EKSPERIMENT

PARTY U MRAKU 'Upoznala sam nove ljude, ali samo po mirisu, zvuku i dodiru. Ništa nisam vidjela. A kad se upalilo svjetlo, ostala sam u šoku'

 Marko Todorov / CROPIX

Prvi put sam ušla u zagrebačko kazalište Vidra i nisam vidjela ama baš ništa. Tu večer održavao se takozvani Party u mraku. Tradicionalno ga organizira Kazalište za slijepe i slabovidne Novi život, ali meni je to bilo prvo takvo iskustvo.

U predvorju je bio totalni mrak. Čula sam mnoštvo muških i ženskih glasova, imala sam dojam da je barem stotinjak ljudi u prostoriji. Žamor. Glasovi su se činili dalekima, prostorija mi se činila jako velika. Uporno sam otvarala oči i trudila se ugledati barem neki tračak svjetla, ali nisam vijdjela ništa. Osjećala sam se izgubljeno. Prišao mi je muškarac grubljega glasa i rekao da se ne bojim. Pružio mi je ruku i rekao da će me odvesti do stola. - Pa kako vi znate kuda idete? - zbunjeno sam ga upitala. - Ja sam slijep, ja ne vidim kuda hodam, ja osjećam - odgovorio je kroz smijeh.

Zagreb, 241116.
Scena Vidra.
U predvorju kazalisne Scene Vidra odrzan je dogadjaj nazvan Party u mraku koje je organiziralo Kazaliste slijepih i slabovidnih Novi zivot.
Foto: Marko Todorov / CROPIX
Marko Todorov / CROPIX

Osjećala sam se sigurno iako me za ruku vodio potpuni neznanac. K tome, još i slijep. Sitnim koracima, pazeći gdje ću stati, došla sam do stola za kojim me dočekao umirujući ženski glas. Osjetila sam da mi je pružila ruku, ali nisam znala u kojem smjeru točno pružiti svoju. Pokušala sam se koncentrirati, zatvorila sam oči i uspjela sam je locirati u mraku. - Moje ime je Ružica Drenski - predstavila se i ponudila me sokom od jabuke. - Uzmi, na stolu ti je - rekla je. Na stolu? Bila sam uvjerena da sjedimo za šankom. Zbunjeno sam počela nervozno rukom prolaziti po rubovima i shvatila da je to ipak malo viši okrugli stol. Čaša sa sokom bila je ispred mene, uzela sam je u ruku, približila usnicama i - zalila se po bradi i majici. I najjednostavniju kretnju nisam mogla napraviti a da nešto ne zeznem. Razmišljam koliko je teško ljudima koji ne vide. Ružici, primjerice.

Ispričala mi je kako ona uopće ne vidi boje, ne vidi ništa, ali sjeća se dobro boja i emocija koje su one u njoj budile. - Vid sam izgubila kada sam imala 22 godine. Na početku nisam mogla priznati sebi da sam slijepa. Uzela bih najdražu knjigu u ruke i čitala bih one iste stihove. U svojem stanu snalazila sam se bez poteškoća. Pa onda to nije istina, ja ipak vidim? - prisjećala se Ružica u potpunom mraku kazališta Vidra svojeg prvog susreta s mrakom.

- Nakon što sam uzela i drugu knjigu u ruke, shvatila sam da ne vidim apsolutno ništa, ni slova, morala sam se pomiriti s time da je ono što ja vidim samo plod moje memorije. Suočila sam se s time da imam 22 godine i da sam slijepa. Svatko se sa svojom nesrećom odluči nositi na svoj način, a ja sam izabrala izvući iz nje ono najbolje - povjerila mi se Ružica, koja je, kako mi je otkrila, već dugo glumica u kazalištu slijepih i slabovidnih osoba Novi život.

Napokon sam otpila gutljaj soka od jabuke koji mi nije bio suđen i osjetila osjećaj uspjeha. Tada su za moj stol došli novi ljudi, novi glasovi i ovaj put sam im spremno pružila ruku. Za stolom je bila jedna djevojka nježnoga glasa koja na party, kaže, dolazi već godinama te jedan par koji se stalno smijuljio. Malo me to živciralo, odvlačilo mi je pozornost od glasova drugih ljudi i lagane glazbe koja je svirala u pozadini. Zrak je bio suh, bilo je sve toplije, skinula sam kaput i upitala kamo ga mogu odložiti. - Tu do tebe je zid, samo pruži ruku - rekla mi je Ružica. Nasmijala sam se i stavila jaknu iz prve, dodirujući vješalicu. U tom trenutku netko je bacio nešto na stol. Preplašila sam se, netko je u daljini čak i vrisnuo, stvorio se nemir, a potom su krenula mrmljanja: pa to je samo balon. - Nije valjda da se plašite balona? - rekao je netko.

Odlična energija

Cijeli događaj u kazalištu Vidra, nazvan Party u mraku, osmišljen je tako da posjetitelji na sat vremena osjete kako život u mraku izgleda. Izgled kojem inače pridodajemo golemu važnost tada postaje nebitan. Uživaš u društvu drugih ljudi, u njihovoj iskrenosti bez ikakvih predrasuda te u potpunosti izgubiš pojam o vremenu.

Party u mraku pružio mi je originalno iskustvo te otkrio nov način uživanja u zvukovima i mirisima. Naposljetku, kada se upalilo svjetlo, ništa nije izgledalo kako sam zamišljala. Ostala sam šokirana kako je prostorija mala, kako nas ima samo tridesetak, a ja sam osjetila energiju koju nisam mogla osjetiti ni kada sam bila na mjestima okružena stotinama ljudi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. studeni 2024 11:39