Mama je očajavala jer nije htio upisati fakultet, a danas Amazon želi prodavati njegovu retro igraću konzolu. Mama se više ne žali

Ovakvi klinci poput Alberta Gajšaka (19) noćna su mora svakog roditelja. Bio je odlikaš tijekom cijelog školovanja u ne baš lakom matematičkom razredu karlovačke gimnazije, a po svijetu osvajao nagrade iz robotike i elektrotehnike. Svi su ga već vidjeli u prvim klupama FER-a, s diplomom cijenjenog fakulteta u ruci i osiguranim uredskim poslom u struci. Svi osim njega. On je, onako tvrdoglav, vraški uporan, pomalo drzak i potpuno zaluđen elektronikom, posjeo roditelje za stol i rekao im: Ne želim studirati, želim slijediti svoje snove. Čak i oni tvrdi zagovornici zabrane fizičkog kažnjavanja djece složili bi se da bi ovo bio sasvim solidan trenutak za jednu ćušku iza uha. Albertovi roditelji, međutim, mogu mirno spavati. Njegov se san počeo ostvarivati i prije negoli ga je pošteno usnuo.

U posljednjih osam mjeseci to je izgledalo ovako: osnovao je tvrtku Circuit Mess d.o.o. u kojoj se samozaposlio preko učeničkog servisa i postao učenik-direktor. Zatim je putem crowdfunding kampanje na Kickstarteru prikupio 100.745 dolara za svoju retro igraću konzolu Makerbuino, koju svaku korisnik sastavlja po principu “uradi sam”. Tih je tjedana s odličnim uspjehom završavao gimnaziju i maturu. Noću bi pregovarao s dobavljačima dijelova iz Kine za igraće komponente, a na velikom odmoru dogovarao s prijateljima iz klupa da mu postanu radnici za narudžbe koje su neprekidno stizale iz cijelog svijeta.

Put u Las Vegas

Tijekom ljeta isporučio je gotovo 2000 svojih proizvoda. Onda je pobijedio na Idea Knockoutu, najvećem regionalnom natjecanju startupa u organizaciji Buga. To mu je donijelo put u Las Vegas na CES, najveći tehnološki sajam na svijetu na kojem je, uz 4000 drugih genijalaca, predstavio svoj proizvod budućnosti. Tamo su ga snimili veliki igrači poput Amazona pa je sasvim izvjesno da će mu oni postati distributeri za svjetsko tržište. U međuvremenu je o njemu pisao i Forbes, najpoznatiji poslovni magazin na svijetu. Prilično intenzivno razdoblje života za jednog maturanta, koje on sam sažima u jednoj riječi: kaos.

Priča o Albertu Gajšaku počinje u njegovoj sobi na sedmom katu stambene zgrade u najmnogoljudnijoj karlovačkoj četvrti Grabrik kada je kao petogodišnjak odbacio Lego kockice. Tata Zoran, da budemo iskreni, odlučio je tada svoje dijete animirati malo zahtjevnijim stvarima pa mu je počeo kupovati setove “malog elektroničara”, što je dečkića Alberta jako počelo zanimati. U susjednoj zgradi svoje prostorije ima Zajednica tehničke kulture koja je organizirala razne radionice za male robotičare pa je Albert krenuo i tamo. U petom razredu dobio je svoju prvu lemilicu. Radio je on, doduše, i neke stvari poput druge djece, primjerice igrao je nogomet i trenirao karate. No, nisu to bili sportovi u kojima je osvajao medalje, za razliku od elektronike. Već u osnovnoj školi počela su stizati vrijedna priznanja s državnih natjecanja iz robotike, a to se nastavilo i u srednjoj školi kada je počeo osvajati zlata i na europskim natjecanjima u robotici. Bio je dobar đak, iako nije baš puno učio.

- Zanimljivo, što sam manje učio, dobivao sam bolje ocjene. Četvrti razred završio sam s prosjekom 4,85, a nisam ništa učio jer sam se posvetio svojoj tvrtki. Kako je to moguće? Pa, ne znam, mislim da su mi profesorice malo popuštale jer su mislile da sam jako pametan. Shvatio sam da nije poanta da učiš puno, nego da učiš pametno, tako da se fokusiraš na određene stvari za koje shvatiš da ih određeni profesor smatra važnima. Povežeš se s drugima, nabaviš pitanja s testova, a moram priznati da sam dosta varao sa šalabahterima onda kad je bilo previše posla u tvrtki. Ne mogu reći da me baš pekla savjest. Volim igrati pošteno, ali ne treba zanemariti i situaciju ‘snađi se, druže’ jer mi se čini da cijeli život funkcionira na toj devizi. Ako radiš puno, ne znači da ćeš živjeti dobro. Trebaš biti i malo snalažljiv - smatra Albert.

Kako multitaskati četvrti razred

Na pitanje je li po tom konceptu ipak mogao upisati fakultet pa paralelno studirati i razvijati biznis, kaže da je “multitaskao” četvrti razred s tvrtkom, ali je to bio doista kaos. Da je studirao, sigurno bi upisao elektrotehniku i računalstvo. Fakultet, u to je sada sasvim siguran, nije samo odgodio, nego prekrižio zauvijek.

- Shvatio sam da ne mogu raditi dvije stvari istodobno, a da bude kvalitetno. Kad imaš dvije stvari, startup koji se tako brzo razvija i fakultet, to su aktivnosti koje zahtijevaju jako puno vremena i ne možeš ih obje odraditi kvalitetno. Na kraju tvrtka ne bi uspjela, niti bih završio fakultet, samo bih se rasipao. Ne volim taj osjećaj, ono kad znaš da nešto možeš raditi bolje, kad nisi zadovoljan kako stvari ispadaju jer ne unosiš 100 posto u njih. Nisam htio da mi se to dogodi, shvatio sam da imam dvije opcije: jedno ili drugo - objašnjava mladi poduzetnik.

Mama Ivančica je to teško prihvatila. Zapravo, u početku uopće nije nikako.

- Jeo sam ručak vani mjesec dana. Smatrala me promašajem sve dok za tri, četiri mjeseca nisam počeo izlaziti po novinama i osvajati sve te nagrade. Smirila se za neko vrijeme kad je shvatila da sve to ima smisla. Tata je odmah, čim je ovo uzelo maha, znao da neću upisati fakultet. A ono, dođeš u vrijeme koje zovu prekretnicom života. Ekipa završi taj četvrti razred i ne pita te se što bi ti htio, nego ti se kaže što bi ti trebao raditi. Kažu ti što ćeš studirati i onda ti još objasne čime ćeš se baviti ostatak života. Onda ti onaj iz sociologije objašnjava da ti je ovo trenutak u kojem se odlučuje kako ćeš živjeti, hoćeš li poslije u životu i koliko ići na ljetovanja i te fore. A ti zapravo nemaš pojma što bi. To stvara loše ljude koji završe na nekom šalteru, a nitko ti ne da slobodu da napraviš nešto sam i pogriješiš pa iz toga nešto i naučiš - kaže Albert, priznajući da mu odluka nije bila laka.

Čista razbibriga

Pričamo u njegovu unajmljenom poslovnom prostoru. Albertova direktorska stolica ujedno je i njegova radna za tehničke stvari, a iz nje se bavi razvojem tvrtke i marketingom. Prekidaju nas mladi djelatnici iz susjedne prostorije koji pakiraju proizvode te komercijalistica kojoj treba pečat da obavi nešto u Poreznoj. Albert je strpljiv, odlučio je danas (petak) riješiti novinare tako da u miru može odraditi još jednu isporuku. Njegov je ured daleko od najurednijeg na svijetu, ali se ipak nekako čini da su u tom neredu sve stvari na svome mjestu. Kabeli, žice, lemilice, čipovi, papiri i brošure okupirali su stolove, po zidovima plakete i promidžbeni materijali. U kutu vreća za spavanje. Isprva ju je koristio kada mu je doma bilo prebučno, poslije kako bi što prije ujutro bio na poslu. Radni dan mu počinje oko 10, ne može se prije probuditi kad legne u 4 jer zbog vremenske razlike u Kini tek oko 2 u noći uspostavlja kontakte s dobavljačima dijelova. Za sve je kriv taj mali Makerbuino kojemu je Albert udahnuo elektronički život 2014. godine. Krenuo je iz čiste znatiželje, da vidi što može “nalupati” koristeći dijelove koje ima u ladici. Još ima prototip.

- Čista razbibriga, slagao sam tu igraću konzolu i sat i neki sintesajzer i hrpu drugih gluposti. Bila je to igra elektroničkim komponentama koje sam kupovao na eBayu i gledao tutoriale na internetu pa sam shvatio da zapravo u garaži možeš bez problema složiti neke elektroničke uređaje. Igrom slučaja sam te inovacije počeo nositi po nekim sajmovima jer su me zvali da im treba netko za popunu programa. Onda se tamo ljudima svidjela ta igraća konzola jer je bila fora što je možeš sam sastaviti. Onda sam počeo razvijati neke nove modele. Onda se dogodio najveći sajam inovacije u Rimu 2016. godine za koji smo bili izabrani za predstavnike Hrvatske zbog Makerbuina, a nakon povratka su se za proizvod zainteresirali mediji - priča Albert.

Javio mu se i Tomislav Car, njegov bivši susjed, suosnivač Infinuma, najvećeg domaćeg proizvođača aplikacija. Kada je shvatio da se Albert prestao šišati i kupovati gablec na školskoj pauzi kako bi svaku kunu od džeparca uložio u razvoj svojeg Makerbuina, odlučio je uložiti u posao i postao manjinski partner u tvrtki. - On je stvarno puno pomogao, na kraju je i predložio Kickstarter kampanju gdje smo očekivali 10.000 dolara donacija za 180 proizvoda. No, to smo dosegli u tri dana, a do kraja kampanje prikupili smo više od 100.000 dolara. Tada je eksplodiralo, bila je to velika senzacija, pravi boom. To je bio trenutak kad sam shvatio da mogu uspjeti na tržištu - kaže Albert.

Jedan paket po cijeni od 50 eura ima 50 komponenti, plastična kućišta sami režu na svojem CNC stroju, pločice rade u Zagrebu, čipove i ostale komponente nabavljaju iz Kine. Na internetu su upute koje kupac prati i tako slaže konzolu s jednostavnim retro igricama. Nije siguran koliko je dosad isporučio proizvoda, krajem 2017. premašio je brojku od 3000. Tijekom prosinca je prodano 800 komada, a siječanj će ga nadmašiti. Na svjetska tržišta odlazi 95 posto proizvoda, i to najviše u SAD, Veliku Britaniju i Njemačku. Narudžbe uglavnom stižu početkom tjedna jer kupci vikendom tragaju za takvim proizvodima. Isprva su mu najbliži suradnici bili prijatelji iz školskih klupa, ali se pokazalo da to nije bila dobra ideja.

- Ne shvaćaju me ozbiljno. Ako dođe do nekog problema i ti moraš reagirati, ne shvaćaju te kao šefa, a moraš im se tako postaviti. Družba je družba, a služba je služba. Ljude koji sada tu rade upoznao sam slučajno. Osmero nas je, troje za stalno, a ostali povremeno. Tijekom ljeta i zimskih praznika javljaju se studenti za slaganje paketa. Cijeli dan sam tu. Baš zahvaljujući tome što sam se posvetio ovome 100 posto, stvari su počele sjedati na svoje mjesto, nema stresa kao prije. Bilo je i trenutaka kad sam pomislio što mi je sve to trebalo. Takvo ti je poduzetništvo. Trebaš imati živaca. Evo, gle tamo one kutije. Ja naručim u tiskari 600 omota, a oni isporuče 4000 jer su me krivo čuli. A ne znam kako su me krivo čuli kad sam im poslao e-mail. Kako možeš proizvesti šest puta više nego što sam naručim? I ja sad to moram rješavati - žali se Albert na pakete koji su ga u tvrtki dočekali nakon povratka iz Las Vegasa.

Tamo je na sajmu CES pokazao svoj Makerbuino i “networkao” se s budućim preprodavačima kako bi još više gurnuo proizvod na američko tržište koje mu je najznačajnije. Poveo je i oca kako bi mu ispunio životnu želju da vidi Ameriku, a dobro mu je došao i kao pratnja jer je prema američkim zakonima Albert još maloljetan, a predstavnik tvrtke ne može biti mlađi od 21 godinu. Ljudi iz Amazona pokazali su interes i situacija ide u dobrom smjeru. Količine koje je Albert dosad prodao za njih su nulta serija pa će mogućnost za ostvarenje suradnje biti veća sa svakim novim prodanim primjerkom. Albert već razmišlja i o Makerbuinu 2, kao poboljšanoj verziji. U svakom slučaju, teži razvoju linije “uradi sam” proizvoda koji će djeci biti zanimljivi jer je po tome sada poseban.

Zašto ne u Karlovcu?

Ne vidi problem u tome da “proizvode i dalje razvija u Karlovcu, a preko interneta ih prodaje bogatim Amerikancima kako bi ovdje živio kao kralj”.

- Hoće li se ova tvrtka preseliti u Ameriku, Kinu, na Tajvan, u Bosnu, pojma nemam, vidjet ćemo kako će se sve razvijati. Nisam neki patriot koji će u Hrvatskoj ostati samo zbog nekih ideoloških razloga, ako mi se nešto bolje otvori. Iako, mislim da ljudi malo više drame nego što je ta situacija kod nas toliko loša. Svi se vode poslovicom da je trava zelenija u tuđem dvorištu - smatra Albert.

Poziva ljude da ostanu tu, kaže da su poticaji za samozapošljavanje 25.000 kuna koje on nije mogao ostvariti jer je, kada je otvarao tvrtku, imao status - učenika. Nije mogao otići na burzu pa se samozaposliti. Kao direktor se zaposlio preko učeničkog servisa, pa onda na isti način zapošljavao svoje prijatelje iz razreda, što je bio jedinstven slučaj. U Karlovcu mu čak nisu mogli reći je li takvo što usklađeno sa zakonom pa su tražili mišljenje iz Zagreba. Dobili su odgovor: Štoviše. Radi na minimalcu jer baš svaki preostali zarađeni dolar, funtu, euro i kunu ulaže u posao.