Duga Resa je nastala na rijeci Mrežnici i ima oko 10 tisuća stanovnika, a Harbin na rijeci Sungari, u njemu živi oko 10 milijuna ljudi. Dvije rijeke i dvije desetke su jedine sličnosti hrvatskoga gradića u Karlovačkoj županiji i glavnoga grada pokrajine Heilongjiang smještene na sjeveroistoku Kine. Nijedan internetski alat nam nije mogao iskalkulirati neku direktnu vezu među gradovima udaljenima 7842 kilometra, ali mi smo je pronašli u jednoj slatkoj djevojčici. Ona se zove Leeloo, ima osam godina, kineski govori nešto bolje nego hrvatski, ali svejedno je odlikašica u dugoreškoj Osnovnoj školi Vladimir Nazor gdje, dakako, uči i engleski. U dugoreškom STK Aquaestil igra stolni tenis, a u karlovačkoj glazbenoj školi svira klavir. U obje discipline je najbolja među svojim vršnjacima. Kad naraste, bit će stolnoteniska trenerica i učiteljica glazbe u Hrvatskoj, a praznike će i dalje provoditi kod djeda Hana Xiaoluna i bake Li Yanping u Kini. Njezin tata je uspješni stolnoteniski trener Nikica Vukelja, a majka trofejna igračica Han Xue Vukelja.
Za nastavak priče o ovoj sportskoj obitelji i njihovoj darovitoj djevojčici moramo se vratiti skoro šest desetljeća unatrag u grad na Mrežnici, kada je ispod tvorničkog dimnjaka Pamučne industrije osnovan stolnoteniski klub, koji će sedamdesetih godina prošlog stoljeća izbaciti najsjajniju dugorešku i jednu od najvećih hrvatskih stolnoteniskih zvijezdi svih vremena - Antuna Tovu Stipančića. Njegova i još nekoliko sjajnih generacija koje su uslijedile, dominirale su u to vrijeme stolnoteniskim dvoranama. Recimo samo da su u to vrijeme bili ekipni juniorski prvaci Jugoslavije - pet godina zaredom. Tova je otišao dalje, sve do krova svijeta na koji je u paru s Dragutinom Šubekom zasjeo 1979. u Pjongjangu.
Tko zna što će biti
Nikicu Vukelju ozljeda je udaljila s nogometnih terena i nekako usmjerila na stolnoteniske. Započeo je zato kasno, kao 16-godišnjak, i nije mu se smiješila neka ozbiljna igračka karijera. Dvije, tri godine kasnije pakirao se na odsluženje vojnog roka u Novi Sad. Tadašnji trener ženske ekipe Željko Škrtić mu je večer prije odlaska rekao da razmisli o preuzimanju ekipe kad se vrati u Dugu Resu “jer tko zna što će dalje biti”.
- Bila mi je to buba u uho, u vojsci sam ispisao cijelu knjigu planova i ideja. A baš u to vrijeme u Novom Sadu se odigravalo juniorsko stolnotenisko prvenstvo Europe, na kojem sam provodio svaki slobodan izlazak u grad. Očaralo me, toliko da sam se zarekao da ću se vratiti, ali kao trener sa svojim igračicama - prisjeća se Nikica.
I bilo je tako, no prvo se vratio u Dugu Resu, upisao fakultet u Zagrebu, preuzeo žensku ekipu i samo pet godina kasnije, trenirajući u međuvremenu kroz ratne godine na dvorani bez prozora zbog raketiranja i bez sponzora, kao 24-godišnji student, trener dugoreškog kluba, ali i kadetske reprezentacije s četiri svoje igračice predstavlja Hrvatsku na EP-u u Ljubljani 1993. godine. U nizozemskom Haagu će dvije godine kasnije doći i prva medalja, i to u vrijeme dok je u Hrvatskoj započinjala vojna operacija Oluja. Dvije godine kasnije pada kadetski ekipni naslov prvaka Europe, pa još dvije godine poslije isto i u juniorskoj konkurenciji. Nikad prije, a ni poslije Vukelje Hrvatskoj s prvenstava Europe nitko nije donio zlato u ekipnoj ženskoj konkurenciji. Uslijedila je žetva oko 25 medalja s velikih natjecanja, a sedamdeset posto reprezentacije su činile cure iz Duge Rese.
Gdje je naše doma?
U to vrijeme dugoreški klub imao je svoju kinesku igračicu, koja je nakon jedne sezone i naslova odlučila otići dalje u Europu, pa su u zadnji čas tražili njezinu zamjenu. Preko trenerice njemačke reprezentacije došli su do Han Xue. Bilo je to vrijeme kada je iz Kine dolazilo dosta igrača, velika zemlja tek se otvarala svijetu, ni približno ekonomski jaka kao danas. Hanin dolazak u Dugu Resu bio je prvi njezin kontakt s Europom. Bilo joj je teško, zbog hrane, mentaliteta ljudi, ali i jezika. Kaže nam da joj prve tri godine nije padalo na pamet učiti hrvatski, jer se nije planirala dugo zadržati. Međutim, planula je ljubav s Nikicom, a osim Leeloo i 9-mjesečne Nore, rezultat toga je i njezin sada vrlo solidni hrvatski. Kina nedostaje i danas, ali Dugorešani su je lijepo prihvatili, tu sada ima obitelj, pa i dom. Doduše, s kćeri priča na kineskom, s mužem na hrvatskom, ali kad su ozbiljne stvari u pitanju - na engleskom.
Nikici se nakon silnih uspjeha pružila prilika da trenira u Engleskoj gdje se i rodila Leeloo, a već nakon pet mjeseci obitelj se preselila u Nizozemsku, da bi u vrtić djevojčica krenula u Belgiji, a na praznike bi išla u Kinu. Jednom dok ju je tata vozio u vrtić u Belgiji pitala ga je: “Gdje je naše doma?” Nije puno trebalo da Nikica prekine ugovor, spakira kovčege i obitelj dovede u Dugu Resu.
Za Leeloo to je bio novi početak, nije bio lagan, ni u vrtiću ni u školi, ali zahvaljujući okolini koja joj je pomogla u adaptaciji, uspjela je. Puno bolje se doduše snalazila u stolnoteniskoj dvorani s reketom u ruci. Njezin tata je skroman pa ne želi isticati njezine sportske rezultate, smatrajući da je za to još prerano, ali Leeloo u svojoj kategoriji “klinceza” u središnjoj Hrvatskoj gdje se natječe, nema konkurencije. Turnire osvaja otprilike sa sedam ili osam pobjeda u nizu u kojima ne gubi nijedan set. Sa sviranjem je počela u Kini, preko puta njezina djeda i bake, koji su glazbenici (a djed je svirač valjda svih postojećih instrumenata), glazbena je škola u koju ju je odveo. Učiteljica je primijetila da ne izgleda sasvim kao kineska djevojčica, na što je Leeloo kazala da je to zato što joj je tata Hrvat.
- Hrvat kao Maksim Mrvica, veliki pijanist - komentirala je učiteljica.
- Da, on je iz Šibenika, a ja se zovem kao njegova kćer - iznenadila ju je svojim znanjem tada 7-godišnjakinja i krenula kod nje svirati klavir.
Kad se vratila doma, malena je šokirala i hrvatsku rodbinu - svojim sviranjem. Talent je bio toliko izražen da su je odmah upisali u Glazbenu školu Karlovac.
- Rekli su u Kini da je dobra, ali nismo to primali ozbiljno, sva su djeca dobra. Ali dosta je dobro napredovala i u Karlovcu. Prije neka dva mjeseca prvo natjecanje te djece bilo je u samoj školi, njih 17, 18. Ja joj dan prije kažem neka malo vježba, ali ona samo odmahuje rukom, i kaže, ma znam ja to. Ja sam je prvi put gledao uživo i shvatio sam da je “sfušala” malo, nije bilo onako dobro kao doma, a to sam joj i rekao. Poslije su nam poslali rezultate, ja otvorim e-mail i vidim - 1. mjesto. Dođe ona iz škole i mi joj kažemo da je osvojila prvo mjesto, a ona odgovori: “Tata, pa rekla sam ti da ti nemaš pojma o sviranju” - priča nam Nikica. Nedavno se vratila s međunarodnog natjecanja iz Banje Luke, i tamo je bila prva.
Vrhunska “početnica”
Mama Han kaže nam da tisuće kilometara nisu nikakva prepreka da se Leeloo podruži s bakom i djedom u dalekoj zemlji.
- Spoje se online i onda imaju zajedničke koncerte, djed u Kini, a Leeloo u Hrvatskoj - kaže nam Han.
- U svemu ovome ona je tek početnica, u stolnom tenisu još nije igrala državnu razinu, igra središnju Hrvatsku, jer nema još nekih službenih natjecanja za tako male klince. Stolni tenis je krenuo sam od sebe, stalno smo u dvorani, pa je i ona s nama, odnosno s našim trenerima Jurom i Jurekom. Igrala je te manje turnire, s kojih, istina, nosi prva mjesta. Nije ona u nekom jakom programu još, iako mogu reći da se opet slaže jedna dobra generacija curica i dečkića u našem klubu. Na klaviru je prvi razred, ali kažu da ima znanje drugog ili trećeg, nešto i sama sklada. Ja mislim da može biti dobra u jednom i u drugom, prerano je reći da će biti vrhunska. Biti vrhunski u dvije stvari nije lako, moguće je, ali uz strahovita odricanja. No, ta odluka će biti na njoj - priča tata Nikica. On smatra da klavir i stolni tenis, iako to možda tako ne izgleda, imaju dosta toga zajedničkog.
- Pritisak prstiju za bekend i forhend je važan, tako i zglob, moraju biti vrlo gipki i osjetljivi, jednako kao i u sviranju. Jako je bitan i osjećaj za ritam, naravno za sviranje, ali i za stolni tenis - kaže dugoreški trener.
U ovoj sezoni dugoreški klub je završio drugi na nacionalnoj ljestvici, no ambicije su za sljedeći puno veće, jedan od razloga je i to što će se obilježiti 60. godišnjica kluba.
- Htjeli bismo sve to nekako zaokružiti. Evo, sada iznosim ekskluzivne vijesti. Amy Wang, najbolja mlada američka igračica, trenutno 12. na svijetu, potpisala je za naš klub, od jeseni je s nama. Dogovaramo dolazak Archane Kamath, to je najbolja Indijka, 14. na svijetu. Nju vežemo uz jednu indijsku tvrtku koja razmišlja o ulaganjima u Dugu Resu. U pregovorima smo i s jednom Korejkom, vrlo jakom igračicom. S njom smo stupili u kontakt, postoji interes i nekih korejskih sponzora za takav transfer - kaže trener Vukelja, priznajući da u sljedeću sezonu ne pucaju samo na hrvatski vrh, već bi godišnjicu trofejnog kluba željeli okruniti dobrim europskim plasmanom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....