MARIJA TONKOVIĆ

Nosila sam jako smjele minice. Kasnih 60-ih nosila sam i tanke bluzice s izvezenim cvijećem, uske čipkaste košulje, ali nikad bez grudnjaka

Mirjana Dugandžija (lijevo) i Marija Tonković (desno)
 Ronald Goršić / CROPIX
 

Ta je fotografija, iako je izložba “Šezdesete” tek otvorena, već povijest. Njih dvije, manekenke, u badićima, na Dolcu. Zima je, oko njih su žene u kaputima i čizmama. Fotka - snimljena, naravno, šezdesetih godina 20. stoljeća - najatraktivniji je plakat i reklama ove velike izložbe u Muzeju za umjetnost i obrt, a njezin je originalni pozitiv pronašla Marija Tonković.

Marija Tonković u struci je 42 godine, od toga 37 u Muzeju za umjetnost i obrt. Tisuće je staklenih fotografskih ploča, tisuće negativa prošlo kroz njene ruke. Njen je doprinos poznavanju hrvatske fotografije golem: zbirku fotografije u MUO preuzela je kao “ružno pače” i napravila je jednom od najatraktivnijih.

Otkrila je europski važan opus grofova Jurja i Karla Draškovića iz 19. stoljeća, postavila je prvu izložbu Lupinu i Damiru Fabijaniću. Njena dionica na “Šezdesetima” je modna fotografija, i bio joj to jedan od najtežih poslova do sada. Doživjela ga je kao “arheologiju”, jer nije uopće bilo osviješteno da bi moda bila poseban foto žanr, sve je bilo za jednokratnu uporabu u tisku. Danas su, a to je druga priča, mnoge uništene.

“Dva su se autora istakla u modnoj fotografiji 60-ih, Marko Čolić i Vlado Duić”, kaže Marija Tonković, koja dvadeset godina vodi kolegij Povijest fotografije na ADU. “Krajem 60-ih to je bio Čedo Komljenović, kao i fotografi koji su i sad djelatni, Ivan Balić Cobra i Saša Novković. Moja se generacija sjeća Plavog vjesnika, Studija, Starta… Mnogo mi je pomoglo i što je urednik Plavog Vjesnika, Nenad Brixy, polovicom 60-ih autore počeo potpisivati.”

Zagreb, 260418.
MUO.
Marija Tonkovic i Mirjana Dugandzija povodom izlozbe Sezdesete.
Na fotografiji: Mirjana Dugandzija, Marija Tonkovic.
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
Ronald Goršić / CROPIX

Jesu li 60-e doista početak?

- Pa i ne. Visoka, svjetska razina modne fotografije postojala je u nas već između dva rata, njome se pomalo bave Foto Tonka, Franjo Mosinger i Milan Kaufmann, a objavljuju se u Svijetu i Kulisi. Nakon 1945. moda postaje nešto buržoasko, da bi se od 1952. polako vratila kroz obrtničke udruge. Visoku je kvalitetu zadržao fotograf Milan Pavić. I, na sreću, održavao je svoju arhivu.

Kakve su bile revije pedesetih?

- Odjeća prelazi s lutke iz izloga na model. Manekenke su u ukočenim pozama, a naglasak se stavlja na osobe iz političkog miljea koje sjede u prvom redu. Pomak se događa s revijama Žuži Jelinek, s Čolićem i Duićem kao fotografima. Priređivali su čak i ono što bismo danas nazvali “casting”. I, u krajnjoj liniji – izlaze u prirodu.

Duić je snimio i fotku koja je postala vizual izložbe, Nušu Marović i Irenu Uhl u badićima na Dolcu. Vi ste je otkrili?

- Ja sam pribavila original od Duića koji od početka 80-ih živi u Njemačkoj. Izložba ima radni naslov “mit i stvarnost”, i ta fotografija mi je i mit i stvarnost: dvije manekenke koje u neko zimsko doba, jer je okolo blato, reklamiraju kupaće kostime, a kumice u Borovo čizmama gledaju - kaj je pak sad to? Zanimljivo mi je i ovo: svugdje piše da je Splitski festival počeo 1960.

On je počeo 1962., i bile su to zapravo revije Marice Krivić i Ivice Rauniga, a u pauzama presvlačenja svirao je orkestar Džekija Srbljenovića… dakle, Festival je počeo modnom revijom. Prva sam koja je došla do Marice Krivić nakon mnogo godina, pronašla fenomenalne fotografije koje je snimao njen muž, novinar Večernjeg lista. Marica Krivić i Ivan Raunig prvi su stvarali visoku modu. Intenzivno su listali Elle i Vogue u francuskoj čitaonici i stvarali modele za crveni tepih. Odijevali su zamalo cijelu onovremenu estradu.

Modno je fotografiranje i svojevrsni seksualni feeling?

- Mislim da - ne. Sedamdesetih, s Čedom Komljenovićem, možda, ali ovi prije njega su se borili da to bude skulpturalno, pročišćeno, oslobođeno svih aluzija.

U slavnom Antonionijev filmu “Blow up”, koji tematizira “swinging London” 60-ih, ta seksualnost samog fotografiranja je baš eksplozivna.

- Krajem 60-ih, možda i kod nas. S Davidom Baileyjem, koji je bio inspiracija za “Blow up”, dolazi do tog suodnosa modela i fotografa. Ali znamo da je Bailey imao silan talent za samopromociju, bio je celebrity više nego njegovi modeli. Izuzetan fotograf, tipičan predstavnik tog vremena, koji ne samo bilježi, nego i kreira događaje. Helmut Newton, recimo, više ide na pročišćenu skulpturalnost uz sofisticirane aluzije.

A opet je jako seksi!

- Dobro… ovisno o afinitetima. Ali, htjela sam još ovo reći - Marica Krivić je afirmirala suvremeni tip manekenke: visoku, vitku, blago androginu i velikih očiju, da bi kreacija došla do izražaja. A “manekenka” još nije bila ni žanr ni “profesija”. Ona je pronašla Nušu Marović kao telefonisticu na pošti, a Nuša je dalje inteligencijom i ljepotom napravila karijeru.

Tad Maruška Šinković još ne pjeva, nego nosi modele. Marica je našla i zgodne cure iz baleta, to su Seka Vrca i Ana Reić koja je jedna od najslavnijih manekenki tog doba. Mnogo toga činilo se slučajnim. Za Rauniga, koji je bio koreograf, a zvali su ga “splitski Dior”, sjajne fotografije snimio je kazališni fotograf Vedran Radatović. Modele nose balerine Maja Srbljenović i Gorjana Raunig.

Vi ste došli u Zagreb iz Dubrovnika krajem 60-ih. Kako su cure bile odjevene?

- Velika je bila razlika između sjevera i juga. Bolje su odjevene bile u gradovima pri moru, o Splitu da ne govorimo. Mnogo je među nama bilo djece pomoraca, koji su donosili strane časopise, pa smo gledali i Graziju i Epocu, ali i Life, dobivali traperice i šuškavce. Godine 1966. pojavio se brod Jacopo Tintoretto. Svi govore o fenomenu Trsta. Ali, Trst je fenomen sjevera Hrvatske, a obala je sva išla u Bari i Anconu, pa nam je svaka Standa i Upim bila bolja od onog što smo mogli kupiti tu.

Što biste si kupili?

- Balerinke, plastični popartistički nakit, inspiracija su bili Mondrian i Vasarely, haljine s geometriziranim uzorkom. Ako nisi imao novca, lokalna bi šnajderica našila neke trake… da uzorak bude kao Mondrian.

Jug nije bio prekonzervativan za modu 60-ih?

- Ne, dapače! Dubrovnik je poseban fenomen, on je bio hrvatski, a i bivše države, prozor u svijet. Karajan je s Berlinskom filharmonijom 1968. bio u Dubrovniku, Rostropovič… a 1967., 1968. bila je invazija hipija iz cijelog svijeta. Onda su ih zvali čupavcima. Neki ondašnji “skinheadsi” su ih po nalogu gradskog komiteta nasilno šišali.

Kako ste se vi, Marija, odijevali?

- Moram priznati, dosta odvažno!

Slušam…

- Jako smjele minice. Sad vidim da se vraća moda cipela sa skoro četvrtastom petom, baš me podsjetilo. Pa hlače koje su bile do koljena uske, a onda se beskrajno širile, pa inspiracija Indijom…

To nisu sedamdesete?

- Ne, ne! Ja sam kasnih šezdesetih imala tanke bluzice s izvezenim cvijećem. Onda čipkaste košulje, jako uske, i to ne ekskluzivno ženske, nego su i svi muški u njima hodali, s otkopčana tri gumba.

Ah, to vrijeme odbacivanja grudnjaka…

- A, ne, ja sam uvijek imala grudnjak.

Frizura?

- Bila sam baš nesretna u to vrijeme! Imala sam jako kovrčavu kosu, a nosila se špageti ravna, Brigitte Bardot, Jane Birkin, pa sam doslovno peglala kosu…

Peglom… glačalom?

- Da. To je kad ti priroda da nešto izvan vremena. A naušnice, ma samo ti je papagaj na njima falio, ogromni kolutovi. Plastični opartistički nakit. Manje-više sve iz Italije. A hulahupke - revolucionarno! “La bella nussy” maskara, velike crte tušem na kapcima, ponekad i crtice ispod očiju.

Pa da, a la Twiggy. Kako je izgledao obiteljski život?

- Tata je bio pomorac, proputovao svijet. Baka mi je maturirala 1900., i već s četiri, pet godina tjerala me čitati talijanske slikovnice. Zato sam i mogla odmah po maturi položiti vodički ispit i voditi grupe po Dubrovniku, dok su drugi uzeli ručnik pa na kupanje. A sjećam se i svoje sjajne profesorice iz hrvatskog, Mare Zlošilo. “Kiklop” je izišao 1965., a mi smo ga već 1966. morali čitati. Ivo Brešan kome je prethodno predavala u Šibeniku svake ju je godine posjećivao u Dubrovniku iz zahvalnosti.

Maturirali ste 1967., u Zagrebu diplomirali talijanski i povijest umjetnosti.

- U Zagreb sam došla u najsjajnije vrijeme &TD-a. Baš sam dala za ovu izložbu blokić koji sam našla – 50 posto studentskog popusta za &TD. U Kulušić smo išli na jam sessione, slušali Boška Petrovića, Ozrena Depola, Lacija Fidrija… ‘furali’ smo se na intelektualizam, razgovarali o teozofiji, egzistencijalizmu. Ali, i veliki sam ljubitelj opere. Otac me zarazio, a i svojih prvih deset godina živjela sam u Rijeci. Riječka opera je onda bila najbolja u državi, a o opernom repertoaru Dubrovačkih ljetnih igara da i ne govorimo.

Kad ste se zaposlili u MUO, dočekala vas je zbirka fotografije.

- Fotografija je bila kao neki prelazni pokal dok se ne dočepaš neke “bolje” zbirke. A sad sam beskrajno sretna zbog toga. Fotografija je puna kulturoloških i socioloških implikacija i mnogo sam kroz nju naučila.

Niste požalili.

- Nikad. Nekad je bila marginalizirana, a sad velikih kulturoloških izložbi nema bez dionice fotografije, i to odmah nakon “lijepih umjetnosti”. Kod nas je, moram se pohvaliti, ta svijest postojala rano. Smatra se da je muzeificiranje fotografije počelo 1940., osnivanjem tog odjela u njujorškoj MOMA-i. A u MUO je taj odjel osnovan 1939. godine. Godine 1966. imamo veliku izložbu, skromnog kataloga jer nije bilo novaca, “100 godina fotografije u Hrvatskoj”. Dakle, svaka čast i mojim prethodnicima. Iako, mislim da sam i ja zbirku znatno obogatila. Pitao me moj zet poznajem li onaj Draškovićev “Skok”? (Stjepan Erdödy, autorov ujak, preskače postrance klupu sa šeširom na glavi, u odijelu; fotografija iz 1895. op.a.)

A vi ste Draškovića, Karla Draškovića kao fotografa, otkrili.

- Da, objavila sam prva tu fotografiju 1985.

Kako ste je otkrili?

- Ti negativi stajali su u fundusu MUO od 1966., jer nakon te velike izložbe ljudi su mnogo toga poklanjali. Postojala je usmena predaja da bi to mogli biti grofovi Draškovići. Naslutila sam da je to svjetski konkurentan materijal, krenula sam doslovce prepoznavati motive. Vozila sam se autom oko Trakošćana… Vrlo rano sam počela surađivati s kolegama iz Beča, i kad sam tamo otkrila ime Karla Draškovića kao člana Wiener Kamera Kluba, a to je bio tako ekskluzivan klub gdje su mogli ući samo najbolji...

Zadnja izložbe bila mi je ona Đure Janekovića “Živjeti u Zagrebu 30-ih” koja sad šeta po najprestižnijim talijanskim galerijama. Cijeli život sam ostala vezana uz moj grad Dubrovnik. Priredila sam veliku izložbu “Dubrovački svjetlopis” u Umjetničkoj galeriji, te o 65. obljetnici Dubrovačkih ljetnih igara izložbu “Oblikovatelji sjećanja - fotografi i dizajneri DLJI”, a rado popratim tekstom izložbe Dubrovkinje Mare Bratoš.

Ili ovako, ili onako

VIM ili Plavi radion?

- VIM.

Start ili Svijet?

- Start.

Juha u vrećici ili sintetička košulja?

- Ni jedno ni drugo!

Beatlesi ili Janis Joplin?

- Beatlesi.

Blow up ili Do posljednjeg daha?

- Do posljednjeg daha.

”Rondo” ili “Tko pjeva zlo ne misli”?

- E, pa… “Tko pjeva zlo ne misli”!

Djeca cvijeća ili crna dolčevita?

- Crna dolčevita.

Le Corbusier ili Lubinsky?

- Le Corbusier.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. studeni 2024 01:12