PREKVALIFICIRALI SE

ISPOVIJESTI TROJE LJUDI KOJI SU NAPRAVILI TOTALNI ŽIVOTNI ZAOKRET Bili smo studenti prava, krojači i tehničari, sada zarađujemo na nečem sasvim drugom

Aleksandra Rigo, Abaz Begović i Dada Marčić
 HANZA MEDIA

Obožavam kuhinju, ali tko god misli da je to lak posao, vara se. To prvenstveno treba voljeti, a ako ne voliš raditi u kuhinji, onda se za to ne trebaš niti prekvalificirati, odmah me upozorava 40-godišnja Aleksandra Rigo.

Nismo “jedan na jedan”, nego razgovor vodimo telefonski. Ona iz kuhinje jednog švedskog skijališta, ja iz zagrebačke redakcije. Hrvatsku je napustila prije nekoliko godina, nedugo nakon što se, kao studentica prava iz Pazina odlučila na promjenu karijere. U kulinarstvu. Zašto i ne kad je, priča mi Rigo, oduvijek iznad svega voljela kuhanje i kuhinju. Uslijedile su prekvalifikacije na zagrebačkom Pučkom otvorenom učilištu, znanje i strast koje je upijala od profesora Vedrana Habela, a ubrzo potom i prva radna mjesta u zemlji. No, onda je, razočarana Hrvatskom, krenula put Portugala, a potom u Skandinaviju.

Dobra radna snaga

Nije to baš najpoželjniji put za osobe koje putem HZZ-a odrade prekvalifikaciju za poslove u turizmu, ali je sigurno jedan od češćih iako na burzi rada danas ne vode statistiku o prekvalificiranim radnicima koji su napustili zemlju. U 2016., prema njihovim podacima, prekvalifikaciji za poslove u turizmu pristupilo je 1510 osoba od kojih je, po dovršetku obrazovanja, iz evidencije Zavoda izašlo njih 425. Možemo reći da se gotovo trećina prekvalificiranih zaposlila, iako su povratne informacije o strukturi njihovih radnih mjesta, pa čak i zemlji zaposlenja, prilično šture. U HZZ-u su lani uveli praksu prema kojoj se prekvalifikacija za poslove u turizmu odvija na temelju pojedinačnih zahtjeva poslodavaca, da se ne bi prekvalificiralo “napamet” ili, nedajbože, za razvijenije europske države kojima Hrvatska tako besplatno školuje radnu snagu. Samo u 2016. putem HZZ-a se prekvalificiralo 218 pomoćnih kuhara, 147 sobarica, 133 priprematelja pizze, 127 pomoćnih konobara te 120 priprematelja jednostavnih jela i slastica.

Jedan od njih je i 22-godišnji Abaz Begović, bivši tehničar cestovnog prometa koji se preobrazovao u konobara.

Naporan posao

Prije toga ni dana nije radio u struci, a za život je zarađivao kao skladištar.

- Nije to baš bila neka karijera, a kako me oduvijek zanimalo usluživanje, odlučio sam se na prekvalifikaciju te, nakon dva tjedna nastave i četiri tjedna prakse, postao konobar i zaposlio se u restoranu u kojem sam odrađivao praksu - priča Abaz nakon što je završio subotnju smjenu u poznatom zagrebačkom restoranu Sofra. Ipak, upozorava me, otprilike, na ono na što me upozorila i Rigo: prekvalifikacija za poslove u usluživanju, pripremi hrane i turizmu ne bi trebala biti potaknuta nužnošću, nego ljubavlju, a svi koji misle suprotno, odgojit će loše radnike.

- Obožavam svoj posao, volim raditi s ljudima i biti s njima u neprestanom kontaktu. Sanjam o tome da jednog dana otvorim vlastiti lokal jer mislim da bih teško dočekao mirovinu kao konobar. Baš sve me u tom poslu oduševljava, ali riječ je o napornom radu koji nije za svakoga - priznaje mi Begović i napominje kako je oduvijek sanjao da bude konobar.

- Ipak, odustao sam od svojih snova i upisao prometnu školu, ali sam se na vrijeme vratio - kaže Begović koji je u restoranu sada zaposlen već četiri mjeseca. Kako su pojasnili iz HZZ-a, trajanje prekvalifikacije ovisi o vrsti i složenosti programa, ali u pravilu se može odraditi u periodu od šest do sedam mjeseci, a stručno usavršavanje malo je kraće, najčešće između jednog i tri mjeseca. Polaznici nakon završetka dobivaju potvrde o osposobljenosti, a po statistici HZZ-a se za promjenu struke češće odlučuju žene, i to većinom u dobi od 30 do 49 godina. U toj skupini je i Dada Marčić, danas kuharica i voditeljica smjene u restoranu hotela Bonaca na Braču u vlasništvu Bluesun hotela.

Marčić je po struci izvorno bila krojačica i tekstilna tehničarka, a prema vlastitom priznanju, uoči prekvalifikacije u kuharicu 2005. godine, nije znala “isfrigati” ni jaje.

Radila najniže poslove

Marčić je napredovala u nagrađivanu slastičarku, dobitnicu zlatne nagrade za jedan kolač od rogača te još jednog zlata za svoju kroštulu, kolačić koji se inače mota u fjoku, ali je Marčićkina kroštula u obliku ružice.

Na promjenu karijere natjerale su je privatne okolnosti, a uskoro i bolest supruga, čime je privređivanje za obitelj palo na Dadina leđa. Odluka o prekvalifikaciji za kuharicu stigla je iz čistog “dišpeta”.

- Radila sam pomoćne poslove u jednoj hotelskoj kuhinji, gdje su mi se jako zamjerile sve te kuharice. Prala sam suđe, gulila krumpir, radila sve ‘najniže’ poslove, a one su me gledale svisoka. Jednog dana rekla sam im da ću postati bolja kuharica od svih njih, otišla na burzu rada i upala u prvu generaciju prekvalifikacija - prisjeća se Marčić svojeg mukotrpnog karijernog puta.

U hotelu Bonaca, u kojem radi od 2014. godine, prošla je sve linije pripreme hrane - od hladnih i toplih predjela, preko salata, do glavnih jela, ali Marčić i dalje najviše uživa u pripremi slastica. Strast je toliko jaka da sama financira natjecanja na kojima redovito odnosi zlatne i srebrne nagrade, a prošli je vikend kao sutkinja sudjelovala na jednom natjecanju u Kragujevcu.

Danas 44-godišnjakinja, priznaje mi da njezino obrazovanje još nije stalo.

U trogirskoj podružnici jedne hotelijersko-turističke škole iz Vojvodine Marčić se školuje za menadžment hrane i pića, a ni sama ne može točno reći gdje će je put odvesti dalje.

- Posao je divan, ali ga baš ne prate odgovarajuća primanja. Voljela bih da se to uskoro promijeni - poručuje ova kuharica.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 04:17