HRABRA OSJEČANKA NAKON TEŠKE DIJAGNOZE I 25 GODINA DALA OTKAZ NA HRT-u 'U raku, kao i u ratu, ne zamaraš se sitnicama, živiš najbolje što možeš'

‘Nemam ja izbora. Pametnije mi je živjeti što sretnije nego očajna čekati da umrem’, kaže 50-godišnja Sanja Račić i tako zapravo sumira svoju životnu filozofiju. Dugogodišnja novinarka, a danas dizajnerica nakita nakon dva i pol desetljeća dala je otkaz na Hrvatskom radiju – Radiju Osijek i posvetila se sebi - borbi za zdravlje i izradi nakita, te budućnosti svoje danas 16-godišne Tare.

Hrabra Osječanka progovorila je o svojoj dijagnozi i životu za Glas Slavonije, kako kaže, iz altruističnih razloga, jer se mnoge žene s manje teškom dijagnozom boje, a strah ih blokira pa gotovo prestanu živjeti.

‘Nerado govorim o svojoj bolesti jer se teško nosim sa sažaljenjem. Prije tri godine otkriven mi je uznapredovali karcinom dojke, zapravo dva, s metastazama u aksili. Prošla sam 16 kemoterapija, gle, zaboravila sam koliko točno zračenja, a sada sam, s metastazama na kostima, na četiri injekcije mjesečno… i to do kraja života. Zato bih željela da liječenje potraje što duže, da bude kronično, ne konačno… Na liječenje u Zagreb uglavnom putujem sama. Po nalaze idem sama. To sam sebično pravilo uvela zbog toga što se lako nosim sa svojim emocijama, a teško s tugom i strahom drugih. I zato sve što doznam o sebi prvo sama procesuiram i potom serviram svojima. U raku, kao i u ratu, ne zamaraš se sitnicama, nego se usredotočiš na bitno i živiš najbolje što možeš. Nigdje se nisam toliko nasmijala kao na Odjelu onkologije. Nekarcinomašima će to možda zvučati okrutno, ali to samo govori da se s karcinomom živi. Terapije jesu teške, ali uz lijekove protiv mučnine i više odmora gotovo sam ih bezbolno pregurala. Iskustvo bez kose nije strašno - uvijek imaš savršenu frizuru, koju preko noći opereš i staviš da se suši na velikoj staklenci za zimnicu. A zahvaljujući šišanju na nulericu kod Tibora Viakovića imam doživotno besplatno feniranje (Kad sam ti takvu frizuru napravio, novac ti više neću uzimati), a kod Marijane Talović bojenje’, ispričala je Sanja.

Premda se i ona povremeno boji, ne dopušta da joj strah preuzme život. Brine o sebi u smislu da jede kad je gladna i da se odmori kad joj se spava, kreće se, jede hranu koju ranije nije uobičavala stavljati na meni. Ističe kako vjeruje svojoj doktorici Marijani Jazvić koju, kaže, izluđuje internetskim otkrićima ‘čudotvornih lijekova i potpunih ozdravljenja tamo negdje u Americi, alternativca bioterapeuta Slavka Matanovića, od čije je terapije jači jedino njegov optimizam, te majstoricu od čajeva, biljnih tableta i losiona Biserku Kraljetu’.

Najveća podrška su joj, naravno, obitelj i prijatelji koji su joj bili podrška da pokrene izradu nakita. Prodaje ga, posljednja tri tjedna (petkom, subotom i nedjeljom), u prizemlju Portanove, a počela ga je izrađivati zbog terapijskih razloga:

‘Nakit sam počela raditi kako bih potpuno vratila funkciju ruke nakon operacije. I posve me to obuzelo! Čisti užitak. Često tri dana slažem, spajam, bojam, a četvrti dan sve rasparam jer to nije to. I u tome uživam. Prvo sam bižu radila samo sebi, potom prijateljicama, a sada mi je to posao. Iskoristila sam sredstava za samozapošljavanje, što je iskustvo koje bih preporučila onima koji nemaju posao, jer riječ je o radu u prvoj godini, za poduzetnike najizazovnijoj, s mrežom za spašavanje. Svoj Allunga nakit (allunga na jeziku Aboridžina iz okolice Sydneyja znači sunce) još ovoga vikenda predstavljam i prodajem u Portanovi, a nakon toga ću se preseliti na društvene mreže.’

Mnoge je iznenadila otkazom na Hrvatskom radiju. No, najuža obitelj ju je apsolutno podržavala znajući da će sigurno napraviti ono što je za nju najbolje. Nije mogla zamisliti novinarstvo bez terena pa nije htjela prihvatiti ponudu HRT-a za uredskim poslom, a ni mirovina joj nije bila na pameti.

Bliski ljudi nakon odlaska s radija organizirali su humanitarni maskenbal za nju, a izrazito ju je dirnulo koliko se prijatelja, poznatih pa i nepoznatih priključilo, piše Glas Slavonije.