- Tamara je rođena u Münchenu, bilo je to predivno iskustvo - prvo je što nam kaže Martina, njezina majka.
Prisjeća se detalja.
- Ovdje nema klasičnih rađaonica u kojima su žene kao u boksevima, već svaka ima svoju sobu sa sobnim lampama i opuštajućom glazbom koja svira u pozadini. U svakom trenutku uz mene su bile liječnica i medicinska sestra. Kupaonica je puna higijenskih potrepština, sve što ti treba je tvoja vlastita odjeća.
Martina Pušeljić Grgić (39) dulje od četiri godine sa suprugom Antom (33) živi u njemačkom Dachauu. Majka je troje djece, Karla (14), Rebeke (10) i Tamare (4) koja je rođena u Njemačkoj dva mjeseca nakon što se obitelj Grgić trajno preselila u novu domovinu.
Malena Tamara samo je jedna od sve većeg broja malih Hrvata i Hrvatica rođenih u Njemačkoj. Demograf dr. Ivan Čipin, voditelj Centra za longitudinalne populacijske studije, obradio je podatke njemačkog Federalnog statističkog ureda i otkrio kako je nakon ulaska Hrvatske u EU od 2014. godine počeo dramatično rasti. U zadnjih pet godina brojka je skočila za 60 posto, a samo 2017. u Njemačkoj su hrvatske državljanke rodile 4000 djece.
Šef i tajnica
Grgićevi, inače iz malog slavonskog sela Kruševica, kao i većina drugih obitelji tamo su se odselili iz ekonomskih razloga. Martina, inače diplomirana novinarka, prije preseljenja bila je nezaposlena. Suprug Antun također dugo nije mogao naći posao u Hrvatskoj, pa je prvi otišao za Njemačku, gdje je boravio oko godinu dana prije no što mu se pridružio ostatak obitelji. Danas Antun ima svoju tvrtku koja se bavi elektroinstalacijama, a Martina mu je tajnica.
- Mlada smo obitelj, pa smo odlučili da ćemo otići svi zajedno. Polako smo tražili stan, što je bilo zaista teško, no uz pomoć dobrih prijatelja to smo nakon nekog vremena i uspjeli i preselili se - prisjeća se Martina. U trenutku preseljenja bili su četveročlana obitelj, a najmlađa Tamara pridružila im se samo dva mjeseca nakon dolaska u novi dom.
- Bila sam jako sretna jer sam uspjela pohraniti matične stanice svoje treće bebice, što u Hrvatskoj zbog financija definitivno ne bih mogla. Pohranjene su u Leipzigu - priča nam.
Nakon što je rodila Tamaru, godinu je dana primala porodiljnu naknadu od 300 eura, iako je tek stigla u Njemačku i tamo do tada nikad nije imala posao. Nakon tog perioda, takozvani Betreuungsgeld prepolovio se na 150 eura, a taj je iznos primala svaki mjesec iduće dvije godine. Riječ je o novcu koji Bavarska daje djeci do treće godine života koja ne idu u vrtić, nego su doma s majkom. Bez obzira na primanja roditelja, svako dijete u Njemačkoj ima pravo i na dječji doplatak, koji iznosi 190 eura mjesečno, a za treće dijete dobiva okruglih 200 eura.
Osim ekonomskih razloga, jedna od važnijih motivacija obitelji Grgić za preseljenje bila je i vjera u to da će im sin Karlo, rođen s teškom srčanom manom, u Njemačkoj imati i bolju zdravstvenu skrb.
- Karlo je jednom operiran u Zagrebu, a dva puta u Münchenu. Puno sam zadovoljnija zdravstvenom skrbi u Njemačkoj. U Hrvatskoj zdravstveni radnici nisu loše kvalificirani, ali su bolnice ovdje nemjerljivo bolje opremljene. Imali su sve moguće aparature potrebne u zahvatima kakve je imao naš sin. O ljubaznosti i dostupnosti liječnika da i ne pričam. Svakom pacijentu prilaze puni poštovanja, a isto dobiju i zauzvrat - kaže Martina. Govoreći o zdravstvenoj njezi, ona je na daleko višoj razini i kada se radi o uobičajenim problemima.
- Djecu u školi svakih šest mjeseci posjećuje zubar. Mojih dvoje nose aparatiće za zube, koje je 60 posto pokrilo naše osiguranje, a ostatak mi osobno (zdravstveno plaćamo 750 eura mjesečno, što je prilično veliki iznos, ali je jednostavno takav za privatnike). Općenito, svaki lijek za dijete ovdje je besplatan. Ortopedska pomagala također - priča.
Puno rade
Što se tiče kvalitete života i obrazovanja, i u tom je aspektu puno zadovoljnija u Njemačkoj no što je bila u Hrvatskoj. - Istina je da se puno radi. Suprug ima svoju tvrtku i samim time je puno teže jer su nam troškovi veći no što bi bili da radimo za nekog drugog (sami plaćamo, recimo, mirovinsko i zdravstveno osiguranje i režije za tvrtku). No, zadovoljni smo. Školski sustav nam isto paše. Djeca ne plaćaju knjige, ne vuku tonu tešku torbu u školu ni kući, imaju plivanje kao obavezan predmet i dio nastave.
Često idu na izlete, rade projekte, posjećuju zabavne parkove, bave se raznim sportskim aktivnostima, idu u planine, na klizanje, čak i nekoliko dana na selo, da bi praktično učili prirodu i društvo - nabraja nam mama. U početku joj se činilo pretjeranim što djeca idu u školu sve do kraja srpnja, ali je s vremenom shvatila da je to možda i bolje jer tijekom školske godine čak šest puta imaju manje praznike, pa lakše ostaju skoncentrirani na nastavu. - U školi su prihvaćeni, super im je.
Druže se s djecom svih nacija, vjera i rasa. Njemački su počeli usvajati već nekoliko mjeseci nakon što smo se preselili, a sada se već događa i da za neke riječi pitaju kako se kažu na hrvatskom jer znaju samo njemačku verziju - priča Martina. Klinci joj u slobodno vrijeme treniraju taekwondo, a najstariji Karlo već je imao i honorarni posao. - On povremeno dijeli novine i prospekte. Ovdje to radi jako puno 13-godišnjaka - objašnjava nam, pa zaključuje: - Mogućnosti ovdje su ogromne, ali treba imati volju i želju za radom. Puno je ljudi došlo, pa brojnima ne paše što se stvarno mora raditi i sve bi htjeli preko noći, što je, naravno, teško. Ali, može se, zaključuje.
Slično je i u drugim obiteljima.
Iva Vuković Jović (27) i Luka Jović (28) već četiri godine žive u njemačkom gradu Singenu i imaju dva sina. Stariji Frano ima 7 godina i rođen je u Hrvatskoj, a mlađi Bruno, koji je nedavno napunio 18 mjeseci, rođen je u Njemačkoj. Majka Iva je tako iskusila trudnoću u dvije različite države i bez ikakve sumnje odgovara kako je vani puno bolje.
- Za početak u Njemačkoj sam odmah na raspolaganju imala sve moguće testove za trudnice koje pokriva zdravstveno osiguranje. Isto tako, išla sam vaditi krv tijekom svakog pregleda, što je u prosjeku bilo svaka dva do četiri tjedna. U Hrvatskoj sam krv vadila samo jednom tijekom trudnoće - priča Iva.
Još jedna velika razlika, navodi, bila je i mogućnost da sama odabere kakvu će vrstu poroda imati. U Kliničkoj bolnici Merkur morala je roditi kako su joj liječnici odredili, a njemački liječnici ponudili su joj izbor između poroda u kadi, na stolu, četveronoške... Kao još jedan veliki plus navodi i opcije nakon poroda. Kako je navela, odmah je na raspolaganje dobila babicu koju je mogla zvati kada god je htjela, a prije nego što se dijete rodilo, morala je odlučiti kada će ono ići u vrtić kako bi joj sačuvali mjesto. Ovo su samo pogodnosti koje ima kao roditelj, a tek sada dolazimo na financijske benefite.
- Tijekom cijele trudnoće primala sam punu plaću, kao i dva mjeseca nakon poroda. Za vrijeme porodiljnog sam pak primala 70 posto plaće. Mogla sam ostati dvije godine, no mi smo se odlučili za 13 mjeseci jer je Bruno odmah u početku pokazao kao zdravi i jak dječak – veli Iva te dodaje da za svako dijete dobiju još i po 198 eura dječjeg doplatka.
Naša bajka
Obitelj Vuković Jović kaže kako oni u Njemačko žive svoju bajku te navode kako se u ovom trenutku nema namjeru vratiti u Hrvatsku. Oboje su fizioterapeuti po struci te rade u domu za starije.
Primanja su im dobra, odlično su ih prihvatili u zajednici, a odlazak iz Hrvatske smatraju jednom od boljih životnih odluka.
- Luka je imao siguran posao s pristojnim primanjima, ali htjeli smo našem sinu Franu omogućiti da iskusi jedan drugi život, drugu kulturu i jezik. Moji roditelji su već ranije bili gore tako da smo od njih primali samo pozitivne vijesti, pa smo odlučili pokušati - prisjeća se Iva.
- Tete, odgajateljice, ravnateljice, svi su u Franinom vrtiću bili i više nego odlični. Radili su s njim privatno za vrijeme vrtića i pomagali mu da nauči jezik. I nakon samo tri mjeseca on je već govorio njemački kao i sva druga djeca bez ikakvog naglaska ili nekih većih gramatičkih greški – kaže Iva te dodaje kako Fran sada pohađa njemačku školu te ujedno jednom tjedno ide i u hrvatsku katoličku školu.
Ubrzo su i oni naučili njemački, našli dobre poslove, sprijateljili se s domaćima i drugim došljacima iz regije. Štoviše, otkako su ovdje primjećuju da ima sve više Hrvata, tako da je jedan dio Hrvatske i dalje s njima.
Ovdje sve vrvi od Hrvata, putujemo i svi se družimo
Slično priča i Krunoslav Galista koji je u Njemačkoj posao potražio prije šest godina.
- Dolazim iz Slavonskog Broda, imam 34 godine. Otišao sam radi plaće. Trenutno radim u jednoj njemačkoj tvrtki, bavimo se centralnim grijanjem i klimatizacijom – rekao nam je Krunoslav koji je upravo potkraj godine u Njemačkoj dobio i svoje treće dijete. On s obitelji, inače, živi u Pforzheimu, osmom po veličini gradu njemačke savezne pokrajine Baden-Württemberg. Grad se nalazi 37 km jugoistočno od Stuttgarta, na rubu Schwarzwalda, a posebno je poznat po industriji nakita, obradi zlata i proizvodnji skupocjenih satova.
- Tu sve vrvi od Hrvata - govori.
Upitali smo ga kako je bilo doživjeti rođenje djeteta u Njemačkoj.
- Čim je supruga rodila, dobili smo 1000 eura doplatka. Dobili smo i robicu za dijete u bolnici, koju smo mogli odnijeti kući, a supruga je dijelila sobu s još jednom trudnicom. Sestra je bila stalno na raspolaganju - komentira zadovoljno Galista čija su druga djeca bila rođena u Hrvatskoj, no onda je supruga odlučila doći za njim u Pforzheim.
Kako se nose s cijenama pelena i ostalih dječjih potrepština?
- Ne osjetim uopće da ih moram kupovati. Pelene, ali i sve ostalo – igračke, odjeću, slatkiše - pokriva nam dječji doplatak, koji ide i za ostalu našu djecu. Nama još ostane novca od tih doplataka, pa štedimo - iskren je Galista koji napominje kako u njihovoj saveznoj državi dječji doplatak ide do punoljetnosti djece.
Vezano uz općeniti način života u Njemačkoj, Galista je više nego zadovoljan.
- Ma super nam je. I druga djeca su mala, četiri i dvije godine, tako da je supruga s njima doma. Ja radim, ali nije teško jer zaradim. Kada sam se doselio u Njemačku, već nakon par mjeseci uštedio sam za polovni auto od 7000 eura. Dobro živimo, imamo vremena jedni za druge, putujemo, družimo se... - završava Galista.