SMRTNA KAZNA

ISPOVIJEST ŽENE KOJA JE VIDJELA STOTINE SMAKNUĆA 'I danas se sjetim naboranih ruku majke jednog osuđenika kako očajnički pritišću staklo'

Ilustracija
 Stephen Lam / REUTERS
 

Teksas je pogubio daleko više ljudi nego bilo koja druga država u SAD-u, a Michelle Lyons, zaposlenica jednog zatvora, gledala je stotine smaknuća. Za BBC je otvoreno progovorila o tome kakvog je traga to na nju ostavilo.

Prošlo je 18 godina otkako je Michelle gledala Rickyja McGinna kako umire. No i dalje je pomisao na taj događaj tjera u plač.

Još uvijek vidi njegovu majku u svečanoj odjeći kako pritišće dlanove na staklo komore za egzekucije. Odjenula je najbolju odjeću koju je imala kako bi gledala smaknuće svojega sina. Kakav ispraćaj!

Čitavih 12 godina bio joj je posao gledati egzekucije - prvo kao novinarke, a nakon toga kao glasnogovornice Odjela za kazneno pravosuđe Teksasa.

Između 2000. i 2012. godine, vidjela je smrt skoro 300 muškaraca i žena čiji su nasilni životi, pomoću dvije igle, tako došli do mirnog kraja.

Michelle je prvo smaknuće gledala kad su joj bile 22 godine. Nakon što je svjedočila smrti Javiera Cruza, napisala je u svom dnevniku: 'Taj me događaj uopće nije pogodio. Zar sam trebala biti uznemirena?'

Smatrala je da svoje suosjećanje treba ostaviti za ljude i događaje koji to više zaslužuju. Na primjer, za dvojicu starijih muškaraca koje je Cruz do smrti pretukao čekićem.

'Svjedočenje smaknućima bio je sastavni dio mojeg posla', kaže Michelle koja je svoja sjećanja pretočila u upravo objavljenu knjigu 'Čekajući smrtnu kaznu: Posljednje minute'.

'Bila sam zagovornica smrtne kazne i mislila da je to najprikladnija kazna za određene zloćine. Bila sam mlada i odvažna i sve mi se činilo crno-bijelim. Da sam previše analizirala kako sam se zbog tih smaknuća osjećala, bih li se mogla vratiti u tu prostoriju tjedan za tjednom, mjesec za mjesecom, godinu za godinom?'

Od 1924. sva pogubljenja u Teksasu izvršavaju se u malom gradiću Huntsvilleu gdje postoji čak sedam zatvora uključujući i onaj u impozantnoj viktorijanskoj zgradi u kojoj se nalazi i komora smrti.

1972. Vrhovni sud je ukinuo smrtnu kaznu rekavši da je okrutna i za današnje vrijeme neobična, no ubrzo su države počele mijenjati svoje statute kako bi mogle nastaviti s pogubljenjima.

Teksas je ponovno uveo smrtnu kaznu dvije godine kasnije, a nešto kasnije uvedene su smrtonosne injekcije. Prvi koji je bio smaknut na taj način bio je Charlie Brooks 1982.

Zbog pogubljenja je Huntsville dobio nadimak 'glavni grad' smrtnih kazni'. Mnogi, uglavnom europski novinari, pisali su o 'osjećaju smrti' koji je prisutan u gradu, no oni su došli s otprije formiranim mišljenjem.

Huntsville je uredno malo mjesto smješteno usred crnogorične šume na rubu tzv. 'biblijskog prstena'. Crkve su posvuda, lokalni stanovnici su ljubazni i mogli biste dane provesti ondje a da ne doznate da je upravo to mjesto gdje zli momci idu na raport svojem Stvoritelju.

Kako god zamišljali svjedoka smaknućima, Lyons to zasigurno nije. Pametna, kulturna, otvorena i duhovita vrlo brzo ruši onaj uporni britanski stereotip o Amerikancima kao ljudima koji ne poznaju ironiju.

No kad se povede razgovor o smaknućima koje je vidjela, njezina prpošnost utihne i na njezino mjesto stupa ranjivost pa nije teško vidjeti da su sve te silne smrti na njoj ipak ostavile traga.

2000. godine Teksas je izvršio 40 smrtnih kazni – apsolutni rekord kad su u pitanju države SAD-a i skoro jednako toliko kao sve ostale države zajedno.

Dok je bila novinarka, Lyons je vidjela 38 smaknuća. No njezina ravnodušnost koju je manifestirala onim zapisom u dnevniku, tek je obrambeni mehanizam.

'Kad sada prelistam svoje zapise o smaknućima, vidim da su me neke stvari mučile. No što god to bilo, potisnula sam to i išla dalje. Ta me neosjetljivost održala.'

Čitajući te zabilješke, najviše vas pogode neke naizgled obična stvari. Primjerice, Carl Heiselbetz, koji je ubio majku i kćer, na svojem je smaknuću nosio naočale.

Betty Lou Beets, koja je ubijene muževe zakapala u dvorištu kao da su kućni ljubimci, imala je nevjerojatno mala stopala. Thomas Mason, koji je ubio majku i baku svoje supruge, podsjećao je na Michellinog djeda.

'Promatranje nečije smrti nikad ne postane normalno. No Teksas zločince ubija tom brzinom da su usavršili taj postupak i izostavili svu teatralnost.'

Kad je preuzela posao glasnogovornice, nije joj posao bio samo gledati smaknuća, već o njima izvještavati i javnost. Tu proceduru s injekcijama opisala je kao odlazak na počinak što je ponekad znalo razočarati obitelji žrtava za razliku od smrti na električnoj stolici ili tzv. Old Sparkyju, koja se koristila između 1924. i 1964. i koja je bila prilično dramatična.

Također je morala prenositi i očajničke molbe za oprost, isprike pune bola i nevjerojatne tvrdnje o nevinosti, kao i citate iz Biblije i rock pjesama, pa čak i pokoju šalu. (Kad je 2000. smaknut Billy Hughes, prije smrti je rekao da plaća račun društvu, no ima pravo na popust i povrat novca.) Lyons se rijetko susrela s mržnjom, a samo je jednom vidjela osuđenika na smrt kako plače.

Stotine puta je čula nečiji posljednji dah – kašalj, zagrcaj, škripanje – kako su otrovi obavljali posao i pluća su prestajala raditi. A kad bi zatvorenik umro, njegovo bi lice postalo ljubičasto.

Lyons je primila brojna pisma iz čitavog svijeta u kojem je osuđuju što sudjeluje u 'ubojstvima organiziranima od države'. Na neko bi pismo ponekad i odgovorila bijesno im porućujući da se okane Teksasa.

'Više-manje čitav svijet osim Amerike misli da je čudno što i dalje pogubljujemo ljude. Europski novinari bi često znali upotrijebiti riječ 'ubojstvo' umjesto 'smaknuće'. Smatrali su da mi ubijamo ljude.'

Neka pogubljenja rezultirala su pravim cirkusom kao kad je 2000. smaknut Gary Graham. U Huntsville se tad sjatilo mnoštvo novinara zajedno s velečasnim Jessejem Jacksonom, Biancom Jagger, novim Crnim panterama naoružanim puškama AK-47 i Ku Klux Klanom sa svim svojim dekorom.

Graham je opljačkao 13 ljudi u tjedan dana, uperio pištolj u nekolicinu, jednog upucao u vrat i jednog pregazio autom koji je također ukrao. Posljednja žrtva bila je opljačkana, oteta i silovana. Ništa od toga nije bio opovrgnuto jer je Graham priznao krivnju, no odbacio da je počinio ubojstvo na početku svog zločinačkog pohoda. Michelle smatra da je bilo i boljih kandidata za manekena za kampanju protiv smrtnih kazni.

No ponekad su smrti nekog zatvorenika svjedočili samo zatvorski čuvari i jedan jedini novinar. Kad su otrovi počeli kolati njegovim tijelom, nije bilo ni njegove, ni obitelji žrtava da ga vide kako umire. A možda ni onaj novinar na kraju nije poslao izvještaj. Država je za tog zatvorenika odradila svu potrebnu papirologiju, no čak ni stanovnici Huntsvilla nisu bili svjesni da je netko pogubljen.

Ti su nesretnici ponekad znali provesti desetljeća očekujući smrtnu kaznu, pa je Lyons neke od njih prilično dobro upoznala, uključujući i serijske ubojice, te silovatelje i ubojice djece. Nisu svi bili čudovišta, a za neke je mislila i da bi joj mogli postati prijatelji da su se sreli u vanjskom svijetu.

Nakon što je smaknut Napoleon Beazly, koji je imao 17 godina kad je ubio oca jednog federalnog suca, Michelle je dugo plakala.

'Ne samo da sam mislila da Napoleon ne bi počinio više ni jedan zločin, nego sam smatrala da je čak mogao postati koristan član društva', rekla je Lyons.

'Navijala sam za njega u svim žalbenim postupcima i istovremeno se osjećala krivom zato što tako mislim. Počinio je gnjusan zločin i da sam dio obitelji žrtve, svakako bih htjela da ga se pogubi. No jesam li ipak imala pravo osjećati suosjećanje prema Napoleonu kad meni osobno nije ništa oduzeo?'

Kad je 2004. ostala trudna, podijeljeni osjećaji su sjeli na svoje mjesto i maske su pale.

'Smaknuća su prestala biti neki apstraktni koncept i postala duboko osobna. Počela sam brinuti da moje dijete čuje posljednje riječi osuđenika, njihove bijedne isprike, njihove očajničke tvrdnje o nevinosti, njihovo krkljanje i hrkanje. Kad sam rodila kćer, počela sam se užasavati pogubljenja. Emocije koje su dolazile iz sobe za smaknuća obično su bile one obitelji osuđenika. Jer dok su obitelji žrtava imale dosta vremena procesuirati gubitak voljenih, obitelji osuđenika upravo su gledale njegovu smrt i pred njima je bio težak i dug put da to prihvate.'

'Kod kuće sam imala bebu za koju bih učinila sve, a te žene su gledale svoju djecu kako umiru. Čula bih majke kako jecaju, vrište, lupaju po staklu, udaraju zidove. Stajala bih u toj prostoriji i mislila da u ovome nema pobjednika, svi su prevareni. Pogubljenja su tužni događaji i ja sam toj tuzi svjedočila iznova i iznova.'

Lyons je još sedam godina radila na starom radnom mjestu gledajući osuđenike za osuđenicima kako odlaze u smrt dok napokon nije dobila otkaz zbog kojeg je tužila poslodavca radi rodne diskriminacije. Bila je slomljena srca, ali na neki način se osjećala i poput zatvorenika koji je uspio pobjeći nakon duge kazne.

'Mislila sam da nakon odlaska iz tog sustava više neću razmišljati o pogubljenjima, ali razmišljala sam još i više. Bilo je to kao otvorena Pandorina kutija. Otvorila bih vrećicu čipsa i prisjetila se mirisa iz komore smrti, čula bih nešto na radiju i prisjetila se razgovora koje sam vodila s osuđenicima tek koji sat prije smaknuća. Ili bi mi se pred očima ukazale naborane ruke majke Rickyja McGinnsa pritisnute uz staklo i briznula bih u plač.'

Postoje naznake da Teksasu smrtne kazne više nisu tako drage kao nekad. Ispitivanje provedeno 2013. pokazalo je da 74 posto Teksašana podupire smrtnu kaznu, no broj samih smaknuća je značajno pao. Prošle godine je pogubljeno samo sedam osoba, što je daleko od rekordnih 40 koliko ih je smaknuto 2000. godine.

No iako smatra da Teksas izvršava smrtnu kaznu prečesto, Lyons i dalje misli da smrtna kazna treba ostati za one najgore zločince.

Dok stoji među križevima na groblju smaknutih, Michelle se pita koliko je od tih ljudi vidjela da umiru. Ali ne pogađaju je ona smaknuća kojih se sjeća, već ona zaboravljena.

'Na ovom groblju nema mnogo cvijeća. I što to govori o meni da se smaknuća nekih od ovih ljudi ne mogu prisjetiti? Možda i zaslužuju da budu sami i zaboravljeni. A možda je upravo moj posao da ih se sjetim.'

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 00:48