Najbolji prijatelji Ivan Blaškić, Jakov Bašić, Dario Jovanovski i Ivan Abramović našli su se prije dvije godine u SAD-u kako bi tamo dovršili ono što su počeli u Zagrebu - studirali i igrali nogomet
Postali su najbolji prijatelji tek kada su se preselili na drugi kontinent, iako su živjeli u istom gradu. Otišli su jer im je ovdje bilo teško uskladiti najveću ljubav, nogomet i obrazovanje, a dočekao ih je ozbiljan dril koji im je život pretvorio u poštivanje rasporeda u kojemu su samo treninzi i učenje, s pauzama za brzi doručak i ručak.
Ustaju oko 6, liježu oko ponoći, svaki dan u tjednu. Izađu zabaviti se jednom mjesečno i to je sve. Ono što su napravili je impresivno, Umass Lowell, klub za koji igraju, pretvorili su u zvijezdu natjecanja, a osobno su, svaki za sebe, postigli zavidan uspjeh kao studenti. Od četvorice dvojica su na dekanovoj listi, svi imaju punu stipendiju i sami se uzdržavaju, a otkako su počeli igrati za Umass Lowell, gdje i studiraju, prvi put u povijesti škole osvojili su America East Conference.
Ivan Blaškić, Jakov Bašić, Dario Jovanovski i Ivan Abramović našli su se prije dvije godine na američkom kontinentu kako bi tamo dovršili ono što su počeli u Zagrebu - studirati i igrati nogomet.
Ledeni dom
Ivan Blaškić je 2014. godinu počeo u juniorskoj momčadi Dinama i s indeksom FER-a u ruksaku. Naporno usklađivanje sportskih i fakultetskih obaveza ipak je imalo smisla i na proljeće 2015. ukazala mu se prilika. Uočio ga je Francesco D’Agostino, trener koledža Umass Lowell kada je došao u Zagreb ne bi li pronašao nove igrače za svoj klub. U Zagrebu je D’Agostino gledao utakmicu na kojoj je igrao Jakov Bašić i među ostalim igračima uočio Ivana Blaškića. Blaškić tada nije bio zainteresiran za odlazak u Ameriku jer je smatrao da mu je znanje engleskog suviše slabo da bi se mogao pojaviti na nekom američkom terenu. Ipak je u jesen 2016. došao do Amerike. - U ledenom domu bez posteljine, pokriven samo svojom debelom jaknom, a odjećom kao jastukom proveo sam prvu noć. Sljedeću sam večer proveo lutajući kampusom i tražeći nekoga kome mogu dati nešto dolara da mi naruči zdravu hranu. Na kraju sam jeo masnu pizzu s hrpom tijesta i sira - sjeća se Blaškić, kojemu je velika pomoć i olakšanje bio dolazak Ivana Abramovića.
Život u kampusu
Jakov Bašić je do bostonskog koledža došao preko Floride, budući da pri polaganju ispita engleskog jezika nije osvojio dovoljan broj bodova, ali je sa 74 umjesto s potrebnih 79 upao na University of Central Florida i nakon godinu dana imao potreban uspjeh da se prebaci na Umass Lowell. Zahvaljujući odličnom uspjehu osvojio je i sportsku i akademsku školarinu, znajući da će tamo ponovno igrati s Blaškićem, s kojim je već igrao u NK Zagrebu. Prije nego što je otišao, i sam je vjerovao u priču kako odlazak u Ameriku znači ostvarenje sna i da je zbog toga sve super. Naravno, bilo je drukčije. - Jednostavno sam se zapitao gdje sam ja to došao? - opisuje Jakov prve tjedne bez obitelji, prijatelja, u sasvim novim okolnostima i nepoznatom okruženju, kako mu je Florida izgledala na početku.
No zahvaljujući ekipi iz kluba, kolegama s kojima je trenirao, sve se vrlo brzo sredilo. Osim hrane - menza je nešto drugačija nego u Zagrebu. Nije tipa uđeš jednom, pokupiš jedan tanjur i doviđenja. Tamo je sve ponuđeno po sistemu švedskog stola i samoposluživanja, hrane ima koliko hoćeš, ali upad u menzu košta 8 dolara. I opet, koliko god hrane bilo, tamo je gotovo uvijek loša. Osobito kada se navikneš, shvatiš da je ustvari jednolična - opisuje Jakov priznajući kako je istina da je mogao sam početi kuhati, ali mu se zbog obaveza i dovoljne doze lijenosti to ipak nije dalo. Uostalom, život u kampusu sa 60 tisuća studenata i gotovo potpuno ispunjenim vremenom raznim obavezama i svakodnevnim treninzima nije baš inspirativan za stjecanje kulinarskih vještina kada svaki odlazak u menzu može biti prilika za upoznavanje drugih ljudi. Ipak, to je iskustvo s Floride, onaj pravi život s frendovima počeo je kada je došao na Umass Lowell, pri čemu svaki od njih ima drukčiji doživljaj s najvećim problemom, novom, nepoznatom sredinom.
Rijetki izlasci
- Vrući ljetni dan, a ja izlazim s aerodroma kao izgubljeni psić - sjeća se Ivan Abramović svog dolaska u Boston. Za njega kažu da mu je nogomet bio jedino o čemu je cijeli život razmišljao. U HAŠK-u je u petnaest utakmica postigao isto toliko golova, a odlazeći u Vinkovce, gdje je trebao igrati za Cibaliju, odlučio se prvim vlakom vratiti u Zagreb jer je bio primljen na američki koledž. Susret s Amerikom ovako opisuje: - Nemam pojma gdje sam. Pokušavam se spojiti na wifi da bih nazvao trenera koji me treba pokupiti, ali mi nikako nije išlo dok preko razglasa nisam čuo: Ajvan! Tako Amerikanci izgovaraju Ivan. Bio je to trener D’Agostino, a njegov je poziv značio da sam spašen - opisuje Abramović svoj dolazak i raspoloženje, dok je danas dospio do toga da je već pet puta bio rookie of the week u America East Conference i postigao gol godine zakucavši nabačenu loptu škaricama, što je na internetu dostiglo 750 tisuća pregleda.
- Dnevna rutina definitivno nije nešto blisko prosječnom Hrvatu. Želiš li biti dobar u školi i uz to biti dobar na terenu, ustaješ u sedam, treniraš prije podne, a ostatak dana provedeš na nastavi. Vikendi su jedini dani kada imaš vremena biti Hrvat, izaći na sunce i popiti kavu, a da je ne nosiš u kartonskoj kutiji Starbucksa s predavanja na predavanje. Svakodnevno smo zajedno, većinu večeri provodimo radeći za školu ili za nogomet. Ustvari, podržavamo se da više radimo, a manje se zezamo pa smo stoga i tijekom semestra izašli samo dva ili tri puta, pri čemu je jedan izlazak bio onaj kada smo izašli proslaviti to što je Lowell osvojio Konferenciju, natjecanje u kojem je naš klub - opisuje Abramović.
Najvažniji gol
Dario Jovanovski je na Lowell stigao odmah nakon srednje škole zahvaljujući nogometu i činjenici da je s Abramovićem igrao u istom klubu u Hrvatskoj pa mu je tako i došla ponuda. - U odnosu na Hrvatsku, ovo je sasvim drugi svijet. Život je iznimno brz i dinamičan, juri se na sve strane, dok je kod nas u Hrvatskoj sve nekako opušteno - kaže i opisuje kako dnevno trenira dva do tri sata, a ostalo vrijeme provodi u učenju. - Sve je posloženo do najsitnijeg detalja - govori i dodaje kako je odlično što svi imaju punu stipendiju pa se ne moraju brinuti o financiranju svog boravka. - Važno je redovito učiti i trenirati, jer ako se opustiš nekoliko dana, ovdje se to odmah osjeti. No, pogleda li se naš rezultat u školi i na terenu, apsolutno smo ispunili jedan od svojih ciljeva - kaže Jovanovski. Ili, kako kaže Ivan Blaškić - Sve se isplatilo u trenutku kada sam na očev rođendan zabio gol za vodstvo u najvažnijoj utakmici sezone gdje smo pred punim tribinama osvojili America East Conference pri put u povijesti koledža.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....