ISPOVIJEST TAJNICE U SABORU: MOJ ŽIVOT S TEŠKOM BOLEŠĆU Budim se u 6, a od kuće idem tek u pola 9. Samo na kopčanje gumba na košulji ode mi pola sata

“Živim sama, što je u jednu ruku i dobro jer se moram jako truditi. Prestrašno je moje dizanje iz kreveta. Sve me boli. Budim se u 6 sati, a od kuće idem tek u pola 9. Dva i pol sata mi treba za spremanje, zamislite. Moram se razgibati svaki dan jer bi mi bez toga bilo još gore. Ne odustajem ni od košulja po kojima sam u Saboru poznata.

Teškom mukom zakopčavam gumbić po gumbić, to mi uzme i pola sata. Ali ne želim odustati od njih. Oblačim ih baš zato da vježbam prste, a i kad ih peglam, vježbam strpljenje i motoriku. Zato volim da sam sama da ni sin ni nitko ne vide koliko mi treba za neke obične radnje”, iskrena je pravnica Vlatka Dragia (61), koja je prije dvije i pol godine dobila dijagnozu Parkinsonove bolesti.

U svijetu živi više od 10 milijuna ljudi s tom bolesti, od kojih više od 14.500 u Hrvatskoj.

Vlatka Dragia, tajnica Mandatno-imunitetnog povjerenstva u Saboru, lani je u listopadu u New Yorku sudjelovala na prvom Svjetskom prvenstvu u ping pongu za oboljele od Parkinsona gdje je osvojila dvije medalje. Iz Hrvatske se natjecao i Martin Žagar iz Koprivnice.

“Bila sam treća, a u paru s Dankinjom Elisabeth Ildale osvojila sam srebro. Mogla sam biti i prva da nisam prije meča izgubila reket”, govori nam Vlatka i priznaje da teško gubi.

“Kad kažu da je važno sudjelovati, ja kažem da sam se cijeli život bavila sportom i meni je važno pobjeđivati. Zato u zadnje vrijeme izbjegavam igranje, jer u jednu ruku teško prihvaćam da više nisam u tome tako dobra kao prije”, iskrena je. No, od ping ponga ipak neće odustati.

New York, listopad 2019. Vlatka na prvom Svjetskom prvenstvu u ping- pongu za oboljele od Parkinsona s Martinom Žagarom iz Koprivnice. U paru s Dankinjom Elisabeth Ildale Vlatka je osvojila srebro

Dva-tri prijatelja

U njezinoj progresivnoj kroničnoj bolesti koja s vremenom smanjuje mogućnost kretanja, uz klasične načine liječenja, uspješna pomoć može biti i sport, a posebno stolni tenis, primijetili su znanstvenici.

Naime, stolni tenis poboljšava snalaženje u prostoru, razvija reflekse, periferni vid se širi, zglobovi i tetive bolje funkcioniraju. Nakon igranja stolnog tenisa ljudi s dijagnozom Parkinsona osjećaju bolju čvrstinu ruku i manje podrhtavanje.

Iako je djelatnica u važnoj državnoj instituciji, sama je našla novac i sponzore za put u New York. “U bolesti ste stalno prepušteni sami sebi, sve morate sami. Prijatelji se dosta odmaknu. No ja ljudima to ne zamjeram. Neki se ne znaju nositi s bolestima, a i naše društvo teško prihvaća starije i bolesne. Sretni ste da imate dva-tri jako dobra prijatelja. To je dovoljno”, govori nam.

O svojoj bolesti nerado priča, a nama se ispovjedila isključivo da pokaže da se oboljeli od Parkinsona moraju izvući iz svojih oklopa.

Objašnjava nam da oboljele od Parkinsona zovu mrgudima jer im lice ima takvu mimiku. “Sve koje sam upoznala imaju ozbiljan izraz lica. Ali s humorom se može puno napraviti. Nikome ne želim pričati o bolesti. Ja pričam samo o zabavi i svuda nalazim humor. Zezam se da mi je zapravo super jer sam godinama bila sama, a sad je frajer Parkinson stalno uz mene.”

Gospođa Dragia, koja u Saboru radi od 2001. godine, kaže da je prošla pravu agoniju dok napokon nije shvatila od čega boluje.

Godina i pol je prošla od prvih simptoma do dijagnoze. Još 2015. godine je planinarila. Na Vlašiću je hodala gotovo 30 kilometara. I danas se, priča nam, pita kako je bolest kod nje počelo tako naglo.

Dug put do dijagnoze

Godinama je aktivno igrala ping pong i uvijek je bila među najboljima, a onda joj je jednog dana suigračica rekla: “Vlatka, pa što ti je? Kako to igraš? Ti se inače boriš, pa daj se bori!”

“Tada sam baš počela piti i tablete za povišeni tlak pa sam mislila da sam možda usporena zbog toga. Ni lijeva ruka mi nije najbolje funkcionirala.”

Objašnjava nam da je mislila da je jednostavno ostarjela. Nije imala klasični tremor koji bi odavao Parkinsona.

“Kao da sam si postala usporena. Iako sam čitav život aktivna, nekako sam u to vrijeme prestala ići na aerobik jer mi je postajalo sve teže. Počela sam vući lijevu nogu, mislila sam da sam možda doživjela moždani udar jer ga je imao i moj tata. Liječnici su rekli da je išijas”, prisjeća se.

Dali su joj blokadu, ali joj nije bilo bolje. I dalje je svima ponavljala da joj nije dobro, ali liječnici su ponavljali da je u pitanju išijas. Slikali su joj kralježnicu i zaključili da bi stvarno mogao biti išijas, što je bio nezgodan splet okolnosti koji je još produžio njezinu muku.

“Cijeli život bavila sportom i bilo mi je čudno da je moja kralježnica u tako lošem stanju. Najgore je što mi je svaki dan bilo sve gore. Onda su liječnici zaključili da sam u depresiji, mislili su da sam hipohondar, a ja sam stalno ponavljala da meni nije dobro. Neki su govorili da me zarazio krpelj. Bila sam sva izluđena. Bila sam kod sestre u Engleskoj u posjetu i rekla sam joj: ‘Meni je ovo zadnji Božić. Osjećam se jako loše’”, govori nam.

Pila je i lijekove protiv depresije, a poslije je vidjela u uputama da ih ne smiju uzimati oboljeli od Parkinsona jer se pojačavaju simptomi. Misli da je možda zato i njoj bilo sve gore.

Onda su Vlatku poslali u Krapinske toplice, ali joj i dalje nije bilo dobro. “To su bili takvi užasni bolovi, posebno leđa, sestrična mi je došla tjedan dana da spava sa mnom i pazi me. Mazala me kremama protiv bola, pila sam lijekove. Davali su mi toliko jake lijekove koje daju ljudima na kemoterapiji.”

Ništa nije pomagalo. U to vrijeme je triput završila na hitnoj.

I onda je u jesen 2017. godine napokon došla neurologinja koja joj je čim ju je vidjela s vrata rekla: “Vi imate Parkinsonovu bolest”.

“Rekla mi je da je to odmah vidjela po mimici mog lica, koje kao da je ukočeno. Tada sam osjetila golemo olakšanje jer sam napokon doznala što mi je”, kaže nam gospođa Vlatka.

Warren Rosenberg

Predaja nije opcija

Dijagnoza joj je konačno potvrđena snimanjem mozga gdje se na lijevoj strani vidi pomanjkanje dopamina, što je karakteristično za bolest.

Tada je odlučila da predaja nije opcija. Radi normalno jer, kaže, misli da bi joj bilo psihički gore da stalno sjedi doma.

“Nemam ništa od toga da budem na bolovanju, a dugoročno ne mogu tako živjeti. Teško mi je osam sati raditi, ponekad me sve boli, ali dok me glava služi moram. Malo mi je nekad neugodno kad teže hodam, ali onda pomislim ‘baš me briga’. Kad mi bude prenaporno i trebam odmor, uzmem si koju minutu pauze i smijem se s kolegicom”, govori nam veselo.

Ne čita nikad o prognozama i tijeku bolesti jer ju to nepotrebno opterećuje. Živi dan po dan.

Najviše joj pomaže, govori nam, što je po prirodi jako strpljiva osoba. Sad u inat svojim rukama koje joj otkazuju poslušnost često peče kolače. “Da znate koliko sam ih ispekla ove godine. Kažu mi prijateljice da bi mogla otvoriti slastičarnicu”, smije se.

Uvijek je jako zdravo i aktivno živjela i bila je uvjerena da će u penziji ‘skakati’. Budući da je bila samohrana majka, uvijek je imala osjećaj da je sve na njoj. Nije bilo vremena za opuštanje.

“Ovo mi je došlo kao škola da se naučim strpljivosti i prihvaćanju promjena. Shvatila sam da treba živjeti život iz dana u dan. To nažalost shvatimo tek kad obolimo, a neki ni tad. Najvažnije je cijeli život učiti i mijenjati se”, govori nam.

Ona nikad ne očajava, čak ni među svoja četiri zida. “Uključim si zvučnik, pustim si Elvisa Presleyja. Susjedi vjerojatno misle da sam skroz poludjela. Onda se rasplešem i dobijem volju. Neki mi čak kažu da sam sad bolje volje nego kad sam bila zdrava. Valjda sam shvatila da mi svaki dan može biti zadnji”, kaže ova optimistična žena.