RAZORNA MOĆ LJEPOTE

NAJPOZNATIJI HRVATSKI LOVAC NA MUNJE 'Znate li koji je to osjećaj i što se sve događa u vašem tijelu kada grom opali koji metar od vas?'

Sendi Smoljo
 

Prošli je vikend u Istri sijevalo, nebo se otvorilo, munje su udarale. Već dan prije nevere mnogi su zavrtali tende, lokalni razgovori svodili su se na nelagodno iščekivanje. Puljanin Sendi Smoljo munjama, pak, ide u susret kako bi ih zabilježio fotoaparatom. Ipak, taj dan bio je razočaran: “Nisam uspio ništa napraviti. Jaki naleti kiše u kombinaciji s jakim vjetrom onemogućili su mi fotografiranje. Bio sam na krovu zgrade, ali uzalud sam se penjao”, sliježe ramenima.

Raduje ga, doduše, da je jesen iza ugla. “Podloga je topla, more je zagrijano, stvara se hladan zrak, to kad se spoji, bit će i oluja.” Stanuje u osmerokatnici na čiji se krov, kaže, penje češće od svih ostalih susjeda. “Od gore se pruža prekrasan pogled na grad, vidi se cijeli pulski zaljev i Učka. Kad bura očisti zrak, vide se i Dolomiti i Apenini. Vidim ih ponekad i iz stana, sa šestog kata. To je oko dvije stotine kilometara zračne linije. Na terasi je i krović koji mi kad snimam posluži kao zaklon od kiše.”

Smoljo redovito prati američke lovce na tornade. S nekima od njih prijatelj je na Facebooku, prati i njihove prijenose uživo. “Njih doista puca euforija kad krenu na teren. Tehnički su super opremljeni, imaju sve te uređaje kojima prate cijelu sinoptičku situaciju.”

Prvi je put primijetio munjolovce 2012. godine, u to doba počela ga je zanimati i meteorologija. U međuvremenu je, priča, puno učio od istarskih munjolovaca. 2014. je na američkom fotonatječaju osvojio prvo mjesto, tema fotografije bila je bliski udar munje.

Opreza nikad dosta

Točno u dan i sat pamti datum kad je, kako kaže, počeo njegov prvi munjolov. “Bio je 10. kolovoza 2013., oko četiri sata i dvadeset minuta ujutro. Cijelu noć bio sam budan, čekao, pratio sam radarske, satelitske snimke, bila je to manja oluja u Kvarnerskom zaljevu, gledao sam kako se kreće, i kad sam vidio da se približava, pokupio sam aparat, otišao na krov te fotografirao od četiri i petnaest do četiri i četrdeset i pet. Dok nije minulo. Bilo je to nezaboravno.”

Svjestan je Smoljo u što ide, u razgovoru više puta naglašava da - savjetuje oprez. “Ako se čovjek nalazi oko repetitora, antena, jasno je da njih treba računati kao na objekte koji povećavaju mogućnost udara groma. Dogodilo se više puta da je munja pogodila u njih dok sam bio gore, na krovu zgrade. Kad udari grom adrenalin skroz proradi, proključa u meni, i nije to samo psihološki osjećaj, već ga prate i fizičke reakcije. Kad munja pukne jako blizu, pluća se počinju stezati, bole, srce ubrzano kuca, osjeti se elektricitet, koža mi se naježi… Znam reći prijateljima u šali: ‘Ako me pogodi, pogodi. Ne mogu joj reći - nemoj gađati mene, gađaj negdje iznad.’ Ona nema zacrtan put. Naravno da je strah uvijek prisutan, što bliže mene pogodi, to mi je veći adrenalin”, kaže pa doda: “Prvi bliski udar, na samo desetak metara od mene, doživio sam jedan dan išavši na kupalište Valkane. Ugledao sam crno nebo, teške oblake kako putuju, uzeo sam aparat i krenuo, htio sam to zabilježiti. Na pola puta između moje zgrade i tog kupališta sakrio sam se od jakog pljuska, pod nekakav krov. Minutu, dvije kasnije, opalilo je, deset metara od mene. Stajao sam kao ukopan i gledao kako je prepolovila stablo, kao motornom pilom! U prvi trenutak bio sam potpuno u šoku, toliko da nisam posve razabirao što se dogodilo.” Tad je, priča, pretrpio veliki strah. Danas se munja boji, ali drugačije kontrolira taj strah, ne sprječava ga da čeka oluju i objektivom hvata bljeskove.

- Sada zapravo želim da opali što prije i što bliže… a opet ne sasvim preblizu. Stalo mi je imati što bolji snimak. Fascinira me snaga prirode. Čovjek se navuče na to. Rekao bih da je to gotovo vrsta legalne droge. Ako planiraš u lov na munje, treba, jasno, gledati prognostičke karte unaprijed, ali ne za predugi period, jer njihova preciznost je upitna. Pula ima takav položaj da je često velike oluje zaobilaze, ali kad je pogode, onda je pogode pošteno, nije se dogodilo jednom da padne kiša i dobro potopi grad.

Razorna moć ljepote

Nije mu se teško ustati usred noći kako bi napravio dobru fotografiju. “Imam prilično dobro razvijen sluh, čujem doslovce ako u Italiji grmi, preko mora, čujem ako je udaljeno 60-70 km. Vjerujem da bi to čuo svatko, jer voda prenosi zvuk, ljudi čuju, ali ne osvijeste to. Možda neki misle da je negdje kakav tehno party ili što već.”

Dvadeset i sedam mu je, po struci je slastičar, ali kolače, kaže, ne radi često. Zaposlen je kao zaštitar.

Za oluju koja je bila noć prije no što smo razgovarali znao je četiri, pet dana unaprijed. “Pratim prognostičke karte. Morao sam i na poslu planirati da ne radim u smjeni kad se očekivalo nevrijeme. To mi je bitno, pa se organiziram. Kad ovako nešto dolazi, najbolje je pregledavati prognostičke modele dva, tri dana unaprijed, jer su suglasniji negoli ako ih gledamo pet, šest dana prije. A kad je oluja već u tijeku, kad je stigla u Istru i približava se Puli, tad pregledavam radarske snimke, satelitske, detektore munja. Za sinoćnju mi je javio prijatelj iz Peroja, bio sam vani, nedaleko zgrade, i čim sam vidio stanje na munjolovcu, otišao sam kući po aparat i na krov.”

Volio bi ići u Ameriku, u lov na tornado. “Strašno je to, ali i moćno. Iskreno mi je žao ljudi čije domove zahvati. Ali, ta njegova i sila i taj promjer me fascinira, svjestan sam kakvu razornu moć ima. Ljepota tornada je u njegovu izgledu, formi, zna biti u promjeru velik i do 800 metara. Kod nas ih nema, ali imamo pijavice. Dosad sam ih u jednom kadru uspio zabilježiti maksimalno četiri”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 23:08