OSOBNA AGONIJA

'MOJ VOLJENI TATA POKUŠAO ME UBITI' Tužna ispovijest djevojke koja je napustila posao kako bi se brinula o bolesnom ocu

Robyn Hollingworth
 Facebook
 

Robyn Hollingworth imala je samo 25 godina kada je napustila svoj posao u Londonu kako bi se brinula o ocu koji je obolio od Alzheimerove bolesti. Svoja izazove, zapažanja, tugu i agoniju opisala je u knjizi "Moj ludi otac: Dnevnik razotkrivanja uma". ("My Mad Dad: The Diary of an Unravelling Mind") Ovo je njezina priča.

Moj otac David Coles bio je šarmantan i inteligentan muškarac, po zanimanju inžinjer koji je po cijelom svijetu gradi elektrane. Bio mi je idol. Umirovio se kada se približio šestom desetljeću, a majka Marjorie nastavila je raditi za lokalnu humanitarnu udrugu.

Živjeli smo u Pontypoolu u Južnom Walesu. Odselila sam se u London zbog studija na Sveučilištu Royal Holloway. No, kada su mi bile 24 godine otac obolio od Alzheimera. Godinu dana kasnije vratila sam se doma kako bih pomogla majci da se brinem o bolesnom ocu.

Jedan od prvih očitih znakova, osim činjenice da je često prepričavao iste priče, bilo je učestalo psovanje. Sve više je koristio riječ je***.

Ponekad sam osjećala da nema smisla pričati s ocem jer bi se vrlo brzo uvrijedio. Često je s mnom i sa majkom bio agresivan ili defensivan, ali sa bratom Garethom bio je vrlo ljubazan.

Moj otac je uvijek pričao dobre priče, ali kako mu je pamćenje blijedilo izmišljao bi stvari da popuni praznine. To bi zvučalo otprilike ovako: Jeo sam ribu za čaj. Njegovo je ponašanje također postalo nepredvidivo.

Ponudio bi se da mami napravi kavu, ali bi se iz kuhinje vratio sa zdjelicom u kojoj je zgrijao kavu u mikrovalnoj.

Jedan dan nazvao je mamu dok je bila u dućanu da ju pita gdje je njegova putovnica. Ona ga je upitala kroz šalu planira li negdje otputovati. On je samo poklopio slušalicu.

Kada se vratila doma imala je što za vidjeti. Cijela kuća bila je ispreturana. Razbacani papiri, kuhinjske ladice koje vise iz ormara. Tatu je pronašla kako se trese i plače u njihovom krevetu. On je poslije složio se u ladice i zaboravio na incident, ali majka nije.

Često sam bila tužna i osjećala se posramljeno. Imala sam osjećaj krivice, bila asm odvratna sama sebi. Morala sam se stalno podsjećati da otac nije kriv za svoju bolest, da ne može ništa protiv toga. Unatoč svemu nisam požalila što sam se vratila da mu pomognem. Nikada nisam pomišljala da ga napustim.

Tjedan dana nakon incidenta s putovnicom, tata je otišao u šetnju iz koje se nije vratio. Nakon što smo pretražili sve pubove, kontaktirali smo policiju. Bio je u bolnici. Pronašli su ga pokraj ceste s velikom porezotinom na glavi, mama je otišla po njega i činio se izgubljenijim no ikada prije.

Postala sam svjesnija koliko mojoj mami teško pada sve ovo. Tata je fizički bio isti, ali njegov um više nije.

- Naravno, ja njega još uvijek volim, na neki način, rekla mi je tijekom neuobičajeno iskrenog razgovora.

- Ali on više nije muškarac za kojega sam se udala.

Potom se majka razboljela, samo dva mjeseca nakon što sam se vratila kući. Dijagnosticiran joj je uznapredovali rak kože. Sve je bilo puno teže, jer otac nije shvaćao da je majka bolesna. Na dan njezine operacije, otac se šalio u pošti kako mu supruga ide na estetsku operaciju povećanja dojki.. Htjela sam ga udariti novinama po glavi. No kada ju je išao posjetiti u bolnici, sve ga je slomilo i nije ju želio napustiti.

- Brzo mi se vrati, ljubavi moja, cvilio je pokraj postelje dok mu je ona milovala ruku.

Kada se vratio doma upitao me gdje je mama.

- Zašto se još nije vratila doma s posla. Zar nas je ostavila, pitao je.

Objasnila sam mu da je bolesna, da ima rak i da je u bolnici.

- Šteta, htio sam ići s njom u šetnju, bio je njegov odgovor.

Unatoč kemoterapiji, tumor se proširio i dva mjeseca nakon dijagnoze saznali smo da joj nema spasa.

Otac je to teško shvaćao. Stalno je ponavljao da su se on i mama lijepo družili, da imaju dvoje djece i lijep život. Ponekad je mislio da ima crijevnu virozu ili da je na poslu, a ona je ustvari odmarala u sobi na katu.

Umrla je doma. Obitelj se okupila kako bi se oprostila od nje. Mene i brata zamolila je da brinemo jedno za drugoga i da joj je žao što nas ostavlja same da se brinemo o ocu. Iako zvuči strašno, željela sam da taj trenutak traje vječno. Sišla sam dolje i otkrila da je otac ogulio 2,5 kilograma krumpira. Jeli smo krumpir pire mjesecima.

Na dan pogreba otac je uglavnom bio tih i suzdržan. Svirale su gajde i pustili film 'Moja Afrika' kako bi obilježilil zajednička putovanja mame i tate.

No, na bdijenju je zaboravio koji je dan i mislio je da slavimo njegov odlazak u mirovinu. U jednom trenutku pokušao je nagovoriti ljude da zaplešu. Počela sam se toliko smijati da sam zaplakala.

Nakon majčine smrti, tatino zdravlje se ubrzano pogoršavalo.

Promjene u rutini i sigurnosti mogu uvelike ubrzati tijek Alzheimerove bolesti. Postao je dezorijentiran, imao je slab apetit. Deset dana nakon pogreba zamijenio me za provalnika i proganjao nožem.

Spuštajući se niz stepenice vikao je: 'Gdje si mali lopove. Ubit ću te, čuješ li'.

Ušao je u sobu i u ruci držao nož za rezbarenje. Skrivala sam se iza kauča i znojila. No netko je pokucao na ulaznim vratima i otišao je otvoriti. Više se nije osjećao bijes u njegovu glasu dok je razgovarao sa susjedom koji je čuo buku.

- Imao sam provalnika u kući, pa ga sad pokušavam istjerati. rekao je otac ponosno.

Po glasu sam osjetila da je susjed uplašen, ali nastavlja razgovarati.

Iskoristila sam priliku, otpuzala do stražnjih vratiju i otrčala u vrt i šmugnula do prijateljice.

Nakon toga se više nisam vraćala doma i o ocu se nastavio brinuti moj brat. Nekoliko dana kasnije odlučili smo ga smjestiti u dom za starije osobe. Posjećivali smo ga zajedno, bila sam prenervozna da odlazim sama.

Nakon nekoliko mjeseci dobio je upalu pluća. Jako je smršavio. Zauvijek će mi u sjećanju ostati slika oca kako jadikuje, bez zuba, nesposoban da sam jede i hoda bez tuđe pomoći.

Moj dragi otac postao je zombi, a njegov divni um bio je šupalj i prazan. Mogla sam jedino sjediti s njim, držati mu ruku i govoriti mu da ga volim. Umro je samo pet mjeseci nakon majke.

Tužna sam jer mama i tata nikada neće saznati da je njihov sin uskoro pronašao partnera te da ima svoga sina, ili da se njihova kći udala, a brat ju je otpratio do oltara.

Ubrzo smo prodali kuću i jedno lijepog ljetnog dana podvezli smo se na plkanine iznad grada. Otšetali smo do najviše točke, zamahnuli urnom i pepeo naših roditelja prosuo se posvuda u daljinu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 00:11