DUŠKO LJUŠTINA

Nikad neću zaboraviti kako su me 1991. neki izbjegavali, a poslije došli tražiti moju pomoć. Svima sam im pomogao i nije mi žao.

 Neja Markičević / CROPIX

Nakon trideset i pet godina koliko vodi Kerempuh, najdugovječniji kazališni redatelj na svijetu Duško Ljuština sprema se u mirovinu. U njegovim mandatima, a ni sam ne zna točno koliko ih je bilo, satiričko kazalište i jedno od najuspješnijih kazališta u Hrvatskoj odigralo je 11.491 predstavu, koju je vidjelo 3,929.233 gledatelja, a Ljuština je uspješno prebrodio sve moguće političke turbulencije. Ali kad je o Ljuštini i Kerempuhu riječ, ništa ne treba uzimati zdravo za gotovo, a sigurno je samo to da će ovaj kazališni organizacijski mag, direktor u komunizmu i tuđmanizmu, kod Tita i Tuđmana, Sanadera i Milanovića, ostati u kazalištu i uz kazalište.

Ostanak u fotelji

“Broj mojih mandata nije ni meni baš posve jasan, jer sam 1991. bio godinu dana ravnatelj, ali mi to službeno nitko nije potvrdio. Zauzimao sam, očito, tako ‘značajno’ i vitalno mjesto za državu da vlast nije bila baš posve sigurna imenovati me ili ne”, kaže Ljuština i priznaje da je Stipe Mesić pomogao da i u tim burnim vremenima Ličanin iz Glibodola kraj Brinja, devedesetih s neugodnim nacionalnim predznakom, ostane u fotelji prvog čovjeka satiričkog kazališta.

“Taj mali je opasan, daleko će dogurati”, komentirao je Franjo Tuđman kad su Ljuštinu tužakali zbog Kerempuhovih predstava u kojima se spominjalo i predsjedniku mrsko ime Dinamo, ali i njegov govor u zračnoj luci na povratku iz Amerike. Bio je predsjednik stambene komisije zagrebačke općine Centar i dodijelio više stanova kulturnjacima od bilo koga prije ili poslije toga, organizirao je kulturni dio zagrebačke Univerzijade koja je otvorena “Lijepom našom”, prijateljevao je s Milanom Bandićem, a Radi Šerbedžiji već godinama vodi kultno kazalište Ulysses. Počeo je u Centru za kulturnu djelatnost mladih za koji kaže da je institucija kakvu Hrvatska nije imala ni prije ni poslije. Radilo je tada 39 klubova za mlade, među kojima i Kulušić i Lapidarij, koji su danas zatvoreni. A u Jazavac je došao na poziv velikog i nezaobilaznog Fadila Hadžića, čovjeka koji je pokrenuo niz kulturnih projekata i institucija.

“Fadil je u to vrijeme bio intendant HNK i prvi put smo se sreli kao članovi jedne komisije i odmah ozbiljno posvađali. Inzistirao je da se za strane plesače, Rumunje i Ruse, osiguraju stanovi, a moje je pitanje bilo: ‘U redu, naći ćemo stanove Rumunjima i Rusima, ali gdje će stanovati naši?’” Bila je to generacija Irene Pasarić, Almire Osmanović i drugih velikana hrvatskog baleta, a Fadil nije zamjerio Ljuštini što ga nije podržao. Dao je ostavku, vratio se u Jazavac i nagovarao ga da dođe za ravnatelja. “Pozvao me u Palace na kavu i ponudio mi to mjesto, a ja sam mu rekao da me ne zanima. Zvao me još jedanput, a u međuvremenu sam s ‘Oslobođenjem Skopja’ otputovao na turneju u Ameriku i nakon povratka i četvrtog Fadilova poziva odlučio doći u Jazavac.”

Dogovorili su da kazalište ide istim putem kao dotad, ali da se ubuduće pozovu i velika redateljska imena, pa su angažirani Kosta Spaić, Georgij Paro, Joško Juvančić, Tomislav Durbešić, Miro Međimorec, Duško Jovanović, Ljubiša Ristić, Egon Savin i mnogi drugi.

Na stupu srama

Pitam Ljuštinu zašto je Jazavac, koji je počeo 1964. u kavani na uglu Medulićeve i Ilice, promijenio ime u Kerempuh, a kaže mi da je u vrijeme kad je kazalište dobilo ime išao u ogulinsku gimnaziju.

“Fadil je uvijek govorio da je riječ o žilavoj i moćnoj životinji, ali su se onda pojavili napisi da je ime kazališta povezano s Petrom Kočićem. Digla se tolika galama da je trebalo nešto učiniti.” Iako Ljuštinu nije ništa posebno vezalo za ime Jazavac, nije nikako želio povrijediti Fadila Hadžića, čovjeka koji je osnovao to kazalište i dao mu ime, ali je zaslužan i za Komediju, Vidru, pokrenuo je Jadran film, Zagrebačku školu crtanog filma, filmski festival u Puli, rukom nacrtao Vjesnik, pokrenuo VUS, Telegram, Oko, snimio 23 filma, napisao 65 kazališnih komada, imao sto samostalnih likovnih izložbi.

“Jedan ozbiljan stup hrvatske kulture došao je na stup srama zato što je po jednoj životinji nazvao kazalište.”

Pritisci su bili prejaki pa su se pojavili i novinski tekstovi u kojima su se prebrojavala krvna zrnca Duška Ljuštine.

“Imali smo vrlo benevolentan stav tadašnje vlasti i jednog sjajnog momka, razumnog i normalnog, koji je vodio zagrebačku kulturu, Mladena Čuture. Ipak smo smislili novo ime i odabrali Kerempuh. Nije nam dakle bilo ime nametnuto i najiskrenije mislim da idealno stoji iza programskog određenja ovog kazališta. A tu promjenu imena sam iskoristio i da dobijemo ozbiljan novac jer se tada sve moglo dobiti ako si bio, kako se kaže, kooperativan. Usprkos svemu, Fadil i ja smo zbog tog imena dobili ozbiljne batine.”

Danas je to kazalište nezaobilazna institucija koja, kako kaže Ljuština, sasvim solidno stoji financijski. Godinama je Ljuština sjedio u neuglednoj sobici ispred koje su njegove bliske i nezaobilazne suradnice gospođe Mirjana i Nada propuštale do ravnatelja glumce, ta najosjetljivija ljudska bića. Danas je ravnateljev ured preuređen, s Vatroslavom Kulišem, Banetom Milenkovićem i Izetom Đuzelom na zidu i udobnijom foteljom na kojoj Ljuština odmara nedavno operiranu kralježnicu.

A u njegovoj sobi uvijek se osjećao i dah politike.

“Da budemo jasni, u vrijeme Partije nikada me nitko nije izravno pozivao, ali kad se to danas izgovori, uvijek se nađe njih pedeset sa strane koji kažu ‘što se on sada pere i ograđuje’. Devedesetih se sve mijenjalo, pa su na red došli i kazališni ravnatelji. Trebalo je i mene promijeniti, ali su se moji glumci digli na zadnje noge i rekli: ‘Ne damo svog ravnatelja’. Presudio je tadašnji predsjednik Vlade Stipe Mesić, s čijim kćerima su išli u školu glumci Tomislav Štriga i Darko Stazić, i ostao sam ravnatelj.”

Ljuština kaže da su u Kerempuh dolazili gotovo svi političari, pa je predstavu “Spika na spiku” došao pogledati Franjo Tuđman kojeg je glumio Dražen Kühn.

Tuđmanova reakcija

“Nije imao ništa protiv predstave i strašno mu se dopalo što su na kraju ‘on’ i Tito plesali i pjevali ‘prolazi sve, samo ne i HDZ’. Tuđman je s Gojkom Šuškom ostao s nama u društvu do tri ujutro i rekao: ‘Pa nisam ja baš takav kakvim ste me prikazali’, a kći Nevenka mu je odgovorila: ‘Tata, ti si baš takav’.”

Manje sreće bilo je s predstavom “Pod Krležinom glavom”, čiji je tekst napisala Alenka Goljevšček Kermauner, a režirao ju je Želimir Orešković. Redala su se u predstavi imena narodnih heroja, a napisana je i rečenica “Komunisti i fašisti su isti”. “Fadil i ja smo razgovarali s Oreškovićem da će nas sve potopiti bude li išla ta rečenica, a Orešković je poludio od bijesa što je želimo izbaciti. ‘To ne dolazi u obzir, ja tu rečenicu neću križati i mora ostati’.” Trebao je to izgovoriti glumac Duško Gruborović kojem je Ljuština rekao: “Sve će nas pohapsiti, preskoči to”. “To sam i mislio”, odgovorio je glumac i umirio Ljuštinu. “Dođem ja na premijeru, a Gruborović punim plućima kaže: ‘Komunisti i fašisti su isti’. Uglavnom, o predstavi u novinama nije bio napisan ni redak, kao da je nije ni bilo.”

U tim bivšim vremenima policija je zabranila i jedan kazališni plakat za Kunderinu “Šalu”, a u novije vrijeme posebno je naljutila vlast i samog Tuđmana predstava “Dobro došli u plavi pakao”. “Na našem festivalu, na Danima satire, predstava je dobila sve moguće nagrade u raznim kategorijama, samo ne kao najbolja.

“Naš žiri nije joj dao nagradu, jer je predstava bila u direktnoj konfrontaciji s Tuđmanovim stajalištem o imenu našeg omiljenog kluba.” Nije baš sretno prošla ni predstava Nenada Stazića, pogotovo ne dio teksta u kojem se citira Tuđman kada je govorio o vragovima, Judinim škudama i svim mogućim neprijateljima, zbog koje je morao i na ribanje na Pantovčak. A bilo je problema i sa Stazićem koji je želio da se zove “Povjesnica moje neozbiljnosti”. “Rekao sam mu: ‘Ajde, Staziću, kad ti budeš direktor, onda radi te eskapade, a ovdje će se to zvati ‘Vježbanje demokracije’.”

Tuđman je upirao prst u autore predstave “Dobro došli u plavi pakao” i tvrdio da pripadaju onim snagama koje žele destabilizirati državu. “Na molbu BBC-ija komentirao sam predsjednikovu izjavu sljedećim riječima: ‘Ne vjerujem da je to izjavio predsjednik države jer predsjednik voli kazalište. Što bi ljudi mislili o Helmutu Kohlu da izjavi da predstava o navijačima Eintrachta iz Braunschweiga destabilizira Njemačku’.”

Univerzijada je za Ljuštinu bila posebna priča, ali je uvijek za vrijeme tih izleta izvan kazališta ostao vjeran Kerempuhu. Prvo je trebao kao direktor za kulturu biti angažiran Zvonko Festini, ali se tada tražila i moralno-politička podobnost, a poznati zadarski proljećar i prijatelj Savke Dabčević-Kučar to nije imao.

“Netko je negdje rekao: ‘Ne može Zvonko, nađite drugoga’. Tako su došli sa mnom razgovarati, a meni je rečeno da sam prvi izbor. Kasnije sam saznao za Zvonka koji je već bio u Koncertnoj direkciji i jako smo dobro surađivali.”

Univerzijada je događaj za sjećanje, a već se osjećalo i političko buđenje u Hrvatskoj, prvo nakon ‘71. “Svi su to shvatili kao ‘biti ili ne biti’ za Zagreb i Hrvatsku. Nastala je euforija, bilo je to pitanje života i smrti i kada se danas gleda trideset godina unatrag, mi smo Univerzijadu digli na nivo Olimpijade. To nam je rekao i Antonio Samaranch”, govori Ljuština uvjeren da takvu ekipu koja je pripremala Univerzijadu teško može okupiti bilo koji premijer.

Doveli su je Paola Magellija kao glavnog redatelja priredbe, u autorskom timu su bili Ivica Boban, Krešo Dolenčić, Davor Žagar, balet je vodio Milko Šparemblek, narodne plesove Ivan Ivančan, filmski dio Rajko Grlić. Među skladateljima su bili Igor Kuljerić, Frano Parać, Igor Savin, na projektu su radili i Vjeran Zuppa, Željka Udovičić, Damir Zlatar Frey, Miroslav Sokolovski, Drago Turina, Ivan Crnković, Ana Grlić, Marija Valčić i Ivan Maruna. “Bila su to najznačajnija kreativna hrvatska imena, krema svih krema. Imali smo velikih otpora u izvršnoj vlasti Univerzijade jer se Artur Takač nije slagao s našom koncepcijom da se kulturi da veća važnost, jer je preferirao sport.”

Bila je to svakako priredba velikog rukopisa koju je Magelli vodio briljantno. “To je bila 1987. godina i mimo odluke službenih organa odsvirana je Lijepa naša na stadionu pred 50.000 ljudi. Bio je to glazbeno-scenski spektakl kojeg se ne bi postidjele ni ozbiljne svjetske države. U to su vrijeme dovršeni Klovićevi dvori, napravljen je Mimarin muzej, podignuti su novi studentski domovi, Studentski centar, pokrenuta je zagrebačka televizija Z1, Radio 101. Obnovljeno je i sagrađeno novo Zagrebačko kazalište mladih, obnovljeno Satiričko kazalište Kerempuh, pokrenuti veliki kulturni projekti. “Dogodila se tada jedna ozbiljna kulturna revolucija u Zagrebu s podrškom svih građana, jer je sve išlo kao po tračnicama.” A Ljuština se pokazao kao nenadmašan majstor organizacije, pogotovo kada je riječ o onom najtežem, ali i najvažnijem, a to je kako nabaviti novac. To umijeće zadržao je do dana današnjeg, vješto balansirajući između kulture i politike.

“Tu su dva rukavca, u bivšoj i sadašnjoj državi. Prije devedesetih osim u Kerempuhu, bio sam na općini Centar predsjednik stambene komisije. Te su komisije bile produljena ruka politike, a kako sam ja pripadao užem rukovodstvu te politike u općini Centar, bio sam zapravo produžena ruka samom sebi. Nisam morao nositi neke ceduljice i polagati račune drugima, nego sam nametnuo novu stambenu politiku da stanove dobiju ljudi koji nemaju baš ništa. Tako je jedna romska obitelj sa šestero djece prva dobila stan. Kada smo ih pozvali da im to priopćimo, mislili su da se šalimo.”

A onda su na red došli kulturnjaci koji su u Ljuštininoj eri naveliko riješili svoja stambena pitanja. “Tvornice su tada mogle dijeliti stanove, ali kazališta, muzeji i škole nisu. U tom su razdoblju glumci i prosvjetari dobili mnogo stanova. Moji kritičari kažu: ‘Pa što on hoće, nije dijelio svoje stanove?’ Pa naravno da nisam, ali ni prije mene nisu predsjednici komisije dijelili svoje stanove, ali ih nisu dijelili ni kulturnjacima.”

Druga priča je iz sadašnje države kada je Ljuština od 2005. do 2009. bio član Gradskog poglavarstva zadužen za kulturu, obrazovanje i sport. Raspolagali su sa 2,3 milijardi kuna, a Ljuština i danas dobiva dopise, pa i iz gradskih institucija, na kojima piše “pročelnik gradskog ureda”. “Prošlo je punih osam godina da ne obnašam nikakvu političku funkciju u gradu, a i nikad nisam bio pročelnik.” Izuzetno sam ponosan na sve što smo u zagrebačkoj kulturi, obrazovanju i sportu napravili od 2005. do 2009. godine. Spomenimo samo neke koji postaju zaštitni znakovi toga razdoblja: ljetna pozornica na Bundeku, Plesni centar, Histrionski dom, obnovljeni su svi centri za kulturu, muzeji i galerije, kao i mnogi prostori nezavisne kulturne scene, glazbene, kazališne i plesne.

Iz tog vremena je i blisko prijateljstvo s Milanom Bandićem. “Moja iskustva s Bandićem su više nego dobra. Ove sam godine pedeset godina u Zagrebu, četrdeset i pet se godina bavim kulturom i trideset pet godina sam na čelu Kerempuha. I punim sam plućima Zagrepčanin, ali sam rođen u Lici. Mog su oca smatrali najpoštenijim čovjekom Brinjske doline, a ‘91. sam ovdje jedva preživio na svom mjestu u Jazavcu. Bio sam aktivan u SDP-u, a član Poglavarstva postao sam na prijedlog Milana Bandića. Nikada u svojoj glavi neću izbrisati neke ljude koji su ‘91. prelazili na drugu stranu ceste kad bi me sreli, a isti dan kad sam sjeo u Ilici 25 zvonili su i tražili da ih primim. Primio sam ih i svi su dobili što je trebalo, i nije mi žao.”

Bandić je, kaže Ljuština, njemu vratio vjeru u ovaj grad i ovu zemlju. “I neću ga se ja nikad, bez obzira na naše odnose, odreći. Bio on na Marsu, na Zemlji, bilo gdje, on je moj prijatelj. Meni se događalo da me ljudi na ulici skoro pogaze jer nailazi Ivo Sanader, a oni su mu prvi okrenuli leđa.”

Veliko je i dugogodišnje prijateljstvo Duška Ljuštine i Rade Šerbedžije, još jednoga koji prolazi hrvatsku golgotu. “Treba se čuvati velikih riječi, ali ovo što se radi Šerbedžiji je u kategoriji nebeskih nepravdi. To što je o njemu napisano i izgovoreno je nezamislivo, a da ništa, pa ništa, pa ništa nije istina. Ni blizu. Slušao sam priče kako je Rade Šerbedžija obišao crnogorske jedinice koje su gađale Dubrovnik. Budalaština u koju su mnogi povjerovali. Nakon toga da je Rade snimao film u Vukovaru, a tamo se nije snimao film, nego je režiser montirao scene iz Vukovara da pokaže ratne strahote. To je antiratni film protiv JNA. Ali kome da to objasni Rade Šerbedžija?”

Govori Ljuština da se šire priče o tome da je Ratna mornarica na Titovim Brijunima vozila Radu Šerbedžiju. “On ima svoj gliser, nikad nije sjeo ni u jedan brod Ratne mornarice koja je vozila hrvatske glumce na predstave. Kazalište Ulysses igra predstave na Malom Brijunu, gdje Josip Broz nikada nije stupio nogom. Sve sile nebeske su se sručile na njega, a nikada nije rekao riječ protiv Hrvatske. Sva je sreća za Radu što ne čita što se piše.”

Uostalom, čemu danas uopće polemizirati što je rekao glumac. “Pa glumac ima pravo reći što hoće. Glumci su Božja bića.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 22:01