PAKLENI FJORDOVI

Na biciklu sa psima krenuo na sjever Europe, dočekao ga ledeni pakao: ‘Temperatura je pala na -23...‘

Hrvoje Jurić na Nordkappu

Psi u Norveškoj ne smiju u restorane, pa su Jurić i njegovi ljubimci bili osuđeni da preko dana budu na otvorenom...

Hrvoje Jurić nije uzalud Jurić. Poznati fotograf i putnik s njegova dva psa, Enom i Maksom, Jurić je biciklom usred zime, jer gore je još daleko proljeće, prevalio put od Osla do Nordkappa. U ekstremnim zimskim uvjetima testirao je električni bicikl i skupljao materijale za dokumentarni film i knjigu. U 45 dana napravio je 2100 kilometara.

image

Hrvoje Jurić na Nordkappu

Put bi, kazuje kronično umoran, bilo bitno lakši da prikolica u kojoj je vukao Maksa i Emu te opremu nije težila oko stotinu kilograma te da nije cijelo vrijeme morao voditi brigu o sigurnosti pasa.

Zašto na takav put s psima? "Ne bi li realizirao ovakav projekt moram biti fokusiran, a ne bih se mogao opustiti kad bi moji psi bili negdje drugdje. Imam prijatelje kod kojih sam ih mogao ostaviti, ali ni ja niti psi ne bi bili sasvim mirni. Konačno, ja sam svjestan da ću se vratiti, da smo samo privremeno odvojeni, ali oni bi možda mislili da su ponovo ostavljeni.", govori o psima koje je usvojio.

image

Hrvoje Jurić na Nordkappu

"Ni pod koju cijenu nisam htio eksperimentirati, prvo mi je bila njihova sigurnost. Ovo je na razne načine bilo ekstremno putovanje. Ja sam se morao prilagoditi psima, psi ne govore, ja sam taj koji mora paziti da njima bude dobro i da ih ne dovedem u opasnost. Vozio sam ih u najvećoj prikolici tog tipa kakvu sam mogao naći. Cijelu sam izolirao astrofolijom, unutra stavio dva madraca. Imali smo probne vožnje po Gorskom kotaru, tamo smo proveli dva mjeseca ne bi li se privikli na zimu. Imao sam posebnu kremu s kojom sam im ujutro i navečer mazao šape ne bi li ih zaštitio od snijega."

Jurić Norvešku dobro poznaje, to je zemlja u koju se stalno vraća.

image

Hrvoje Jurić na Nordkappu

2016. je, vozeći također biciklom od Osla do Nordkappa, također zimi, umalo zbog ozeblina ostao bez podlaktice, a imao je i velike probleme s desnim okom. "To je bio moj Camino. Na toj turi poznajem skoro svaki zavoj. Meni je to posebna dionica, prekrasna koliko i opasna. Čovjek mora biti jako dobro pripremljen za voziti je zimi. Najbitnije je znati koliko si slab, ne koliko si jak. Znati gdje ti je granica na kojoj pucaš. Ne bih preporučio ovakve projekte nekome tko nema dovoljno iskustva u bicikliranju u ekstremnim uvjetima, dobro pripremljeno tijelo i um."

Najniža temperatura na kojoj je vozio ovaj put, 2023., bila je -23 stupanj Celzijevih. "Koliki je pri tome bio stvarni osjećaj hladnoće stvarno ne znam. Imao sam i sreće, jer lani sam na tom istom području, vozeći se autom, kad sam išao snimati polarnu svjetlost, bio u vrijeme kad je bilo -41."

image

Hrvoje Jurić na Nordkappu

Predzadnji dan puta, 34 kilometra od cilja, dočekala ih je snježna oluja. Na dan kad je trebao stići na Nordkapp cesta je, zbog nevremena, zatvorena.

Još dok je vrijeme kako-tako dozvoljavalo onuda se prometovalo u konvoju, na čelu i na kraju kojega ide ralica, a automobili voze u sredini. No, zbog nevremena i to je stalo.

I kad je već mislio da neće stići od Nordkappa i pomirio se s time da nekoliko kilometara prije cilja krene nazad – cesta je otvorena.

image

Hrvoje Jurić na Nordkappu

Put od Osla do Nordkappa Jurić dok razgovaramo opisuje kroz četiri dionice.

Koja mu je najdojmljivija – ne zna.

Prva dionica je od Osla do Trondheima, duž Skandinavskog gorja.

"Skandinavsko gorje podsjeća na naš Gorski kotar. Iako, velike su udaljenosti između mjesta. Ljudi su vrlo pristupačni, mnogi se bave poljoprivredom, ali i iznajmljuju sobe, apartmane i kolibe turistima. Neki su prenamijenili farme u prenoćišta.

image

Hrvoje Jurić na Nordkappu

Bio sam nekoliko dana na jednoj farmi gdje su mi svako jutro nosili domaće mlijeko i sir, domaćini su me odvezli i do dućana, jer je to na osami."

Druga dionica su fjordovi, od Trondheima do mjesta Bodø:

"Možda je tih osam stotina kilometara najljepša cesta Norveške. Doduše, niz nju je puno trajektnih linija, jer dok voziš često dođeš do "slijepe ulice" gdje više nema ceste nego se mora prijeći na drugi kraj s trajektom. Zanimljivo je da pješaci i biciklisti ne plaćaju trajekt."

image

Hrvoje Jurić na Nordkappu

Treći dio je Lofoten arhipelag. "Lofoten otočje unutar Arktičkog kruga, makar je visoko na sjeveru, kao da ima svoju mikroklimu.

Pamtim kad sam 2017. vozio po Norveškoj gdje god da sam došao padala je kiša, pratila me gotovo cijelim putem, ali kad sam stigao na Lofoten otočje sijalo je sunce i grijalo me 27 stupnjeva.

Tamo su i pješčane plaže za surfere. To je za zimsko surfanje odlična destinacija. Gledao sam ih i ovih dana: sve je pod snijegom, a oni surfaju.

Puno je malih ribarskih naselja na Lofoten otočju koja su se okrenula turizmu, ribarstvo je sad tek druga grana privrede, turizam je postao prva. Starosjedioci baš i ne vole turiste. Preko ljeta tamo kamperima dolazi puno penjača, jer su specifične, zanimljive stijene, izranjaju iz vode. Penjači ostavljaju hrpe smeća. Ne ljuti tamošnje ljude što ti turisti neće potrošiti novac na smještaj, već što ne paze na prirodu."

image

Hrvoje Jurić na Nordkappu

Posljednja dionica puta, Finnmark, krajnji sjever Norveške je, sažima "za ljude koji su tamo rođeni ili za one koji obožavaju snijeg i led. Temperature znaju biti i do -50. To je najsuroviji dio Norveške.

Zanimljivi su ljudi na sjeveru, mislim da materijalno imaju manje, ali da su sretniji od onih na jugu Norveške. Povezani su s prirodom, jako je respektiraju. Na neki bi način rekao i da su stopljeni s njom. Mislim da su na sjeveru i socijalni kontakti jači, da su ljudi i međusobno više usmjereni jedni na druge i otvoreniji jedni prema drugima."

Deset godina s raznim projektima putuje po Norveškoj.

"Išao sam autom, biciklom u svakojakim uvjetima. U ovoj zemlji nisam imao niti jedno loše iskustvo. Kad sam, primjerice, 2016. biciklom vozio od Osla do Trondheima, što je više od 500 kilometara, baš nigdje nisam platio smještaj, jer mi ljudi nisu htjeli naplatiti. Bio je to njihov način da me podrže, jer znaju kakvi su uvjeti, kako je voziti po tim zimskim cestama.

Predrasuda je da su Norvežani hladni. Malo su samozatajni, treba vremena da uspostavite kontakt, znaju biti ponešto rezervirani, ali kad vas prihvate vrlo su otvoreni i srdačni, uvijek spremni pomoći, neće se sami nuditi, ali ako pitaš apsolutno će pomoći."

image

Hrvoje Jurić na Nordkappu

Juriću je putovanje značajno otežalo to što u Norveškoj psi ne mogu u kafiće, restorane, kako kaže "ne smiju gotovo nigdje u javne zatvorene prostore gdje se okupljaju ljudi. Ako sam dobro shvatio, ne puštaju pse zbog potencijalnih alergičara, koji bi mogli imati reakciju na pseću dlaku.To je značilo da smo većinu dana bili vani, od jutra kad bi napustili prenoćište sve do dolaska navečer u iduće prenoćišta. To je uzelo danak umoru, zbog hladnoće i raznih briga umarao sam se i prije no što sam očekivao, unatoč fenomenalnoj opremi koju sam imao. Trenutno se osjećam baš jako izmorenim.", kolikogod umoran, zadovoljan je Jurić.

Nakon odrađene zimske Norveške kani krenuti na put električnim biciklom po Islandu. Također zimi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 14:00