje djece, uspavljivanje. Tek kad navečer legne u krevet, Damjanu polete misli.

Prisjeti se tada jednog sasvim običnog utorka, 3. lipnja 2003. godine. Vruć je ljetni dan, zvoni zadnji sat, pa s prijateljem iz X. gimnazije kreće kući. Slike mu brzo prolaze kroz glavu: na Glavnom je kolodvoru, ulazi u vlak, izlazi na stanici Vrapče. 15 je sati, Damjan samo što će zakoračiti - osjeti jak udarac u potiljak. Vlak iza njega krenuo je, a netko je ostavio otvorena vrata i ona su ga pokosila. Pada pod vlak i potpuno svjestan događaja oko sebe broji kako mu svih 14 vagona prelazi preko nogu.

Svjestan svega

- Svega sam bio svjestan, kaže mi prije koji dan, punih 15 godina poslije, dok pričamo u svlačionici teretane. - Instinktivno sam se pokušao sklupčati, a jedini trenutak kada sam nakratko, od nezamislivih bolova, izgubio svijest bio je kada su me bolničari iznosili s tračnica na peron - opisuje trenutak koji mu je promijenio život.

Zagreb, 101218.
Medarska 69.
Damjan Lisska, sportas na treningu kojeg mu vodi Nikola Prevarek.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomaš / CROPIX

Hitna zavija, ne zaustavlja se ni na crveno svjetlo, žurno ga voze za Klaićevu, a u glavi mu odzvanja riječ koja se spominje u vozilu: amputacija. Tada je počela borba za život koja je trajala 25 dana.

- Bio sam životno ugrožen. Izgubio sam vrlo mnogo krvi, a osim nogu, tu su bile i druge ozbiljne povrede. Kralježnica mi se doslovno rasula, a imao sam i hematom na mozgu. Dalje mi je sve u magli. Uglavnom sam bio uspavan, a budili su me samo povremeno, između operacija da bi vidjeli kako sam - pripovijeda Damjan. Iz Klaićeve je prebačen u Kliniku za traumatologiju. Liječnici su trebali sastaviti doslovno rasutu kralježnicu, a do tada, a vjerojatno ni nikad poslije nisu imali takav slučaj. Kralješke su slagali jedan po jedan, a onda su shvatili da dva ne mogu spasiti pa su stavili komad njegova rebra s pločicama i šarafima. Zahvat je trajao punih 19 sati, a liječnici su doslovno od umora padali s nogu.

- Iako su me pokrpali, nitko od njih nije se nadao da ću se više ikada osloniti na noge. Sreća u nesreći bila je u tome što leđna moždina nije bila prekinuta nego samo oštećena. To je bila tek jedna od dvadesetak operacija na kojima sam bio - govori Damjan i prisjeća se trenutaka kada bi ga probudili iz inducirane kome, pitali ga kako je, dali mu juhu i vratili ga u san. Život mu je spašen i došlo je vrijeme da mu liječnici priopće kako više nema noge ispod koljena.

- Njih desetak ulazilo je i izlazilo iz sobe. Valjda nisu znali kako reći tinejdžeru da je ostao bez nogu. Bilo mi ih je čak smiješno gledati jer, iako mi to nitko do tada nije rekao, ja sam cijelo vrijeme znao - tvrdi. Čudno je to, kaže, da kada si zdrav, nikad ne razmišljaš o ljudima koji nisu. U trenucima lucidnosti pokušavao se prisjetiti nekog invalida kojeg poznaje.

- Sjetio sam se samo tog jednog čovjeka koji se vozio u motornim kolicima i u tom me trenutku samo bilo strah da ne ostanem u kolicima. Nisam htio završiti kao on - govori. Iako je bio u najgorim godinama za takvu životnu promjenu, ni u jednom trenutku nije psihički potonuo. - Bio sam na samo jednoj psihoterapiji. Realno, zaista mi nije trebala - tvrdi Damjan.

Korak po korak

No, iz današnje perspektive, borba za život bila je lakša od one koja je uslijedila, a počela je u Zavodu za rehabilitaciju i ortopedska pomagala u Božidarevićevoj. Damjan je s 15 godina ponovno trebao naučiti hodati. Dobio je proteze, ali dva tjedna nije mogao apsolutno ništa. Tijekom tih 25 dana u Traumi izgubio je 40 kilograma, nije imao snage i cijelo je vrijeme ležao, tako da su mišići bili preslabi.

- Bio sam strašno ljut što ne mogu. Pa bio sam atletičar do tada, a sad se ne mogu dići na noge. Mislim da me ta tvrdoglavost spasila. Pazite, trebalo je stati na friške rane, praktički na kosti. Mislim da ne moram objašnjavati da je to poprilična bol - ističe Damjan.

Zagreb, 101218.
Medarska 69.
Damjan Lisska, sportas na treningu kojeg mu vodi Nikola Prevarek.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomaš / CROPIX

I onda je krenuo. Korak po korak... Inače, kaže, ima tu i čudnih detalja.

- Jeste li čuli za fantomsku bol? E, pa nisam ni ja do tada. Ali situacija poput onih da imaš grč u nozi koju nemaš, ili neizdrživ svrab između prstiju na stopalu, a stopalo nemaš. E to je nemoguće objasniti - kaže Damjan.

Kući se vratio taman kad su njegovi prijatelji pošli u drugi razred. Prvo polugodište nije pohađao nastavu jer se još nije dovoljno osamostalio za hodanje. Zanimljivo je da je prvo krenuo na treninge, a tek onda u školu. Svoje prve korake radio je na “socijalnim” protezama, onima preko HZZO-a, a da nije bilo dovoljno za potrebe tinejdžera, shvatio je vrlo brzo.

- Htio sam sudjelovati u svemu. Iznova sam naučio hodati pa sam htio s ekipom igrati i nogomet. Jedan smo dan pred školom napucavali loptu i kada sam je udario, za njom je izletjela i proteza. Ostao sam na mjestu i čekao prijatelja da mi donese ‘nogu’, govori Damjan i dodaje da su to oni trenuci koji ti se kao 15-godišnjem dječaku ipak urežu u pamćenje.

Što se sporta tiče, prvo je krenuo na plivanje kod Ane Sršen. Potom je krenuo na atletiku, ali tamo se više nije mogao snaći, a onda se pronašao u košarci.

- Počeo sam igrati profesionalno košarku u kolicima, igrao sam u Italiji. Zapravo sam vrlo pristojno živio od toga. Ali ono što je bilo najvažnije, bio sam okružen ljudima koji su razumjeli moje potrebe. Bio sam najmlađi među njima i imao sam tisuću pitanja. Trebalo je sve naučiti, kako izići s prijateljima, prići nekoj djevojci, a onda joj u nekom trenutku reći da nisi kao drugi - prisjeća se Damjan.

Tih nekoliko godina bio mu je, kako kaže, horor. Ipak, sve se posložilo i sve je više bio jednak svojim prijateljima. Na jednom domjenku upoznao je i današnju suprugu.

- Bila je neka zabava na kojoj je bila i ona. Radili smo u istoj zgradi, ali u različitim tvrtkama. Upoznala me kao čovjeka koji normalno stoji na nogama, hoda. Nimalo drukčijeg od drugih. Ja joj ništa nisam tu večer rekao. Naravno, već je sljedeći dan saznala, ali kao što vidite, to nije bio problem, a to dokazuje i rođenje naše Eve (2,7 godina) i Filipa (2 mjeseca) - priča Damjan.

Od košarke je u međuvremenu odustao jer je bilo teško uskladiti obiteljske obveze, obitelj i posao. Ipak, od sporta ne smije odustati. Naime, noge su mu osjetljive na kilažu i mora vježbati kako bi bio zdrav i potpuno funkcionalan.

Niz odbijenica

- Sljedeća logična opcija bila je teretana, ali s obzirom na moje povrede, ipak trebam nekoga tko me nadzire, ali i tjera. Jer, budimo realni, ima dana kad nam se zaista ne da - kaže Damjan. Međutim, pronalazak trenera nije prošao glatko.

- Bio sam šokiran koliko me trenera odbilo. Naposljetku sam saznao da u Sparta Gymu postoji trener Nikola Prevarek. Smislio sam cijeli govor i, kada smo se našli, rekao sam mu neka me pusti da izreferiram deset rečenica te da onda on kaže što ima. Bio sam uvjeren da će me i on odbiti - tvrdi.

Zagreb, 101218.
Medarska 69.
Damjan Lisska, sportas na treningu kojeg mu vodi Nikola Prevarek.
Na fotografiji: Nikola Prevarek i Damjan Lisska.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomaš / CROPIX
Na fotografiji: Nikola Prevarek i Damjan Lisska

Kada je završio, pitao je Nikolu: - I, što kažeš? On ga je pogledao i hladnokrvno rekao: - Vidimo se sutra u 17 h.

- Zaista nisam shvaćao zašto su ga odbili. Ako ćemo realno, da je bio izazov početi ga trenirati, jest. Da sam bio doma s tim, nisam. Ali nije mi palo na pamet ni u jednom trenutku da ga odbijem - naglašava Prevarek koji s Damjanom četiri puta tjedno radi već godinu i pol.

- Iskreno, ne smatram da je to što nema noge hendikep u tome što on želi raditi. Prema njemu se ponašam kao prema svima i ne radim nikakvu razliku. Svi imaju neke izgovore pa ih trebam tjerati. Od ‘boli me glava’, ‘istegnuo sam ligament’, ‘ne da mi se’, ‘spava mi se’... Damjan nema noge, ali je discipliniraniji od većine mojih klijenata, navodi Prevarek i dodaje da s njim može raditi sve vježbe osim onih u čučnju koje fizički ne može odraditi. Hendikep je, primjećuje Damjan, najviše osjećao u igri s kćeri. No, otkad redovito trenira, potrčati za malenom više mu nije nikakav problem.

Zanimljivo je i to da i dalje ima osjet gasa te normalno vozi automobil. - Mogu reći da sam potpuno funkcionalan i sretan čovjek, navodi, a bol osjeti samo kada pretjera. Tvrdi i da ništa od ovoga ne bi bilo moguće da ima isključivo socijalne proteze: - Nažalost, ‘noge’ imaju cijenu. Za mene to znači svakih nekoliko godina i po 200 tisuća kuna - kaže. Iako već dugo normalno hoda, još uvijek se uhvati da gleda u ljude koji lijepo hodaju.

- Imao sam 15 kada sam učio hodati. Tada sam stalno promatrao kako tko hoda jer mi je to bio san. Danas, 15 godina poslije, više ne razmišljam kako ću preko stepenice, hoću li pretrčati cestu - govori Damjan.

Pogrešan broj

Na pitanje ima li nešto što bi promijenio, spremno odgovara: - Da! - Promijenio bih nogu, u broj 43 - smije se. Jer kada je nabavljao proteze, pitali su ga koji broj želi. On je rekao isti koji je bio, dakle 46. - Volim kupovati cipele i svaki put kad mi kažu ‘nemamo 46’, smijem se sam sebi - kaže i prepričava kako je i djeci doma to što nema noge sasvim normalno.

- Nedavno mi je kći donijela proteze u rukama i rekla: ‘Hajde, tata, obuci noge. Idemo van’ - zaključuje govoreći kako je daleko iza njega vrijeme kada nije nosio kratke hlače da bi izbjegao tuđe poglede. Danas vraća društvu sve ono što je dobio u smislu podrške kada je to njemu trebalo. Volontira kao tajnik u Udruzi osoba s amputacijom grada Zagreba: - Danas nekoj drugoj djeci treba pomoć kakva je meni trebala i ja sam tu za njih - zaključuje Damjan.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 19:45