'Znaš, Božić je za mene svjetlo koje se rađa u mraku, koje razbija tamu. Kao dijete bojao sam se mraka jer je moj poočim tada dolazio kući pijan, tukao bi mene, tukao bi moju majku, razbijao bi po kući. Zato sam se bojao tame. Božić je za mene toplina sigurnog doma koju kao dječak nisam osjetio. Nisam ju osjetio ni u izbjegličkom kampu, iz kojeg bi bježao jer se o meni nitko nije želio niti znao brinuti.
Božić je za mene otvorenost srca, praštanje, ljubav koju daruješ. Jer zlo se jedino tako može pobijediti. Takva čuda Božića ja sam doživio.'
Nije bilo lako slušati život Ivana Grbešića, 34-godišnjeg svećenika sisačke Župe pohoda Blažene Djevice Marije. U dva sata, koliko smo razgovarali u njegovom župnom uredu, dojam je da se mladom svećeniku život često rugao, doslovce naslađivao njegovom patnjom, i da je scenarij za njegov život pisao netko tko uistinu ima smisla za crni humor. Bila su to dva sata u kojima je Grbešić svoju priču pričao tiho, u kojima je suze zaustavljao osmjehom, a patnju proglašavao životnom pobjedom.
Njegova priča uistinu je nadahnjujuće duhovno štivo o pravom smislu Božića, koje se sluša u dahu i koje uči o milosrđu malog čovjeka čiji život uistinu može mijenjati svijet, ako se, kako svjedoči Grbešić, “Božić dogodi u srcu”.
- Moj život je kao slika od puzzla koje je bilo jako teško spojiti - počinje svoju priču Ivan Grbešić, kojeg smo zatekli u župnom uredu u vrijeme ručka. Upravo se vratio s obilaska siromašnih obitelji, a prije nego li nas je ugostio, obavio je sa župljanima posljednje razgovore oko uređenja božićnih jaslica u svojoj crkvi. Odmah mi kaže kako je ponosan na svoje župljane, osobito na mlade “koji su mu postali uzor zbog svog otvaranja Bogu”.
Ubijena kuma
Ta župa smjestila se baš na putu prema Petrinji i njegovom deset kilometara udaljenom rodnom selu Gornjoj Budičini gdje je, kao sin jedinac, rođen 1984. godine. Njegovi roditelji, koji su “zajedno imali osam godina škole”, bavili su se zemljoradnjom i stočarstvom, živjeli su od vlastitog rada i za Ivana je to bilo radosno i sretno razdoblje života.
Na fotografiji: Novinar Jutarnjeg lista Tomislav Mamić i Ivan Grbešić
- Jedino me brinulo što sam bio jedinac. Kao dječak sam govorio da ću imati barem petero djece - smije se dok nam draga domaćica Dragica nosi kolače i kavu.
Bezbrižno djetinjstvo prekinuo je rat. U srpnju 1991. ubijena je njegova 16-godišnja kuma, Petrinja je pala u rujnu, a mladi Grbešić se sa svojim roditeljima našao na okupiranom teritoriju. Imao je tada jedva sedam godina i vrlo brzo je shvatio što je to rat. Bila je jesen, a on je kao dijete pomagao susjedima u branju šljiva.
- Majka je moja pričala kako se tog dana, kada sam se ja slučajno našao na berbi, ispred naše kuće zaustavio traktor u kojem su bila dva srpska vojnika. Tih je dana u selima bilo puno vojske. Pitali su moju majku s kim živi, a kada je rekla s mužem i sinom, oni su joj odgovorili kako ih ne zanima njen muž, nego sin. Htjeli su me odvesti i ubiti - otkriva Grbešić, prisjećajući se kako su uistinu čudesni putevi Gospodnji, jer su baš ispred njegove kuće bili neprijateljski topovi koji su rušili Sisak, a sada on baš u Sisku brine o župi koja ima oko osam tisuća duša.
Kada ga pitam što mu znači to slučajno, odgovara mi kako mnogi smatraju da se slučajno u tom trenutku nije našao u kući, no ne i on.
- Za mene je to bio Božji znak. Tada nisam shvaćao, ali danas shvaćam to prvo čudo koje mi se dogodilo - objašnjava. Noći su u tim trenucima bile posebno mučne za njega. Po selima se pričalo kako nestaju ljudi, njegov otac je u više navrata bio maltretiran i pretučen, no kao takav bi se ipak vratio kući. Sve do veljače 1992. godine.
- Našli smo ga mrtvog u krvi u jednom podrumu - objašnjava.
Ostao je sam s majkom, bila je tu i očeva i majčina rodbina, no vrlo skoro doći će do bitnijih promjena u njegovom životu. Njegova majka, priča Grbešić, vjerovala je da će joj biti lakše ako se prikloni nekome iz srpske vojske. Vjerovala je da će tako naći utočište i mir te da će tako njen i sinovljev život biti spašeni. Čovjek s kojim se spojila bio je lokalni čovjek, mobiliziran od strane srpske vojske.
Ivan Grbešić s rođacima na prvoj pričesti
Strah od noći
- Majka je vjerovala da će tog čovjeka rat promijeniti na bolje. Bila je u krivu - kaže.
U braku s njim Ivan je dobio još dvojicu polubraće, no u novoj obitelji osjećao se kao uljez. Očuh je volio alkohol i često bi kući dolazio pijan. A tada bi razbijao sve što bi mu se našlo na putu. Tukao bi Ivanovu majku, tukao bi Ivana, psovao, maltretirao. U njima je nalazio krivce za njegovu situaciju. Takvo maltretiranje, fizičko i psihičko, Ivan je morao proživljavati gotovo svake noći.
O detaljima Ivan Grbešić ne želi pričati. Na potpitanja o kakvom se nasilju radilo, samo je klimao glavom. Dojam je kao da ne želi previše ocrniti očuha, a moguće razloge njegovog ponašanja, pokušat će rekonstruirati nešto kasnije.
No, nije samo u obitelji bilo problema, u školi su ga druga djeca zadirkivala i nazivala ustašom.
- Čim bi se smračilo, za mene bi počeo pakao. I zato sam bježao od kuće, pa me je i okolina počela suditi. U tim trenucima oko mene su bili samo ratovi. Rat u mjestu u kojem živim, rat u obitelj, rat s okolinom koja vas osuđuje jer ne želite trpjeti zlostavljanja u obitelji, rat u školi. Nije mi baš bilo ugodno u tim trenucima i zato sam bježao od svih, najčešće na jednu jabuku koja je bila pored puta koji je vodio prema mjesnom groblju - govori.
U kolovozu 1995. počela je vojno-redarstvena operacija Oluja i Ivan se sa svojom majkom, polubraćom i poočimom našao u jednom kamionu. Bježali su prema Dvoru na Uni. I danas se prisjeća te vožnje, budući da je kamion bio pun ranjenika.
- Ti si dijete okružen ranjenicima koji zapomažu, koji trpe veliku bol. To je bilo teško za slušati. Od Dvora do Banja Luke išli smo traktorima, i to je bila jedna duga i spora kolona. Od Banja Luke do Užičke Požege išli smo vlakom, i tada smo stigli u izbjeglički kamp - prisjeća se.
Ponašanje njegovog poočima nije se previše promijenilo pa je Ivan kao dijete nastavio bježati i po Srbiji. Shvatili su to i djelatnici Crvenog križa koji su mu odobrili da živi u susjednom izbjegličkom kampu. Objašnjava mi kako se najslobodnije osjećao u trenucima kada je s izbjegličkom kartom u džepu sjeo u vlak te se vozio do Beograda, pa dalje sve do Bara. Imao je 12 godina, sviđao mu se takav život, no ipak se osjećao da je sam. Da nema nikoga tko bi brinuo o njemu.
- Ima onaj refren pjesme “tu je zemlja dide mog, i oca mog, ja ostat ću na njoj”. Tada je nisam znao, ali u meni se budio neki osjećaj da želim natrag - kaže mi.
I u njemu je puklo. U tom kampu, gdje su bili smješteni, postojao je telefon i on je jednoga dana podigao slušalicu i okrenuo broj svoje tete koja je bila u Hrvatskoj. Želio se vratiti kući. UNPROFOR je reagirao, pomogli su ljudi iz Crvenog križa, ali i jedna gospođa, Ljiljana Slović iz Užičke Požege, koju Ivan i danas pamti.
Ivan Grbešić sa svetim ocem papom Benediktom XVI. 2010. godine
Novo rođenje
- U Hrvatsku sam se vratio na Badnjak 1996. To je bilo moje novo rođenje jer sam na svoj prvi pravi Božić ponovno osjetio radost i toplinu obiteljskog doma. Dva dana ranije bio sam u Srbiji, a sada sam s bakom i djedom kitio bor. Sjećam se crkve u Sisku tog božićnog jutra i uistinu sam vjerovao da sam se tog dana i ja radio, kao i moj mali Bog u jaslicama. Tu sam prvi put doživio Božić u pravom smislu. Tada nisam imao neku vjeru. Često sam govorio: ‘Bože, gdje si? Ako te ima, zašto dopuštaš ovo? Zašto mi to radiš? Ja tebe ne vidim. Vidim oko sebe rat, vidim ruševine, vidim ubijene, vidim zlo u obitelji’. Kod bake i djeda osjetio sam toplinu Božića. Bog nekako uvijek pronađe način kako će nam poslati neki mamac u život. I svi ovi događaji, uvjeren sam, doveli su me do Boga - prisjeća se Ivan. Godinu i pol dana kasnije u Hrvatsku su se vratili i njegova majka, poočim i braća. No, malom Ivanu je sugerirano da je bolje da prekine odnos s njima. Kao dječak završio je osnovnu školu, pričestio se i krizmao te vrlo brzo nakon toga, priznaje, okrenuo se od vjere.
- Nije me to baš zanimalo, ako ćete iskreno. Ni za školu nisam baš bio zainteresiran. I tamo su me zadirkivali jer sam pričao “lepo belo mleko”. Za njih sam bio Srbin”.
No, nakon nekog vremena, pogodile su ga riječi njegove bake koju je iznimno volio. Baka, koja je uvijek u ruci imala krunicu, govorila mu je “preživio si sve, pa zar nemaš želju Bogu zahvaliti”, i to ga počelo jako pogađati. Počeo je ići u crkvu, počeo je ministrirati i u njemu se rodio poziv da postane svećenik.
- Nikada o tome nisam razmišljao, meni su svećenici izgledali kao neka ekipa s Marsa. I kada sam rekao da bih išao u sjemenište, svi su bili protiv. Govorili su, pa tek si nas našao, a sada već ideš, govorili su da mogu biti sve, samo ne svećenik. I opet je baka odigrala ključnu ulogu. To ljeto prije odlaska u sjemenište, dok smo baka i ja radili u polju, rekao sam joj da moram ići jer me Bog zove. Ona je bila bogobojazna, odmah je otrčala djedu u kući i rekla mu da me moraju pustiti - priča Grbešić, kojem se u tom trenutku razvukao osmjeh na licu.
Nakon četiri godine sjemeništa i dvije godine bogoslovije i fakulteta, ponovno je doživio šok. Kardinal Josip Bozanić odlučio ga je poslati na studij u Papinsko lateransko sveučilište u Rimu.
Duhovnik na Šalati
- Bio sam šokiran. Ja, dijete iz sela sa 15 kuća, sada idem u Rim. Kada sam bio dječarac, kada bih pitao moju majku gdje ide, znala je odgovoriti ‘papi u Rim’. Sada sam ja bio na tom putu - smije se, iako dodaje kako je bio žalostan što to nije mogao podijeliti sa svojom bakom i djedom koji su prije toga umrli.
Za đakona je zaređen 2008., svećenik je postao 2010., a 2011. polaže magisterij iz kršćanske duhovnosti na Gregorijani u Rimu na temu “Život brata Ivana Bonifacija Pavletića”. Iste godine njegov biskup Vlado Košić priopćio mu je da će postati duhovnik u međubiskupijskom sjemeništu na zagrebačkoj Šalati.
- Opet sam ostao šokiran jer tek sam izašao iz školskih klupa, a već sam morao postati odgajatelj. Prestrašio sam se jer sam smatrao da me to nadilazi i da nisam za to kompetentan. Molio sam se da biskupi to ne potvrde, no moje molitve nisu bile uslišane. Na Šalati sam proveo šest godina, do polovice 2017. godine - otkriva Ivan. No, život u bogosloviji, Rimu i na Šalati nije ga sasvim odvojio od majke i poočima.
Još kao rimski student, 2008. godine bio je na ispomoći u Sisku za vrijeme blagoslova kuća. Kad god je bio u Sisku, obilazio je svoju majku. Ponekad bi u dvorište došla i polubraća, no poočima nije vidio.
- Početkom te 2008., bilo je Božićno vrijeme, majka me pozvala u kuću. Znate, kada majka zove, to ne odbijate. Ulazim u dvorište i meni kroz glavu prolazi djetinjstvo. Ljudski gledano, na papiru sam imao sve razloge da to odbijem i da kažem ‘ne može, nije zaslužio’. No, s druge strane, u ulozi u kojoj sam bio, kao bogoslov koji se sprema postati svećenik, bilo mi je jasno da sam morao ući. Okrenuo sam ključ, stupio nogom i ugledao poočima. Gledamo se, a on se jedva drži za stol, samo što ne padne - govori Ivan, pa kreće u neku vlastitu rekonstrukciju svoga djetinjstva.
- Ne vjerujem da je on bio zao čovjek, duboko u duši on to sigurno nije bio. Tko zna kakve je on rane na svom srcu imao pa je bio tako negativan prema meni i majci. On je alkoholom liječio te rane i svoj bijes iskaljivao na nama. Kada imamo rane iz svoga života, onda često progovaramo ili reagiramo kroz njih, što je krivo - objašnjava mi.
Posljednja pomast
Posljednji put očuha je vidio 2016. godine, u godini milosrđa, kako ju je proglasio papa Franjo. Kao odgajatelj na Šalati, Grbešićeva zadaća je bila i obilaziti bolesnike u Klinici na Jordanovcu. Tamo je, zbog karcinoma pluća, ležao njegov očuh.
- A što sam drugo mogao, nego ga obilaziti, presvlačiti, hraniti, brijati. U meni su se miješali osjećaji, bio je to koktel osjećaja. Podijeljenih. No, što sam mogao? Odustati od njega? Maknuti se? Ne. Rekao sam Bože, ovu režiju si mogao samo ti složiti. Jer ja nisam bio bolji čovjek od mog očuha, ali sam bio sretniji, jer sam dopustio Bogu da uđe u moj život. Da, baš sretniji. U postelji pored mene ležao je čovjek koji me progonio, a ja sam mu tri tjedna prije smrti podijelio sakramente i posljednju pomast. Ima li što svečanije i veće što jedan svećenik može napraviti? Nema - poručuje Grbešić i dodaje kako su mu medicinske sestre kasnije rekle da se očuh nakon tog susreta promijenio, da je bio radosniji, poslušniji.
Pogrebna povorka s lijesom njegovog poočima prolazila je baš onim putem, pored jabuke na kojoj se kao dječak skrivao. - Hodao sam u toj povorci, gledao tu jabuku i pomislio kako Bog režira nevjerojatnije stvari i ima uistinu fantastičan smisao za humor. A ako se dragi Bog u štalici rodio da naše grijehe otkupi, kako onda mi možemo ne praštati jedni drugima - kaže mi nasmijan.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....