Zlatan Stipišić Gibonni možda i nije svjestan da su Oliver Dragojević i on prošlog vikenda bili itekako zaslužni za gužve na našim cestama. Mnogi su, naime, sunčanu subotu iskoristili za odlazak u Opatiju gdje su Oliver i Gibonni nastupali na zajedničkom koncertu “Familija live”. Dva splitska “brata”, koji su s jedne strane glazbeno slični, a s druge jako različiti, došli su poslušati i Gibonnijevi obožavatelji iz Slovenije, Slavonije, BiH... Razgovor koji smo vodili na terasi opatijskog hotela svako malo prekidali su ljudi koji su molili našeg sugovornika za zajedničku fotografiju. Udovoljio je svakoj molbi. I nakon dugogodišnje plodne i uspješne karijere njemu je istinski drago da ljudi vole njegove pjesme, da žele doći na njegove koncerte...
‘Familija’ iz gušta
- Naravno da mi je drago. Da mi nema njih, svirao bih sam sebi u sobi i ne želim nikako ovaj respekt svoje publike uzimati zdravo za gotovo. Ipak su mi omogućili da prije 26 godina odem na ekskurziju s koje se još nisam vratio, omogućili su mi ovaj nerealan život izvan kancelarije. Da me netko stavio u kancelariju, već bih odavno uvenuo.
‘Familiju’ smo napravili baš iz gušta, a krenuli smo u to zbog nas samih. Na kraju, vjerujte, najveći kompliment mi je bio što je publika ovaj album ovako dobro primila. Moglo je to, znate, sve skupa ispasti puno skromnije, a nama bi opet bilo drago i dobro, ali ovako je ispalo puno bolje. Kad smo kretali u ovu priču, mislili smo da će sve to biti intimnije, da ćemo svirati u manjim dvoranama. Ali, ispalo je da je sve to radiofonično, da ljudi žele slušati album s mnogo balada, s malo brzih pjesama - priča Gibonni otpijajući mali makijato.
Dogovor za “Familiju” zbio se u Veloj Luci tijekom zime.
- Kako on ne skija, a ni ja ne skijam, u siječnju Oliver uzima mjesec dana pauze i odlazi loviti ribu. Ja isto ne sviram u siječnju, nego sam u tom periodu s djecom, na zimskim praznicima. Obnavljam ‘roditeljske zavjete’ (smijeh). Otišao sam te zime na Korčulu, viđao se s Oliverom i predložio mu da nešto napravimo.
Stare pjesme
Prva ideja bila je da ja pjevam neke njegove stare, a on neke moje stare pjesme. Međutim, onda me on pitao imam li nešto novo, ja sam mu pokazao što imam pa je Oliver rekao ‘Ajmo onda i ovo...’. Uglavnom, u startu nismo znali da će to ovako izgledati. Mislili smo odsvirati nekih 6, 7 stvari, uz akustičnu gitaru... Ispalo je drugačije, a onda se ispostavilo da je ‘Familija’ u prvih 2-3 mjeseca prodana u 40.000 primjeraka, što je fenomenalno u ovim vremenima kad prodaja CD-a gotovo da više i ne postoji - kaže Gibonni, otkrivajući kako su Oliver i on birali tko će pjevati koju pjesmu.
Zlatan Stipišić Gibonni i Oliver Dragojević
- S njim je to jednostavno. On je pjevač, izabrao je pjesme koje je lipo pivat. Ja sam kantautor i ja se više vežem uz sadržaj pjesme, a manje uz izvedbu, tako da su meni ostale ove ‘nepopularnih tema’. Pjesme poput ‘Udice’, koja je, zapravo, pomalo scary. OK, malo je scary i ‘Bella figura, bella pitura’. Mnogo ljudi je ne razumije, shvaćaju je doslovno. A to je pjesma koja kaže ‘izvana gladac, iznutra jadac’. Poprilično je mračna - kaže glazbenik koji priznaje da on sam nije mračan tip.
- Nekako sam polumračan tip (smijeh). Ali, pisanje pjesama je imitacija života. Ako gledaš stvari oko sebe, ako si normalna ljudska osoba, nemoguće je da neke stvari ne dopru do tebe pa tako gledaš i sebi bliske ljude koji su malo zalutali i možeš ih razumjeti, čak se s njima i saživjeti. Uostalom, možda smo i mi sami jednom bili na rubu, ali možda smo imali više sreće nego pameti pa ga nismo prešli i to ne uvijek svojom zaslugom - upozorava kantautor koji kao start svojeg bavljenja glazbom podrazumijeva početak devedesetih.
Moje traženje
- Sve što se kod mene glazbeno prije toga događalo bilo je nekakvo traženje. To je trajalo nekih 7-8 godina. Kad slijediš svoje uzore i pokušavaš biti kao oni, to se ne računa. Računa se tek onaj tren kad upoznaš sebe i pokušaš sličiti na sebe. Kao klinac volio sam rock. I danas ga volim, ali za razliku od većine naših autora, ne smatram da je u rocku najvažnije biti ciničan. Mislim da je tu ipak najvažnija strast. OK, nije sve možda ni u strasti, ali sigurno nije sve ni u cinizmu. Mislim da je cinizam jedna sigurna zona: ti stojiš po strani i pljuckaš okolo. Strast je druga priča, ti tu ideš samom sebi pod kožu, ti se razgolitiš pred ljudima, pokazuješ sebe sa svim svojim slabostima... Koliko je to teško? Nije baš pametno - priznaje Gibonni, pred kojim su ovog ljeta mnogi koncerti. Nakon Opatije 6. srpnja nastupit će u Splitu, čemu se iznimno veseli. - Svirat ćemo u relativno intimnom prostoru, a koncert će biti jako ambiciozan, svirat ćemo neke pjesme koje godinama nismo svirali. Moji suradnici već kolutaju očima zbog maratonskih proba za taj koncert - dodaje Gibo.
Nastup u Areni
A najesen, 21. listopada, čeka ga nastup u zagrebačkog Areni.
- Prije svakog koncerta imam veliku odgovornost. Evo, u Zagrebu nisam nastupao nekoliko godina, svjestan sam da ima ljudi koji vole što ću doći u Arenu, koji žele doći na moj koncert, a ja želim da to bude stvarno dobro. Kod mene nema popravnog ispita, sigurno neću u Zagreb doći 2-3 mjeseca kasnije i ispraviti ono što sam možda krivo napravio. Meni je svaki koncert ‘sad ili nikad’ - kaže glazbenik kojeg na koncertima prati od 10 do 40 glazbenika.
- Nedavno sam doznao da je na jednom mojem nastupu bilo angažirano 95 zaštitara. Paravojska... (smijeh). To me zapanjilo, ali takav je propis, bez obzira na to što na mojim koncertima nikad nije bilo ni jednog jedinog incidenta. Toliko sam ponosan na ‘moje’ ljude u publici jer nikad nikome nije nestao džemper niti se ikada itko posvadio na parkingu... Mislim da je možda muzika isfiltrirala da dođu najplemenitiji, najbolji ljudi - smatra Gibonni, koji po sličnom kriteriju bira i svoje glazbene suradnike.
- A kako drugačije? Što to znači, da je netko profesionalac? Po meni, to znači samo da će doći na vrijeme i korektno odsvirati svaku notu. Meni to nije to. To me podsjeća na profesionalno ljubljenje, a znamo drugi naziv za to. Doista mislim da je sve puno bolje kad se okružiš iskrenim prijateljima. Pogledao sam neke koncerte svjetskih zvijezda koji iza scene jedni s drugima ne razgovaraju i to se osjeti na sceni. Sad pričam o nečemu što se ne uči u muzičkoj školi, pričam o energiji - govori Gibonni, koji nije završio muzičku akademiju.
- Krenuo sam s klavirom, a kasnije sam se prebacio na klasičnu gitaru, ali nisam završio i nisam postao koncert-majstor, ali dosta se dobro služim sa svim tim instrumentima. Što mi je otac rekao kad je shvatio da neću završiti muzičku akademiju? Ništa. Ljubo je na glazbu gledao kao na švedski stol na kojem puštaš ljude da sve isprobaju kako bi se na kraju sami poslužili onim što im najviše odgovara. To jest možda malo duži put, ali danas i ja imam sličan pristup sa svojom djecom. Ljubo me puštao da svašta probavam: svirao sam i kontrabas, čak sam neko vrijeme išao i na solo pjevanje (smijeh). To stvarno nije bilo za mene, propao sam odmah kao operni pjevač - govori glazbenik, prisjećajući se kako su mu na početku karijere neki zamjerali zbog toga što nije stilski određen.
Studenti i mladi
- Nikad se nisam time zamarao. Radio sam ono što je bilo iskreno, ono što sam ja iskreno osjećao. Nikad nisam sebe mijenjao zbog toga da bi se nešto dogodilo, nikad nisam pristajao na kompromise. Pazio sam jedino da ne odem u ‘fejk’. Jer, ako to napraviš, ako samog sebe prikazuješ onakvim kakav nisi, onda cijeli život moraš paziti na to da se ne otkriješ. Zato sam ja sebe odmah raskrinkao. Puno mi je lakše i ljepše tako živjeti - priznaje Gibonni, koji godišnje ima tridesetak koncerata. Zbog čega tako malo?
- Moju muziku uglavnom slušaju studenti koji čitaju te mlade mame i tate. Dogodilo nam se da su ti studenti i te mame i tate, njih oko 150.000, otišli za Dublin.
Gleda dobre serije
U neke gradiće od 50 do 60 tisuća ljudi, u kojima je nekad živjelo oko 1500 ‘mojih’ ljudi, koji su dolazili na moje koncerte, sada s bendom ne dolazim jer tih ‘mojih’ ljudi više nema tamo. Gdje ja sada mogu svirati? U Zadru, Slavonskom Brodu, Osijeku, Zagrebu, Rijeci, Splitu, Puli i to je otprilike to... Ali, ne možeš više svirati u nekim gradovima u kojima si svirao prije petnaestak godina. Naravno, u tim gradovima žive mladi ljudi, ali oni slušaju cajke i neće doći na Gibonnija. Što mislim o glazbenom ukusu ljudi koji slušaju cajke? Imao sam veliki otpor prema tome sve dok se nisam suočio s istinom. Dečko od 19 godina kojem divljaju hormoni teško će se zabaviti uz ‘Temperu’, ali sjajan provod imat će u narodnjačkom klubu u carstvu silikona, gdje je svima sve odmah jasno, što je na meni neprihvatljiv način čak i prirodno. Dobro, ja sam u tim godinama odlazio na rock koncerte, ali danas su valjda drugačija vremena - kaže Gibonni, koji nije gledao televizijske talent emisije u kojima se traže nove glazbene zvijezde.
- Malo gledam televiziju. Volim pogledati dobre serije. Recimo, ‘Fargo’ ili ‘The Borgias’. Volim i History Channel. Na domaćoj TV znam pogledati politička prepucavanja s namjerom da vidim gdje živim, tko nas vodi i tko nas namjerava voditi (smijeh) - priča Gibonni koji neće imati tipičan ljetni odmor.
- Meni je odmor biti na pozornici. Cijeli svoj život postavio sam na tri stupa: na jednom je moja familija, na drugom je da sviram pred svojom publikom, jer to je moja sorta ljudi i nema drugog mjesta na kojem ću toliko sebi sličnih ljudi sresti, a treći stup mi je priroda. Volim more i šumu. Volim ići u prirodu jer tamo se nemam s kim svađati (smijeh), nema svađe sa stablima i valovima. Obožavam more. Ali, nisam kao Oliver, ja ne lovim ribu. Divim se Oliveru jer on ima taj jedan fantastičan osjećaj za mjeru, dovoljne su mu dvije litre dizela, jedna kutija duhana i udica da bi bio najsretniji čovik u županiji. Ja sam malo neumjeren u svojim strastima, očito se još nisam naučio Oliverovu zenu - smije se kantautor koji ne zna reći sprema li neke nove pjesme.
- Počnem pisati i onda shvatim da u nekoj pjesmi ima to neko plemenito zrno. Kad ta pjesma odleži, shvatiš da to i nije tako dobro, ali ima i obrnutih situacija, kad shvatiš da je to bolje od onog što sam mislio. Zato mi je teško reći imam li sad nešto dobro ili ne. Nisam posve siguran. Stvarno ne znam. Odnos koji imam sa svojom publikom toliko mi je lijep da bih radije, ustreba li, pristao na to da više nikad ništa ne objavim nego da zaprljam taj odnos - kaže Gibonni, pričajući nam kako je nekoliko sati prije našeg razgovora upoznao Austrijanca koji je u Opatiju došao s djevojkom, velikom glazbenikovom obožavateljicom, na koncert.
Iseljenici i muzika
- ‘Prisilila’ ga je da presluša sve moje pjesme i on sad mora istrpiti tog nekog Gibonnija radi mira u kući. Čovjek mi je čak na lošem hrvatskom govorio neke moje refrene, a ja sam ga zagrlio kao rođenog brata jer vidim kako pati, šta ti je jadno muško u životu emancipirane žene (smijeh). Razmišljam li, pri takvim susretima, o inozemnoj karijeri? Ne znam, nekako imam dojam da naši iseljenici koji žive vani žele da im evociraš njihovu nostalgiju, a rijetko žele domaće stanovništvo upoznati sa svojom muzikom. A bez toga ne ide. Meni dosta na koncerte dolaze parovi iz miješanih brakova, pa imamo Stjepana i Hildu, pa Hansa i Ivanu i kad bi ti naši ljudi, njih 480.000, pisali na Radio Antenu u Münchenu i tražili da čuju nove pjesme Josipe Lisac i TBF-a, to se ne bi moglo ignorirati, te pjesme bi se počele puštati po inozemnim radijskim postajama. Ali nema nas tko organizirati, objasniti i usmjeriti u tom pravcu, a bez te potpore svi mi možemo doista samo razmišljati - zaključuje Gibonni.