PASTORAL OCA LEONARDA

ISPOVIJEST HRVATSKOG SVEĆENIKA KOJI ISPOVIJEDA GLUHOSLIJEPE 'U znakovnom jeziku ne postoji riječ Bog. A ja im ga želim opisati dodirom'

 Željko Hajdinjak / CROPIX

Oni žive u mraku i tišini. S njima je izuzetno teško komunicirati, pa zbog toga većina njih, posebno u ruralnim sredinama, provodi život u samoći uz tek povremeni dodir člana obitelji ili staratelja. Izolirani su, isključeni iz društva, zarobljeni u svojim razmišljanjima i osjećajima koje mnogi od njih za cijeloga života nemaju priliku s nekim ni jednom podijeliti.

U Hrvatskoj ih prema službenim podacima živi oko 1400, iako mnogi od njih koji žive u manjim ruralnim sredinama nisu službeno registrirani, pa ih vjerojatno ima i više. Oni su gluhoslijepi i, kao što sam naziv njihova invaliditeta govori, ne vide i ne čuju. To, međutim, ne znači da ne mogu komunicirati. Osjet koji im to omogućuje je - dodir.

- Da biste bili u mogućnosti komunicirati s gluhoslijepom osobom, morate poznavati znakovni jezik. Ali, prije svega, potrebno je puno strpljenja i upornosti. Svakoj gluhoslijepoj osobi morate pristupiti individualno jer mogućnost da ta osoba komunicira s vama ovisna je i o njezinoj intelektualnoj razini, ali i o dobi u kojoj su doživjeli i drugo senzorno oštećenje. Rijetko se koja gluhoslijepa osoba, naime, rodi i gluha i slijepa. Najčešće je riječ o osobama koje su se rodile s jednim senzornim oštećenjem, a drugo je nastupilo poslije. O tome koliko su naučili i proživjeli u razdoblju prije ostanka bez vida, ovisi i razina komunikacije koju možete uspostaviti s njima.

Poznavanje znakovnog jezika nije dovoljno, potrebno je pronaći pravi oblik komunikacije - kaže nam mladi svećenik Leonardo Šardi, župni vikar u Župi svetog Mihaela arkanđela u Sračincu pokraj Varaždina, pričajući o zasad još neformalnom pastoralu gluhih i gluhoslijepih osoba u Varaždinskoj biskupiji. Velečasni Šardi je jedan od rijetkih svećenika u Hrvatskoj koji poznaju hrvatski znakovni jezik, a mogu izravno, bez prevoditelja, komunicirati s gluhoslijepim osobama.

S njima se mladi svećenik, podrijetlom iz Selnice u Međimurju, upoznao za vrijeme studija na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Tijekom studija živio je u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu, koje je često organiziralo predstave i priredbe, u kojima je, kaže, volio sudjelovati. Jedne su godine tako pripremili predstavu “Niti čujem, niti vidim”, temeljenu na životu znamenite američke književnice i aktivistice Helen Keller. Ona je u djetinjstvu ostala bez sluha i vida, ali je unatoč tome uspjela naučiti sporazumijevati se s okolinom, završiti školu i fakultet te ostvariti karijeru kao književnica. Njezina inspirativna životna priča bila je poticaj tada bogoslovu, a danas svećeniku da počne učiti hrvatski znakovni jezik.

Prošao tečaj

- Moram priznati da tijekom odrastanja nisam bio u doticaju s gluhim i gluhoslijepim osobama. Ali onda je došla ta inspirativna predstava u sklopu koje smo, između ostalog, naučili i nekoliko riječi na hrvatskom znakovnom jeziku, koji mi se učinio interesantnim pa sam ga poželio naučiti. Nakon toga sve se Božjom providnošću događalo samo od sebe. Ubrzo sam došao u kontakt s Hrvatskim savezom gluhoslijepih osoba Dodir iz Zagreba, u kojem se održavaju i tečajevi hrvatskog znakovnog jezika.

Zamolio sam svog rektora da mi omogući pohađanje tog tečaja, a on me u tome podržao i pristao da pohađam tečaj iako se djelomice preklapao s obavezama na fakultetu i u bogosloviji. Nakon što sam završio fakultet, zaređen sam za đakona, a potom i za svećenika te mi je dodijeljena služba u Sračincu pokraj Varaždina. I varaždinski biskup Josip Mrzljak također je odmah podržao moju inicijativu da nastavim pohađati tečaj usprkos preklapanju s dijelom mojih svećeničkih obaveza te da počnem sustavnije raditi s gluhim i gluhoslijepim osobama.

Tako sam uspješno završio četiri semestra hrvatskog znakovnog jezika, a trenutno pohađam četvrti semestar tečaja za prevoditelja znakovnog jezika gluhoslijepim osobama - naglašava velečasni Leonardo Šardi, koji je usporedo s učenjem znakovnog jezika počeo sve više i više ulaziti u tihi svijet gluhih i gluhoslijepih osoba.

Najveća radost

- U suradnji s njihovim udrugama na području Varaždinske županije, redovito volontiram i pomažem gluhim i gluhoslijepim osobama. I to ne samo u duhovnom smislu nego i u svakodnevnom životu. Ako sam u mogućnosti, pomažem gluhoslijepim osobama pri odlasku u trgovinu i u sličnim životnim situacijama. No, prije svega pokušavam komunicirati s njima. Volim istraživati njihov svijet i fasciniraju me detalji koji su njima važni i samim time važni za mogućnost komunikacije s njima. Jer, kao što sam već rekao, svaka je gluhoslijepa osoba drugačija i da biste ostvarili komunikaciju s njima, svakome morate pristupati individualno. Najveća je radost kad ostvariš komunikaciju s gluhoslijepom osobom, kad shvatiš da razgovarate dodirom i da je ta osoba shvatila sve što joj želite poručiti - naglašava.

- Redovito za veće blagdane održavamo misna slavlja na znakovnom jeziku za gluhe, koji sada više nisu pasivni promatrači, nego aktivno sudjeluju na misama. Gluhe i gluhoslijepe osobe imaju sada i mogućnost ispovijedanja na znakovnom jeziku bez prevoditelja pa napokon mogu samostalno, dostojanstveno pristupati tom sakramentu. Održao sam i jedno vjenčanje na znakovnom jeziku, na kojem su mladenci prvi put imali priliku iskazati svoju privolu sami. Po potrebi, na znakovni jezik prevodim i sprovode i mise za pokojnike, a na njemu sam održao i nekoliko krštenja. Pokrenuli smo i vjeronaučne susrete za gluhe i gluhoslijepe osobe, koje su do sada, na žalost, bile zanemarivane i u smislu obrazovanja i u smislu vjerskog odgoja - naglašava velečasni Leonardo.

- Osim što gluhe i gluhoslijepe osobe većinom nemaju vjerski odgoj, problem je i to što u znakovnom jeziku ne postoji previše liturgijskih pojmova, pa treba otkriti kako objasniti pojedine pojmove. Ne postoji nijedan priručnik koji vas može naučiti kako vjeru prenositi znakovnim jezikom - ističe.

Najranjiviji ljudi

- Nadam se da će u budućnosti gluhe i gluhoslijepe osobe dobiti i redovitiju vjersku skrb, kako na području Varaždinske biskupije tako i u drugim dijelovima Hrvatske. Koliko znam, organiziran i redovit pastoral gluhe i gluhoslijepe osobe imaju u Zagrebu, no vjerujem da ima još nekih skromnih i požrtvovnih svećenika, vjeroučitelja i redovnica koji se trude da pomognu gluhim i gluhoslijepim osobama da sudjeluju u vjerskom životu. Nadam se da bi mogla zaživjeti i praksa redovitih misnih slavlja koja bi se prevodila na znakovni jezik, a želja mi je i organizirati i susrete mladih čujućih i gluhih osoba kako bi pokušali socijalizirati mlade gluhe osobe, poručuje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 23:04