ŽARKO POTOČNJAK

ISPOVIJEST NAŠEG OMILJENOG GLUMCA Na svom imanju pod Okićem želim preurediti štalu i napraviti kazalište u kojem će se održavati i glumačke radionice

 Boris Kovačev / CROPIX

Sa Žarkom Potočnjakom, genijalnim glumcem, profesorom scenskog govora i mentorom mladim kolegama, lijepo je i lako razgovarati. Vitalni 71-godišnjak, umirovljeni prvak Drame HNK kojeg vole sve generacije kazališne, filmske i TV publike, ima mnogo tema, često i iznenađujućih novosti, duhovitih sjećanja, friških ideja... Vrijeme u njegovu društvu prolazi brzo, nema ni sekunde dosade, samo puno sjajne, pozitivne energije. Naš velikan glume upravo priprema predstavu kojom će 30. listopada, premijerom u Gavelli, obilježiti 50 godina scenskog rada.

Za predstavu Potočnjak kaže da je to više show nego kazališna predstava, monodrama.

- Zove se “Zvjezdani trenutak Josipa Bizjaka”. Ja sam rekviziter u kazalištu i spletom okolnosti imam priliku govoriti pred publikom - tumači glumac ukratko. Redatelj predstave je gost iz Austrije, umjetnički ravnatelj Theaterherbst Grenzenlosa, Marius Schiener, a tekst Eberharda Streula preradili su Potočnjak i Schiener uz pomoć dramaturga i redatelja Pave Marinkovića. Predstava je nastala uz veliku potporu Austrijskoga kulturnog foruma iz Zagreba i dio je dio projekta “2017. - godina kulture Austrija-Hrvatska”.

Osobni dodatak

- Tekst je napisan prije dosta godina, ali kako dođe u ruke nekog novog glumca ili opernog pjevača, on ga obradi prema svojim životnim iskustvima. Jedan je austrijski kolega godinama igrao ovu ulogu i on je također glumio rekvizitera, ali lik može biti i redatelj, scenograf, bilo tko iz kazališta... Taj moj rekviziter je zanimljiv lik jer poznaje glumce, situacije u kazalištu i sa svojega, kako kaže, “dna” promatra što se sve tu događa. Naučio sam osnovni, bazični tekst, a sada samo isprobavam kombinirati i pronalaziti svoju paralelu s događanjima.

U biti, mislim da bi ova predstava mogla svaki put biti drugačija, na neki način evoluirati pred gledateljima. Dakako, to je riskantno, ali nisam plašljivac i veselim se takvom riziku. I nadam se, ako Bog da zdravlja, da će i ova naša verzija dosegnuti solidan broj izvedbi - objašnjava Potočnjak i spominje jedan štiklec iz prošlosti kakav bi mogao naći svoje mjesto u predstavi.

- Nikad neću zaboraviti kako je Kosta Spajić jednu našu rekviziterku zamolio da donese “onaj renesansni stolac koji je iza bine”. Ona je došla iza bine i počela plakati. Svi su je pitali zašto plače, što se dogodilo, uznemirili se, a ona je kroz suze rekla: “Pa, ja ne znam kaj je taj renesansni stolac!”

Velikom je glumcu drago i što će premijera predstave biti u kazalištu Gavella jer je to teatar u kojem je proveo dvadeset godina, najljepše kazališno razdoblje u svojoj doista bogatoj karijeri.

- Ja sam gavelijanac. Godine koje sam tu proveo ne bih mijenjao ni za što. U HNK mi je bilo dobro, ali tamo su ipak tri ansambla, ljudi su puno zatvoreniji. Gavella je manji teatar, jednostavno ste vezani jedni za druge, ovisni jedni o drugima i nekako je drugačija atmosfera - kaže Potočnjak.

Blago Englezima

Kada nije na probama za predstavu, glumački se veteran ne odmara: snimanje nove HRT-ove serije “Tko te šiša” u kojoj glumi stiglo je otprilike do polovice.

- O tome ne smijem previše govoriti, tako smo se dogovorili. No, vjerujem da će serija biti dobra - objašnjava Potočnjak koji ni tu ne staje.

Naime, radi na još jednoj predstavi, diplomskom radu mlade kolegice kojoj je mentor Branko Brezovac.

- Ma, sve se može ako čovjek uspije sam sebe uskladiti. Ako je čovjek rasut, onda ne može stići ništa - komentira uz smiješak.

Iako priznaje da mu je malo teže raditi zbog problema s plućima koje ima od prošle godine (kaže, platila su danak poroku pušenja), ne dopušta da ga to zaustavi, kao što ga mirovina nije zaustavila ni u poslu, ni u privatnom životu.

- Malo je lakše nama u ovim kreativnim zanimanjima ostati aktivan - objašnjava veliki glumac. - Iako, i tu ima svašta. Za razliku, recimo, od Engleza gdje vidite i glumce i glumice od 80 godina koji rade, dobivaju uloge. To kod nas nije običaj, nešto mlađi se šminkaju i dobivaju uloge starijih. Englezi svoje velike, stare zvijezde ne napuštaju. Bilo bi lijepo da je tako i kod nas.

I taman kada pomislite da će, spominjući slobodno vrijeme i imanje pod Okićem, početi govoriti o guštanju u zelenilu i miru, Potočnjak spominje još jedan svoj plan, ideju koja bi trebala biti realizirana sljedeće ljeto.

- Posljednje dvije, tri godine radim na tome da od jedne stare štale na imanju napravim kazalište i nekako sve to ide. Cilj bi bio da se tijekom ljetnih mjeseci tamo održavaju kazališne radionice, mislim da bi moglo biti oko 12 studenata, a nastojao bih preko nekih veza dobiti pedagoge iz Europe da im predaju. Jednostavno im želim prenijeti što više toga. Uvijek se pitaš jesi li dovoljno napravio, dovoljno dao od sebe onima koju od tebe uče - govori. - A projekt na Okiću, ja ga intimno zovem Potočnica jer su mene godinama zvali Potočnica, prilika je za to.

Mlade kolege

Doduše, i bez toga Potočnjak može biti miran što se tiče ostavštine i rada za druge, za profesiju - on je jedan od suosnivača glumačke družine Histrioni.

- Dakako, Zlatko Vitez je napravio najveći napor, ali drago mi je što sam i ja pridonio. Danas, eto, imamo zgradu, Histrionski dom, imamo Opatovinu i mislim da nema vrednije stvari koja se može ostaviti drugim glumcima za budućnost - govori Potočnjak koji na Sveučilištu Libertas predaje scenski govor.

- Svake četiri godine upisujemo jednu generaciju jer nam se čini da ima puno glumaca u Hrvatskoj i da nam nije potrebno svake godine upisivati novu. No, u te četiri godine tih deset, 12 studenata dobije sve što znamo i umijemo, pravo mentorstvo. To mi je jako drago, imam osjećaj da mogu prenijeti mnogo toga iz kazališnog života, ne samo iz glumačkog zanata, ne iz čitavog kazališnog života. Zavolite te ljude, jako se povežete s njima. Upravo sada imamo četvrtu, diplomska im je godina, moraju spremiti diplomski ispit...

Opasne sapunice

Kao i mnogi njegovi kolege, i Potočnjak smatra da u Hrvatskoj postoji hiperprodukcija glumaca - s četiri akademije godišnje iziđe otprilike 50 novih lica.

- Mislim da nema toliko posla za sve, a to je tragično kada čovjek uloži vrijeme u studij. Dio te glumačke ekipe povukle su sapunice, no iskreno mislim da je to za mlade glumce dosta opasno. Ja sam sebe išao testirati i u jednoj sapunici. Snimao sam je godinu i pol. Kada bih stao na pozornicu, osjećao sam se nekako kao strano tijelo. Imao sam osjećaj kao da me nešto udaljilo od kazališta i kao da sam počeo tražiti najbrža i najjednostavnija rješenja, ona koja čovjek inače u sapunici mora naći. A kazalište je proces, ti možeš nešto isprobavati tri dana i to će biti loše, a onda će jednoga dana biti dobro - ističe Potočnjak.

Je li onda njemu kazalište na prvome mjestu?

- Volim kazalište, a jako volim film, to su dva pola jednog glumca. U kazalištu nikad ne vidite sebe, a na filmu se gledate. Uvijek mi je bilo teško gledati samoga sebe, imao sam osjećaj da zadovoljavam neku svoju taštinu, a u kazalištu sam uvijek imao osjećaj da vodim borbu kako bi ljudima koji gledaju bilo dobro - objašnjava Potočnjak i odmah odgovara i na pitanje o tome žali li za nečim što nije ostvario u bogatoj karijeri: ulogom, predstavom, projektom...

- Prije pet godina, kada bi me pitali žalim li za nečim, ulogom, predstavom, projektom, mogao bih odmah odgovoriti, i to određenim imenom, ulogom, određenom predstavom. Danas mogu samo reći: užasno puno toga je ostalo što nije isprobano, viđeno, što vjerojatno niti ne stane u jedan ljudski život - kaže sa smiješkom. I dodaje kako ima još jedan plan. Volio bi doktorirati na temi “Gavella”.

Zanimljiva ulaganja

- Bavio bih se s onih 20 godina koje sam proveo tamo. Bilo je to posebno, vrlo plodno razdoblje o kojem se nije baš pisalo. Skupio sam već i dosta građe, samo moram naći vremena... I nadati se da ću stići to napraviti. Jako bih to želio - priča Žarko Potočnjak.

A što se privatnog života tiče, simpatični je glumac već nekoliko godina u vezi s 15 godina mlađom kolegicom Višnjom Pešić.

- Jako nam je dobro, to stvarno ide. Pomaže mi u radu, ona je otišla u prijevremenu mirovinu i sada se bavimo onime što nam je ugodno, koliko god možemo - kaže. - Znate, nikad nisam ulagao u štednju, nego u ono što volim, što me zanima, a tu spadaju ponajprije putovanja. Evo, ostala mi je Kenija kojoj sam se jako veselio, no izbila je epidemija ebole pa smo morali odustati. Mislim da je to prvo u što ćemo se Višnja i ja upustiti čim uhvatimo malo slobodnog vremena.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 22:24