NEVJEROJATNA ŽIVOTNA PRIČA JEDNOG OD NAŠIH NAJUSPJEŠNIJIH PODUZETNIKA 'Morao sam posuditi sto maraka za kaparu mog prvog polovnog Mercedesa 250'

Kad smo otvarali diskoteku "Amadeus" na Miljevcima, dogodilo se da je to baš bilo na nezgodan datum, 10. travnja, na dan NDH, što mi nismo propagirali ni tada ni sada, niti nam je bilo bitno, ali došla je bivša milicija, kojoj je to valjda bilo sumnjivo, pa pita:

– Jel vi znate koji je danas dan?

– Znan – velin ja.

– Pa, koji?

– Pa petak, bogati, zna svak, samo vi ne znate!

– A, dobro, dobro, ništa onda...

I ode milicija – smije se i danas, 30 godina poslije, Josip Stojanović Jolly (51), jedan od najpoznatijih i najuspješnijih ne samo dalmatinskih, nego i hrvatskih poduzetnika, hotelijera koji će već za koji dan pokraj postojećeg hotela "Olympia" otvoriti i novi luksuzni "Olympia Sky" u Vodicama, zastupnika Mercedesa, čiji Jolly Autoline drži prodajno-servisnu mrežu ovog prestižnog automobilskog brenda od Zagreba do Dubrovnika, čovjeka kojeg je još 2005. godine tjednik Nacional nazvao "kraljem dalmatinske trgovine i sporta".

Iz trgovine se povukao na vrijeme, prodavši sve svoje trgovine Konzumu, na vrhuncu konjunkture, no iz sporta se nije povukao – samo iz ženskog košarkaškog kluba jer se nije imao više s kime nositi - piše Šibenski.

Dado Milinović, njegov "Škiljo iz Zagvozda", povukao se iz Gospića, pa Jollyju ženska košarka više nije bila zanimljiva jer nije imao konkurenta. Zato se s još većom strašću bacio na mušku košarku, a tu mu konkurenata ne fali – pored Tedeschija u Cedeviti, najjačeg rivala ima u GKK-u Šibenik, drugom klubu iz Krešimirova grada. S kojim igra žestoke derbije da bi saznali tko je od njih prvi.

Samo slikama njegovih Mercedes McLarena, koji su mu strast, mogao bi se popuniti cijeli jedan Auto-moto prilog naših novina, no sve je to počelo u rodnim Miljevcima, u maloj diskoteci zvučnog imena "Amadeus" koju je unajmio zajedno s prijateljem Joškom Kulušićem, zvanim Jolac.

– Ćaća ljut, ja u Zagrebu ostavio Prometni fakultet, na kojem sam dao šest ispita, imao sam stalni posao u TEŽ-u, trebao sam dobiti i posao akvizitera u Croatia osiguranju, da bi se vratio u selo. Ali presudio je moj kum Rajko Čupić, kojeg sam pitao za savjet. Rekao mi je: "Probaj, neće fakultet uteć" – govori o svojim počecima Stojanović, prisjećajući se kako je na prvom koncertu u disku nastupio Mišo Kovač.

– To je tada na Miljevcima bilo, ne znam, kao da sad dođe...

– Rolling Stonesi!?

– Pa otprilike, to je bio isti rang. Mi smo igrali malo i na tu kartu da mu je menadžer Ivica Bubalo bio rodom s Miljevaca... I bubne ti on nama neku cijenu, dvista tisuća dinara, to je kao sada nekih osamnaest, dvadeset tisuća eura. Meni se sve okrenulo u glavi. Mi smo u cilo disko, u uređenje, uložili deset tisuća maraka! I šta ću, prijatelj mi Mirko Kulušić Riba bio je voditelj Šibenkina diskonta u Drnišu, dade mi dva kamiona pića i mi smo to išli prodavat na Gospu od Anđela. To je velika fešta na Visovcu. I točno mi inkasiramo osamdeset tisuća, koje je Mišo tražio avansno. Jer nije problem tih dvista tisuća, nego tog avansa kojeg mi nismo imali.

Koncert je bio lom, preko tri i po tisuće ljudi, a mi kad smo vidili da smo zaradili dovoljno da platimo Mišu, i piće, i troškove, više nismo ni naplaćivali. Ionako nije bilo nekog izbora – bilo vino Jure, mineralna, kola... Vode nije ni bilo, voda iz bačve i led u njoj – veli Jolly.

– Poslije je, kada je Mišo probio led, sve išlo lako, dolazili su svi – od Stavrosa, Tutti Frutija, pokojnog Tomislava Ivčića, Meri Cetinić, Kiće Slabinca, Mila Hrnića, koji me je prid spavanje pita da di će se okupat. "Nema di, rodijače, nega skočit u gusternu ako ti nije ledeno" – kažem mu.

– Miljevci su u onoj državi bili na glasu kao "nepodobno misto", pa su i vodu dobili tek nakon rata, u ovoj državi. Ko će dat kupatila! Bilo je svega, kad smo organizirali Miss Topless, ujutro natjecateljice, Slovenke golih cica, šetaju okolo dok žene gone ovce, i fratar ide u crkvu... pa se krste i jedni i drugi. "Amadeus" je bio odmah pokraj fratarske kuće.

Bili su to, veli, nezaboravni dani, koji su prethodili otvaranju prve trgovine u Drnišu, Delikates Shopa Jolly.

Od njega sam i dobio nadimak Jolly, tada su u modi bili strani nazivi, otada me tako i zovu. To je bio drugi privatni dućan u županiji, poslije je registrirana i firma, početak Jollyja JBS – prisjeća se Jolly, koji je odmah na početku shvaćao koliko je važan marketing u trgovini. Tako je organizirao nagradnu igru u kojoj je kupca čekao zlatni prsten u mortadeli od 220 centimetara koja se reklamirala kao najveća na svijetu.

– Prvi smo imali u Drnišu kinder jaja, datule u dućanu, iako ja tada nisam znao ni šta je to. A u Drnišu bi se prodalo više datula nego u cijeloj Šibensko-kninskoj županiji! Mi smo znali prodati dnevno na tih četrdeset kvadrata dućana sedamdeset kutija banana. To danas ne može prodati cili grad Šibenik. A kako se prodavalo? On kaže kil i po, ja stavim odoka, ispadne tri i pol. Jel može? Može! Nit bi se sitno vraćalo, kovanice, nit se tražilo.

Tako smo i tu salamu, mortadelu, zarizali pri kraju, kupili u Bataljakua u Šibeniku prsten, ubacili unutra i – prodalo se sve. Sićan se i dobitnika – Joško Barišić, a vi imate to sigurno i u arhivi "Slobodne". To je bila velika priča u to doba.

Mi smo radili promet u to doba šest tisuća njemačkih maraka, a to vam je danas ekvivalent kao da radite osamnaest tisuća eura dnevno. U dućanu od četrdeset kvadrata! Sve što si danas u njega dovezao, to bi i prodao. To su bili ti počeci, zlatno doba trgovine, tržište je bilo gladno i željno svega – prisjetio se Stojanović i zgode iz Austrije kad su on i kum mu Rade išli u Austriju, po robu za Uskrs. Na povratku pita ih carinik:

– Šta imate za prijavit?

Mi velimo: – Ništa.

A on kaže. – Otvori!

A tamo pun portapak čokoladnih zečeva.

– Šta je ovo? – pita carinik, a moj kum Rade se kao čudi:

– Uh, ma vidi ti kolko ih se nakotilo. Bila su samo dva kad smo krenili, a gledaj ih sad!

Nakon tog prvog dućana, slijedilo je otvaranje drugog, na tzv. raskršću, pa priprema za otvaranje trećega, na vrh Kevića strane... A onda je došao rat.

– Godinu i pol dana sam bio u vojsci, i čin su se oslobodili Miljevci, ja san molio svog zapovjednika Luku Vujića da me pusti, pa sam 10. listopada 1992. godine otvorio prvi dućan u Šibeniku, kod poliklinike. Ni tu nije bilo puno drugačije nego na fronti, jer je Šibenik, a s njom i bolnica, bio stalno granatiran, a naš dućan pod pločom – kazuje.

Da bi mogao platiti prvu robu, morao je prodati Golfa.

– Nisan se ima s čim vozit, i oden na Ražine kod Pere Mrkića, trgovca autima, a na lageru baš neki Mercedes 250. "Neman ti ja novaca!" – velim mu. – "Neman ti ni sto maraka za kaparu!" I onda je moj prijatelj Ivica Zorica dao tih sto maraka kapare za mene. Platija san ja njemu do Nove godine, kako sam obećao, ali Pero meni ni dandanas ne viruje da nisam imao tih sto maraka kapare!

I onda smo nakon toga otvorili veleprodaju, otišli u Bilice, u prostor bivšeg poduzeća "Trag" kojeg smo kupili od Milana Arnautovića – poslije je bio šibenski gradonačelnik – izgradili i novo skladište, otvorili veleprodaju. Improviziralo se, ali se i ozbiljno radilo, firma je rasla, širila se.

Sve do 1999. godine bavili smo se veleprodajom, imali smo zastupstvo za Tuborg, za Badel, za Ballantines, poznati viski. I te 1999. godine dolazi do prekretnice i najvećeg stresa u mom životu, jer smo otvarali prvi veliki supermarket i prelazili s veleprodaje na maloprodaju. Šta ako ne uspiješ u maloprodaji, a zamjeraš se svojim veleprodajnim kupcima? Ali na sreću, taj market u Bilicama je krenuo dobro, pa nakon toga drugi u Vodicama, gdje smo već kupili Autoremont, iza Vodica je slijedio Knin, a 2003. godine je kruna tog maloprodajnog širenja bio "Grad na kraju grada", odnosno veliki market na Ražinama u kojima su danas Plodine. Tada smo već bili najveći u Šibensko-kninskoj županiji. Imali smo 32 prodajna prostora, 740 zaposlenih s 460 milijuna kuna prometa. Ključno je bilo to što smo se udružili u CBA i u tri godine smo sa 130 milijuna kuna došli na 460 milijuna kuna prometa!

Reakcije tvrtke "Star Import d.o.o." na ovaj članak: Sadrži netočne i nepotpune navode!

Pokrili smo sve osim Rogoznice, Pirovca i dijela Primoštena. I onda smo shvatili: da bismo pokrili još to, za 50 milijuna kuna prometa, da trebamo investirati 70 milijuna kuna. I kako se nismo mogli širiti na sva tri fronta, jer sam u međuvremenu kupio "Vodičanku", odnosno "Olympiju", i Robnu kuću, donio sam odluku da prodamo trgovački biznis! Svi govore kako san ja to pametno napravio, i to prije krize, na vrhuncu, ali ja ne bih rekao da je to bila pamet, nego što bi Matan rekao, muka me natirala, potriba! – govori Josip Stojanović, tvrdeć da ne bi dobio ni 30 posto iznosa koji je tada dobio od Konzuma da je čekao još godinu dana.

Velim mu, bilo bi dobro da mu je i prijatelja Ivicu Todorića potriba natirala. Pa da se i on prije koju godinu riješio svoje trgovine i Konzuma.

– Je, točno je, sigurno bi i on i obitelj danas lakše živjeli da su se i oni svega toga riješili na vrime. Ja san inače veliki prijatelj obitelji Todorić, zovnem ih, komuniciram s njima. Nije im lako, i ne bih se našao u njihovoj koži, ali rekao sam Anti Todoriću, koji mi je najdraži: "Ante, vi ste mladi, vi morate gledati dalje, imate djecu, morate i zbog njih krenuti naprijed, ispočetka. Sjetite se kako sam ja preko noći u ratu ostao bez ičega i prošao isti takav put."

Svi sada njih optužuju za sve, nitko se ne sjeća koliko su sponzorskih novaca dali uzduž i poprijeko Hrvatske, evo samo nama u košarkaškom klubu, ženskom i muškom, a nisu morali, financirali su i rukomet, nogomet, nema što nisu. A sada su svi sve zaboravili i samo ih žele pribiti na stub srama i razapeti na križ. Čovjek može raditi i faliti, i Todorić je falija. I njemu je sad najgore. I sigurno su svi oni svjesni da su puno toga trebali raditi drukčije. Ali nema nazad, što je, tu je – kazao nam je Jolly, sjećajući se kako je među rijetkima koji su i njemu pružili ruku kad mu je bilo najpotrebnije bio prijatelj Bedri Sulejmani s Kosova, od kojeg je kupovao banane.

– Rekao mi je u Splitu: "Reci koje ti auto treba i koliko novaca hoćeš." A od naših se nitko nije javio. Je, da ne griješim dušu, jedan direktor Leda, nažalost pokojni, Ante Knežević, koji mi je nudio svoj stan od šezdeset kvadrata u Splitu, da živim u njemu s obitelji kada smo bili prognanici iz Drniša, a on da će putovati svaki dan iz Splita. Zahvalio sam mu, rekao da imam di stati, kod žene na Danilu, ali to je bila velika gesta, koja se ne zaboravlja.

I isto tako danas obitelj Todorića zna da na mene mogu računati u svemu u čemu im mogu pomoći. To je bila obitelj koja je stvarala, koja je puno napravila za Hrvatsku. Vjerojatno su radili i greške, ali ne griješi samo onaj koji ništa ne radi. Samo su takvi bezgrešni – kaže Jolly.

A onda je potekla priča o tome kako je ušao u biznis s automobilskim divom iz Stuttgarta:

– Kada je meni bivši vlasnik Eurolinea, zastupnik Mercedesa, Braco Radovanović kazao: "Ti to moraš uzeti, to je tebi ljubav, ti to voliš!", ja sam njemu kazao: "Ono što ja volim ja već imam u garaži." Cijeli arsenal Mercedesovih vozila.

– Je li to onaj već opjevani McLarren?

– Je, i još takva tri – imam osnovni model, pa cabrio, pa 722... Ne bih puno o tome. Poznavatelji će lako znati o čemu se tu radi, što znače oznake SL 63, SL 65, Black Sirius. Koliko imam auta? U garažu mi stane osamnaest, a imam ih jedno sedam, osam, ovih unikatnih komada... I velim, moja ljubav je u garaži, a sve ovo drugo s Mercedesima je biznis.

I kako Mercedesa nije bilo u Hrvatskoj, a pošto smo već kupili servisno-prodajne centre u Splitu i Zadru, od Eurolinea i Brace Radovanovića, koji su bili najmoderniji u Europi, iz(g)rađeni po svim najstrožim Mercedesovim standardima, idemo mi u sjedište firme u Stuttgart, ja i moj izvršni direktor Miro Madžar, zajedno s konzultantom Borisom Teškim, primljeni smo tu od ljudi iz Daimlera. Donijeli smo sa sobom pismo namjere od HGK, od predsjednika Ive Josipovića pismo podrške, osobno pismo od gospodina Todorića i narudžbu na dva milijuna eura robe, automobila. I sve su to Nijemci fino spakirali, nisu niti pogledali i stavili ih na stranu.

Vidim da je vrag odnio šalu, jer su oni očito otprije imali problema s gospodinom Radovanovićem, i oni su mislili da on stoji iza mene, da ja nisam pravi vlasnik. I pitaju oni mene:

– Jeste li vi zaista kupili te centre?

Jer je njima nezamislivo da je neka "budala" bez ikakvog ugovora kupila dva centra vrijedna više od 24 milijuna eura, a da nema nikakve garancije da će dobiti ugovor s Mercedesom.

– Što ćete raditi s centrima ako ne dobijete ugovor? – pitaju me onako svisoka, a ja im onda odgovaram:

– Kupit ćemo kokoše i leći ćemo u tim centrima jaja!

Sljedeći sastanak je bio u "Esplanadi" u Zagrebu, na njemu je bio i sadašnji principal Emil Fray, tako da smo od studenoga 2013. godine ovlašteni prodajno-servisni partner Mercedesa.

Mi smo lani ostvarili 51,4 posto veći promet nego što je bio plan, i ove godine ćemo sigurno 30 posto više napraviti. Lani smo prodali 600 što rabljenih što novih vozila. Imali smo plan 212, a mi smo prodali 320 osobnih vozila, još 100 dostavnih i oko 60 kamiona i 225 rabljenih. Naš principal je izuzetno zadovoljan s nama, kroz nekih mjesec dana otvaramo našu poslovnu jedinicu u Zagrebu, otprije smo prisutni i u Dubrovniku, gdje imamo servis, tako da će Jolly Autoline pokriti sve od Zagreba do Dubrovnika.

Lani smo imali prihod od 183 milijuna kuna, i unatoč tome, još uvijek smo u minusu. Ali, taj minus je bio očekivan i ukalkuliran u poslovne planove. Ne može se zaraditi preko noći, prije toga treba ulagati, ponekad čak i godinama, dok ta ulaganja ne počnu donositi dobit – rekao je Jolly Šibenskom.

– Pitate me s čim sam najzadovoljniji sad kad se okrenem iza sebe? Pa, s tim što je moja supruga Branka odgojila troje prekrasne dice, Josipu (28) Domagoja (27) i Maju (23). Svi troje su završili ekonomiju, i prije svega su normalni, oće radit, oće nastavit ovo što je ćaća započeja, i to mi je najveće zadovoljstvo. I ovim bih putem zahvalio najviše supruzi, jer ne kaže se uzalud da žena drži tri kantuna od kuće, a muž samo jedan. Jer, sve ovo o čemu smo pričali bilo bi uzalud da ja nisam imao mir u kući i njezinu podršku, a sada i podršku dice koja se maksimalno uključuju u posao, ali su još mladi i još trebaju moju pomoć – veli poznati poduzetnik, kojeg podsjećamo da je on bio mlađi od njih kad je krenuo u svoju poduzetničku avanturu.

– Ma jesam, ali onda su bila druga vrimena. Mene je muka i potriba gonila, a oni ne znaju šta je to! – smije se Jole, i opet ponavlja Matanovu mantru:

– Uvik se sitim kako je to bilo 91., kad smo preko noći ostali bez ičega, ostavili tri dućana u Drnišu, ja u gardi i kad je nas trideset izbjeglica došlo u ženinu kuću na Danilu. Pojili smo didu u misec dana trinaest pršuta, tribalo je tih trideset usta prehraniti. Ja sam otada otporan na sve stresove, ništa me više ne može iznenaditi, to me je iskustvo prikalilo za sva vremena.