Stereotipi vezani za ćelave muškarce prilično su kontradiktorni.Tipičnog ćelavca najčešće zamišljamo ili kao debelog, malog, štrebera, nešto poput Georgea Constanze iz “Seinfelda”, ili ga vidimo kao nabildanog, snažnog, čak herojskog Vina Diesela.
Osobe bez kose uglavnom vežemo uz negativne konotacije jer se gubitak vlasi oduvijek vezao za slabost, starenje, i suzdržavanje od seksualnosti u toj mjeri ga da se gledalo kao “simboličku kastraciju”. No, s druge strane, neka novija istraživanja pokazuju da se upravo ćelave muškarce percipira kao dominantnije, muževnije, samopouzdanije, ali i snažnije po fizičkim karakteristikama - djelovali su više i starije.
Upravo su nam to potvrdili i poznati Hrvati, među kojima su Aleksandar Stanković, Goran Grgić, Aljoša Šerić i Mario Roth, koji su nam svi odreda rekli da nisu žrtve kompleksa radi ćelavosti te da je ona postala sastavni dio njihova imidža, na koji su čak ponosni, a za koji su sigurni i da se sviđa ženskoj populaciji.
Psihologinja Kristina Bačkonja pokušala nam je objasniti što je to zbog čega nam ćelavi muškarci djeluju fatalno: “Iako nema konkretnog istraživanja na tu temu, moja pretpostavka jest da ako je ćelavost kod muškaraca prouzročena viškom testosterona, možda taj dio utječe na žensku percepciju o poželjnosti muškarca.
Faktor privlačnosti
Naime, testosteron je “muški hormon” i vlada uvjerenje da što više testosterona muškarac ima, to je snažniji, mišićaviji, borbeniji, samouvjereniji i spolno moćniji. Isto tako, muškarci su nekad kada su išli u vojsku brijali glave, pa je na neki način i to možda utjecalo na percepciju žena da se radi o snažnim muškarcima koji su sposobni zaštititi ih, što automatski može utjecati na njihov stav o privlačnosti muškarca”.
Iako u razgovoru o ćelavosti s poznatim Hrvatima nema ni riječi o kompleksima, statistike u zagrebačkim poliklinikama koje se bave transplantacijama pokazuju sasvim suprotno. “Interes za takve tretmane drastično raste, a velik broj pacijenata, njih čak 55 posto, dolazi nam iz inozemstva”, kaže nam doktor Duško Maletić, specijalist kirurgije i urologije, koji zajedno sa suprugom i kćeri vodi Polikliniku za estetsku kirurgiju Maletić.
“Pacijenti kod nas dobiju vrhunsku europsku uslugu, a po višestruko jeftinijoj cijeni. Cijena se kod transplantacije kose određuje prema broju presađenih folikula, od kojih svaka sadrži, recimo, oko dvije dlake kose. Cijena transfera jedne folikule s vlasišta kod nas je 15 kuna, a u ostatku Europe se cijena kreće oko 35 kuna”, objašnjava doktor Maletić.
Njegova kći Ana Maletić specijalizirana je upravo za takve operacije i jedina je članica je ISHRS-a (International Society of Hair Restoration Surgery - Međunarodno udruženje liječnika koji se bave transplantacijom kose) u Hrvatskoj. “Ljudi dolaze kod nas zato što su cijene manje nego u ostatku Europe, ali velik je faktor i kvaliteta usluga. Imamo pacijenata koji su, na primjer, operirani u nekoj od zapadnijih zemalja i dolaze kod nas na popravke”, kaže Ana Maletić.
Posađeni vinograd
Kako nam objašnjava, radi se o postupku koji nije nimalo jednostavan: “Ako se želi da folikuli koji se vade na jednome mjestu prežive, vrlo je komplicirano. Treba ih se prebaciti na drugo mjesto u uvjetima koji su za njih štetni - ostaju bez cirkulacije i kisika i treba se uspjeti napraviti da sa što manje potrošene energije prežive. Radi se o zahvatu za koji uz teoretsko znanje treba imati i vještinu, visoku razinu akomodacije oka i koncentraciju za rad pod povećalom. Zbog svega toga na operaciji uvijek radi tim od barem troje do četvero ljudi”.
Trendovi se, kada je riječ o transplantaciji kose, mijenjaju. U posljednje je vrijeme, recimo, kod žena posebno popularno presađivanje obrva. “Oko 20 posto naših pacijenata čine žene. Kada je riječ o obrvama, najčešće nam dolaze klijentice koje su tetovirale obrve ili su ih prije, dok je to bilo u modi, gotovo do kraja počupale, pa im sada to predstavlja problem. Danas su moderne malo deblje obrve pa ih se puno odlučuje na tretman transplantacije. Muškarci, pak, osim zbog kose, dolaze i na transplantacije brade jer nisu zadovoljni gustoćom”, objašnjava doktorica Maletić.
Kako kaže, pacijenti sve rjeđe dolaze s mitovima i predrasudama. “Ipak, ljudi često misle da će im kosa izgledati jako umjetno, poput posađenog vinograda. To je možda bilo tako prije 20 godina, ali s tehnologijom koju danas koristimo to nikako nije moguće. Ponekad me pitaju i koliko će vremena novopresađena kosa ostati na njihovoj glavi, a stvar je u tome da ta kosa, jednom kad je presađena, više nikada neće ispasti.”
ALJOŠA ŠERIĆ,
PJEVAČ
Čim su nestale prve dlake, obrijao sam se
“Kosu sam počeo gubiti u prvoj polovici dvadesetih godina i, čim sam to shvatio, obrijao sam glavu. Osobno nikada nisam imao problema s predrasudama zbog nedostatka kose, ali mislim da su ljudi skloniji percipirati ćelave osobe kao slične jedne drugima više nego što je to doista činjenično stanje stvari. Kad kolega iz Detoura Nenad Borgudan nije imao bradu, redovno su nas svi mijenjali. Mislim da je općenito stvar da se ljudima svi ćelavi čine slični.
Nikada nisam ni pokušao zaustaviti opadanje kose, ali mi je jednom mama kupila neke ampule. No nema tu vajde. Kada kosa počne opadati, mislim da tu više nema nade.
Nikada nisam patio od kompleksa niti sam imao bilo kakve druge probleme zbog ćelavosti. A nije ni moja supruga Antonia. Ona mi uvijek kaže da je, s obzirom na to kakve sam frizure prije imao, i bolje da sam ćelav.”
GORAN GRGIĆ,
GLUMAC
Ćelavost je dio mog imidža. Nikad to nisam skrivao
“Da sam ikada imao i mali kompleks oko ćelavosti, ne bih se mogao baviti ovime što radim. U glumi čovjek mora biti oslobođen svih privatnih kompleksa, a meni ovo nije bilo problem. Odlučio sam se da ću se ošišati na potpuno kratko i to je postalo dio mene pa se više ne mogu ni zamisliti drugačije, osim s perikom. Na poslu mogu biti i mlađi i ljepši i stariji i ružniji.
Imam neku osnovu od koje se može krenuti, na pozitivnoj nuli sam. Nisam nikada pokušao niti spriječiti ćelavost niti kasnije nadoknađivati nedostatak kose. To je jednostavno dio imidža i dio mene. Kada je riječ o stereotipu da su ćelavi muškarci dominantniji, iz čisto subjektivnih razloga vjerujem u njega.”
MARIO ROTH,
PJEVAČ
Ova frizura se više sviđa meni, a i ženama oko mene
“Otprilike sam 2004. primijetio da mi zalisci postaju sve veći i duži. Odmah sam odlučio obrijati glavu jer mi je bilo jednostavnije ošišati se, nego se svaki dan buditi pola sata ranije i namještati frizuru kako bi to izgledalo što manje vidljivo. Nisam taj tip osobe. Ispostavilo se da sam i zadovoljniji ovako, da se to sviđa i meni, a i ženama. Nisam nikada ni pokušavao učiniti nešto da bih spriječio opadanje kose. I praktičnije je ovako, nema kompliciranog održavanja i gubljenja vremena.
Preporučio bih svima da obriju glavu. U našem su bendu svi, osim Sebastijana, ćelavi. I njega nagovaramo da se obrije, ali ne da se. Nije da smo po tom kriteriju birali članove, nego je to s godinama spontano postalo tako. Sami smo sebi bili smiješni kada smo shvatili da je nas pet od šest ćelavo.”
ALEKSANDAR STANKOVIĆ,
TELEVIZIJSKI VODITELJ
Na početku sam se hvalio da imam višak testosterona
Počeo sam ćelaviti 1987. godine. Kod dermatovenerologa sam otišao 1992. koji mi je kao jedan od razloga ćelavosti naveo višak testosterona. Neko vrijeme sam se hvalio time, a poslije sam zašutio. Šišati sam se počeo 1997. kao i danas i od tada nemam komplekse.
Mislim da ćelavost kod muškaraca nije isto što i debljina kod žena. Ona je genetski uvjetovana, dok pretilost to najčešće nije.
Stereotip je u biti predrasuda i kao takav ni ovaj o ćelavcima kao dominantnijim osobama nije istinit, ali mislim da ovdje ne treba inzistirati na korektnosti. U ovoj temi su dozvoljene predrasude tako da da - ćelavci su dominantniji.
Jednom sam pustio kosu i izgledam grozno. Mediji su čak pisali o tome. Mene je sve to skupa zabavljalo, ali moju suprugu nije pa sam se opet ošišao.
“Za 35 tisuća kuna dobio sam novu kosu”
Ivan Pielić u posljednje je dvije godine bio na dvije operacije transplantacije kose. Prvi put u lipnju 2016., kada mu je presađeno 1500 folikula, a drugi put u lipnju 2017., kada je brojka dosegnula 800. “Sama operacija je vrlo ugodna, kao da se ne radi o transplantaciji nego manikuri”, kaže Pielić te se prisjeća da su mu operacije trajale veći dio dana jer su se obavljale u više faza i uz pauze za odmor i kavu.
“Idealno je saditi oko 2500 folikula, a ja sam se na prvoj operaciji odlučio na njih 1500. Nakon otprilike godinu dana, kada se vide pravi rezultati, poželio sam da mi kosa bude još malo gušća”, objašnjava Pielić te dodaje da nove metode koje se koriste za presađivanje ne ostavljaju apsolutno nikakve vidljive tragove. “Kod mene na poslu kolege nisu ni primijetili da sam bio na operaciji. Preporučio bih to svima kojima gubitak kose smeta, a vjerujem da je to većina”, kaže Pielić, kojega su obje operacije koštale oko 35 tisuća kuna. “Skupo je, ali se isplati”, kaže.