U operacijskoj dvorani bio je tim od desetak ljudi, na stolu bolesnik koji je imao aortalnu stenozu, najčešću bolest srčanih zalistaka u razvijenim zemljama.
Anesteziolog je dao znak da je pacijent adekvatno pripremljen, instrumentarka je pripremila potrebne instrumente i sve je bilo spremno za rutinski zahvat koji u KBC-u Zagreb izvode više puta tjedno.
Operaciju je započela medijanom sternotomijom, standardnim pristupom za otvaranje prsnog koša bolesnika u većini zahvata kardijalne kirurgije. Nakon toga slijedi standardni postupak zamjene aortalnog zaliska. U operacijskoj dvorani bila je pet sati.
Zatim je izašla iz operacijske dvorane i ušla u sobu u kojoj je čekala tročlana komisija.
Pitanje prvo, pitanje drugo, osmo pitanje i ono posljednje - razlika u vođenju balansa tekućina između parakorporealne pulsatilne i Rotaflow pumpe. Odgovorila je, a zatim izašla iz sobe. Nakon nekoliko minuta, pozvali su je natrag. Rekli su joj da je položila.
Potpisali su službenu dokumentaciju, rukovali se i čestitali, a zatim su članovi komisije otišli na svoja radna mjesta, a ona u Ministarstvo zdravstva ovjeriti papire.
Time je Hrvatska službeno dobila prvu ženu koja je završila specijalizaciju iz kardiotorakalne kirurgije, profesije koja je u nas dosad bila rezervirana isključivo za muškarce.
Njezino ime je Lucija Svetina, Zagrepčanka je, ima 32 godine. Kad je pitam kakav je osjećaj probiti barijeru i ući u svijet kojim su u Hrvatskoj dosad vladali isključivo muškarci, odgovara pomalo neočekivano. Kaže mi kako se u njezinu životu ništa nije promijenilo i kako ne smatra da je učinila nešto posebno.
- Osjećaj je isti kao što je bio i prije tog specijalističkog ispita. Operirala sam i prije, to nije bila moja prva operacija, samo se ovaj put radilo o ispitu. Svi koji upišu medicinu na neki su način determinirani da završe specijalizaciju. Moja specijalizacija samo je jedna u nizu specijalizacija čitave medicine. Stoga ne smatram da je to moje veliko postignuće, niti da sam ja zbog toga posebna. To je tek završetak jednog dijela puta na koji sam krenula prije petnaest godina kada sam upisala medicinu. Jedina je razlika da sada imam još jedan papir više - kaže mi uz osmijeh Lucija dok razgovaramo u maksimirskom parku.
Mi, liječnici
Tijekom razgovora više je puta isticala kako je za posao kojim se ona bavi najvažniji timski rad. Hvali anesteziologe, sestre instrumentarke, mlađe i starije kolege kirurge, kako one u operacijskoj dvorani, tako i one na odjelima. Kad govori o svom poslu, nikada ne stavlja sebe u prvi plan, nego govori u množini. Mi liječnici.
Pritisak, kaže, nije imala, ali su ga neki ljudi pokušali stvoriti. Ispitivali su je kako se žena može baviti tim poslom i je li sve to moguće. No, ona se na takva pitanja i sumnje nije obazirala.
- Kardijalna kirurgija zahtjevan je, naporan posao koji zahtijeva mnogo odricanja i visok stupanj predanosti. I to je jedna od najvažnijih odlika ovog posla. Biti predan radnik. Smatram da je radnik radnik, bio muškarac ili žena. Razlika stoga ne bi trebala postojati. I zato sam bila dobro prihvaćena. Kada imate radnike, onda treba zadovoljiti drugu stvar. Biti tim. A ja sam imala sreću da je oko mene bio dobar tim i dok je svaki od nas obavljao svoj dio posla, problema nije bilo - objašnjava Lucija, koja je još kao studentica najavila velike stvari.
Dobitnica je dekanove nagrade za najbolju studenticu treće godine medicine, dobila je rektorovu nagradu za najbolji znanstveni rad, suautorica je 15-ak znanstvenih članaka, a uskoro bi trebala i doktorirati. Tema je “Utjecaj izvantjelesne cirkulacijske potpore na visokoelastična svojstva krvnog ugruška i funkciju trombocita”.
Prof. dr. sc. Ante Ćorušić, ravnatelj Kliničkog bolničkog centra Zagreb, kaže nam da je iznimno ponosan na doktoricu Luciju Svetinu zbog njezina uspjeha.
- Ona je prva žena u Hrvatskoj koja je završila specijalizaciju iz kardiotorakalne kirurgije i svi smo ponosni što je uspjela ostvariti svoju želju, posebice ako se zna da se radi o zahtjevnijoj kirurškoj disciplini koja se, kako u nas, tako i u svijetu, smatra muškom disciplinom - kaže nam Ćorušić.
- Općenito je trend u posljednjih 20 godina da je u medicini sve više žena. U KBC-u Zagreb trenutno je 396 specijalista muškaraca i 468 specijalista žena. Muških specijalizanata imamo 87, a žena 158. Osim toga, povećava se i broj žena na rukovodećim pozicijama. Imamo 53 pročelnika različitih zavoda i 29 pročelnica te 22 predstojnika i sedam predstojnica - iznosi ravnatelj Ćorušić.
Njezin mentor Bojan Biočina, šef Klinike za kardijalnu kirurgiju na Rebru, kaže mi da je Lucija primljena na specijalizaciju jer je imala odlične rezultate na natječaju.
- Doktorica Svetina odlikuje se velikim entuzijazmom. Nikad nije tražila poštedu, nikad nije tražila da je se izuzme, bila je ravnopravna s muškim kolegama. Ovo je vrlo zahtjevna specijalizacija, posebno fizički, a Lucija se na to nikad nije žalila. Vjerujem da će ostvariti sve čemu bude težila - kratko obrazlaže Biočina.
A sve je moglo biti sasvim drugačije da se Lucija nakon srednje škole odlučila za ono što ju je u početku zanimalo: režiju. Naime, još u osnovnoj školi radila je na televiziji kao voditeljica u dječjoj emisiji “Mali veliki svijet”, gdje se upoznala s time kako funkcionira svijet iza kamere. U osnovnoj i srednjoj školi često je sudjelovala u literarnim sekcijama, tako da se činilo da će izbor fakulteta biti jasan.
No, kaže mi Lucija, presudio je zdrav razum.
Ilustracija
- Režija je jako kreativna i omogućava ti da iz manjih dijelova napraviš smislenu cjelinu koja ne mora uvijek biti ista. To mi se sviđalo. Kreativnost i organizacija. S druge strane, u medicini se slijede smisleni, na dokazima utemeljeni algoritmi. Obje struke zahtijevaju visok stupanj organizacijskih sposobnosti. No, dan nakon norijade trebalo je početi učiti za upis na fakultet. Shvatila sam da s režijom možda neću imati siguran posao. Stavila sam sve što me zanima na papir i logičkim prosuđivanjem, s obzirom na to da najviše volim kemiju i biologiju, zaključila da je konačan izbor medicina - kaže mi Lucija, koja ne dolazi iz liječničke obitelji.
Kad je profesija poziv
Medicinski fakultet u Zagrebu upisala je u ljeto 2004., a kroz smijeh mi kaže da je već na prvoj godini upoznala sadašnjeg supruga, koji je danas kirurg u jednoj zagrebačkoj bolnici.
- Odrasli smo zajedno - kaže mi.
Na trećoj godini dobila je dekanovu nagradu za najbolju studenticu, a na petoj se godini upoznala s kirurgijom.
S grupom studenata završila je na kardijalnoj kirurgiji na Rebru. Kao i na svakom odjelu, i ovdje su studenti bili obvezni obavljati edukaciju u operacijskoj dvorani. Svaki dan omogućavali su joj da bude u njoj, uglavnom je samo stajala sa strane i gledala kako se obavljaju operacije. Ponekad bi stavila poneki šav, ali njezina prisutnost u dvorani uglavnom se svodila na višesatno stajanje. I Luciju je cijeli proces kirurškog liječenja bolesnika jako zainteresirao i priznaje mi kako je upravo u tim trenucima osjetila poziv. Da, poziv, jer u sat vremena, koliko smo razgovarali, svaki put kad bih je pitao kako se nosi s teškim poslom, uvijek je odgovarala da to nije posao, nego poziv, a kad ti je profesija poziv, onda ništa nije teško.
- Osjetila sam da je to nešto što mi odgovara. Kardijalna kirurgija je spoj kirurgije i intenzivne medicine. Intenzivna medicina jako je kompleksan dio medicine, a kirurgija gotovo instantno rješava probleme. Znači, problem je sada, a mi nakon šest, sedam sati rada doprinesemo tom rješenju. To je bio okidač - rješenje sada i odmah. No, svega toga ne bi bilo da mi kao studentici nisu omogućili da budem u operacijskoj dvorani. Na tome sam iznimno zahvalna - objašnjava mi.
Nakon šest godina studija imala je godinu dana stažiranja pa državni ispit. Ubrzo je raspisan i natječaj za specijalizaciju iz kardijalne kirurgije, koja traje pet godina.
Predrasuda prema njoj kao ženi u svijetu kardijalne kirurgije, tvrdi Lucija, nije bilo. Kako od strane kolega na odjelu, tako ni od obitelji i prijatelja.
Njezin radni dan izgleda otprilike ovako.
U 7.30 je na poslu, nakon toga slijedi jutarnja vizita pa podjela posla. Dio ekipe odlazi u operacijsku dvoranu, a dio ostaje na odjelima, ovisno o dnevnoj organizaciji rada. Na pitanje kada odlazi kući, sliježe ramenima. Objašnjava mi kako se nikad ne može planirati koliko će operacija trajati jer nisu svi pacijenti isti.Ponekad se nešto zakomplicira, nešto se možda ne dijagnosticira na vrijeme, pa neka operacija može završiti za tri, a možda i za deset sati. Stoga nikad ne planira kraj radnog vremena.
- Ne možeš reći - moje radno vrijeme je gotovo, pa idem. Jer ako bolesnik u 16 sati počne prekomjerno drenirati, nećeš ga ostaviti da iskrvari do ujutro. I takvo pitanje, hoćeš li ostati nakon osam sati rada, nikad se nije postavljalo. A kad i odeš doma, posao je s tobom. Pitaš se jesi li sve dobro napravio, pa zoveš na odjel i provjeravaš je li sve u redu s bolesnikom. Posao je odgovoran. I bolesnici su sigurni jer se brineš o njima. Ovo je posao koji ne poštuje subotu, nedjelju, 1. maj, Božić, Uskrs, rođendan. To je nešto na što smo svi pristali dolaskom na ovakav posao. Ne samo ja. Svi. Jer i kad odeš kući, imaš upaljen zvuk na mobitelu jer nikad ne znaš kada će stići hitan poziv iz bolnice. Bilo je takvih situacija. Kad na Božić moraš ustati od stola i otići s maminog ručka u bolnicu. Ali tu nema nezadovoljstva. Nije čovjek samostalno i samovoljno odabrao disekciju na Božić. To je nekad teže primiti, no zato i ponavljam da ovo što mi radimo nije posao, nego poziv - kaže.
Je li to bilo teško prihvatiti, zanima me.
- Meni nije, kao ni mojim kolegama. Ali ljudima oko nas možda jest. Prijateljima, roditeljima. Ovo je način života. Kao što moj šef kaže, ‘život je dio medicine’, i to je mnogo puta ponovio. To nije klišej. Ovo je uistinu način života.
Tijekom razgovora Lucija mi je više puta naglasila da joj je iznimno važan sport. Često prije ili poslije posla odlazi u teretanu. Ako ne diže utege, onda pješači na posao. Od kuće do bolnice na Rebru ima sat vremena.
Važna je kondicija
- Važno je održavati kondiciju i radi izdržljivosti, jer ovo nije lagan posao. Svojedobno smo imali operaciju koja je počela u četiri ujutro, a završila poslije 16 sati. Radilo se o retransplantaciji srca. Možda sam jednom otišla na zahod. To je najgore vrijeme za početak operacije jer često ne stignemo odspavati prije početka. Operacija počinje i prije reza. Organizacija je ključna. Okupiti ljude, pripremiti bolesnika, dogovoriti plan A i plan B, ponekad i plan C. I zato je važno da imaš kondicije, da si spreman za ovakve izazove, jer ne možeš prekinuti operaciju, napisati bilješke i predati ih kolegi - priča mi.
Kad ne trenira, čita. To je opušta. Televiziju gleda rijetko, a kada se nađe ispred TV-a, uglavnom su to dokumentarci iz povijesti.
Spava kratko.
- U prosjeku, pet sati. Ne stignem više. Jer želim nakon posla stići doživjeti dan. A kada to želite, onda nemate vremena spavati. Naravno da me ponekad shrva umor i tada svi planovi bivaju odgođeni za drugi dan. Vojnički sam organizirana. Ovaj me posao usavršio u tome. Moramo biti organizirani, predani, izdržljivi. I znam da danas imam ovaj razgovor, da nakon toga idem u teretanu, pa zamijeniti gume, navečer u kazalište. Tako mi izgleda današnji dan. Ako sve to stignem. Možda sam štreber - smije se.
Za kraj je pitam je li razmišljala o odlasku u inozemstvo.
- Ovdje radim, zadovoljna sam, ali uvijek sam otvorena za stjecanje novih znanja i nove radne izazove - kaže.