STUDENTI BORCI

Ona je slabovidna, a on ima cerebralnu paralizu: Studiramo unatoč preprekama i predrasudama

Nikolina Kušterbajn i Dominik Janović
 Damir Krajac/cropix, Privatni Album
Sve ispite polažu u roku: ‘Vrijeđali su me i isključivali, ali toliko sam napredovao da ću uskoro odbaciti štake‘, kaže Dominik

Nikolina Kušterbajn (22) studira Rehabilitaciju na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu. Sve je ispite položila u roku i sada se sprema za treću godinu. Poseban je to uspjeh jer je ona slabovidna, ima tek oko 10 posto ostatka vida.

“Ne mogu vam reći koliko vidim jer ne znam kako ljudi vide normalno. Ja imam dvodimenzionalni vid, nemam treću dimenziju dubine”, objašnjava. Prvo je htjela studirati logopediju, ali nakon razgovora s profesoricom shvatila je da bi joj bilo teško naučiti znakovni jezik. Kad završi fakultet trebala bi raditi rehabilitaciju odraslih. S obzirom na njezino iskustvo, ona kao da je stvorena za to.

“Puno bolje ću ih razumjeti, moći ću im dati svoja iskustva, trikove koji mi pomažu u svakodnevnom životu. Ispričati ponešto što nije napisano u literaturi”, kaže Nikolina. Živi u Studentskom domu Cvjetno naselje u sobi za osobe s invaliditetom. Smještena je u prizemlju i sve joj je prilagođeno. Sama je u sobi, ali to joj i odgovara jer voli imati mir za učenje. A učenje joj oduzima jako puno vremena.

Prilagodba literature

Naime, za ono za što prosječnom studentu treba sat vremena, Nikolini sigurno treba barem duplo, a često i puno više. Najteže je s literaturom koja joj nije prilagođena.

“Prilagodba literature je dugotrajan proces. Mogla bih tražiti udruge da mi je prilagode i uvećaju crni tisak, ali taj proces traje i po nekoliko mjeseci. Nemam toliko vremena i ne želim zaostajati za kolegama na fakultetu”, iskrena je. Skripte u Wordu si sama povećava. Pročita odlomak pa se mora odmoriti i tako dok sve ne prođe. Ispite prethodno zamoli da joj uvećaju. Prezentacije u predavaonicama, nažalost, ne vidi, ali pozorno sluša i pamti. Iako je rodom iz Vrbovečke Dubrave, u Zagrebu se odlično snalazi.

Još kao mala je često bila u metropoli zbog liječničkih pregleda, a onda se tamo i preselila u srednjoj školi. S 14 godina upisala je Centar za odgoj i obrazovanje “Vinko Bek” gdje je učila za poslovnog tajnika, a živjela je u učeničkom domu.

“U domu je bilo jako lijepo iskustvo, tamo sam se izgradila kao čovjek. Napokon sam upoznala ljude s problemima sličnima kao moj”, kaže mi. Najvažnije je, govori, da sam sebe i svoj invaliditet prihvatiš pa ćete i drugi prihvatiti. Jako je samostalna i kaže da čak i neki kolege na fakultetu ne znaju za njezin invaliditet.

Vožnja tramvajem

“Tramvaj prepoznajem po obliku, primjerice znam oblik stare petice, dvojke, ne mogu pogriješiti. Orijentiram se i po velikim zgradama, a i semafori u gradu su veliki plus jer su zvučni. Najteže mi je prelaziti preko zebre tamo gdje nema semafora”, navodi Nikolina, koja se snalazi i slušajući zvukove oko sebe. Dodaje da ona svoju slabovidnost nikada ne pokazuje kao problem ili manu.

“Slabovidnost mi je donijela svašta pozitivno i brojna iskustva koja vjerojatno da je sve bilo ‘normalno’ ne bih dobila priliku iskušati. Puno volontiram, pomažem osobama s oštećenjima vida, čak sam naučila i skijati u Skijaškom klubu za osobe s invaliditetom i to mi je veliki gušt”, priča ova pozitivna mlada žena.

Skijanje izgleda tako da ispred sebe ima vodiča kojeg prati ako je potrebno. No nisu to još prevelike brzine. Kaže da bi svakome slabovidnom to iskustvo preporučila. Usprkos svojim zdravstvenim problemima kaže da je zahvalna i na ovome preostalom vidu koji ima. Na moje pitanje postoji li opasnost da postane slijepa, odlučno mi kaže: “Nadam se da se to neće desiti, ali ne vidim problem da se i tome prilagodim i naučim nešto novo”.


“Pri kraju srednje škole otvorio sam svoj vlastiti online radio. Vidio sam da mi to ide, a i uvijek sam volio tu vrstu medija. Kako je vrijeme prolazilo, želja za radijskim poslom je rasla pa je zagrebački Fakultet političkih znanosti, točnije novinarstvo, pravi izbor za mene”, priča mi Dominik Janović (24), koji je bio jedan od najboljih studenata na svojoj prvoj godini.

Uz obaveze na fakultetu on i radi i vodi svoju Facebook stranicu. To što od rođenja ima cerebralnu paralizu za njega po ničemu ne predstavlja problem. Možda je jedini problem što uvijek daje sto posto od sebe.

“Možda sam si čak malko i previše toga zadao u životu. U zadnje vrijeme velika strast mi je trening u teretani. Pronašao sam trenera za osobe s invaliditetom, Borisa Pozdera koji me maksimalno motivirao da promijenim svoj život nabolje”, kaže Dominik koji je uspio odbaciti obje štake s kojima je hodao.

Posjet parlamentu

Uvijek je bio zagovornik toga da ga invaliditet ne smije spriječiti u obavljanju novinarskih zadataka, a da bi tako bilo, mora puno raditi na kondiciji i fizičkom stanju. Na fakultetu mu nije drugačije nego ostalim studentima. Kao odličan na prvoj godini izabran je za odlazak u posjet u Europski parlament u Bruxelles.

“O invaliditetu uopće ne razmišljam. Nemam vremena njime se baviti zbog mnoštva ideja i produktivnih pothvata u svom životu”, kaže mi. U takvom načinu razmišljanja puno mu je pomogla obitelj u Puli, koja ga od rođenja u svemu podržava.“Od samih svojih početka radio sam s Centrom za rehabilitaciju u Puli. Tamo sam upoznao divne ljude, od defektologa do fizioterapeuta i raznih stručnjaka koji su od moga života učinili čudo”, priča Dominik, koji je još u vrtiću bio integriran sa svom ostalom djecom bez invaliditeta.

Na fakultetu je omiljen, ali zbog predrasuda oko njegova invaliditeta nije mu uvijek bilo lako. Osnovna škola mu je bila teška, dijelom i zbog toga što je teško prihvaćao svoje fizičke prepreke.

Radijski novinar

“Bio sam svadljive i agresivne prirode. Znali su me nazivati svakojakim imenima, a ponekad bih bio i prikriveno isključen iz socijalnih aktivnosti. Sve mi je to teško padalo, no zahvalan sam na takvom životu jer mi je izgradio čvrst stav i nepokolebljiv karakter”, odlučan je.

Srednja škola je bila mjesto njegove kompletne preobrazbe. “Bila je mjesto prihvaćanja mog identiteta i stvaranja novog mene. Sada vidim da je sve što sam prošao u životu zaista vrijedilo”, kaže Dominik. Želja mu je dobiti stalan posao u nekoj redakciji. Najsretniji bi bio kada bi se radilo o radiju, ali ne bježi ni od drugih medija.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. studeni 2024 08:03