Fali mi da me nazove iz Dugopolja i kaže: ‘Ženo, dolazim brzo, jel‘ moš stavit manistru u juhu?‘

- Vesna, eno ti je cili brod iz Splita prema Veloj Luci piva Olivera! - dobacio je skladatelj Jure Stanić, autor nekih Dragojevićevih pjesama, Vesni Dragojević, čime joj je izmamio blagi osmijeh na lice.

Žena koja je s Oliverom provela punih 46 godina života, na drugu godišnjicu njegove smrti dočekala je novinare Slobodne Dalmacije u velolučkom Centru za kulturu, gdje je prije tri dana otvorena izložba od 40 pjevačevih fotografija koje otkrivaju Oliverovu neraskidivu vezu s rodnim mjestom.

U utorak navečer Vela Luku je posjetio i predsjednik Zoran Milanović.

Vesna otkriva detalj iz susreta.

- Govori on meni, sjećam se da je Oliver bio protiv bužanja nafte. Jeste mu zamjerili?, pitala sam ga. Ma nisam - odgovorio je.

I nastavlja:

- Da vi znate koliko je on volio more. Kad bi nam plastična čaša s broda pala u more, stao bi i vratio se da je uzmemo, priča Vesna.

Priznaje kako joj je ova druga godišnjica Oliverove smrti teža od one prve.

- Baš sam jutros rekla da mi je nekako lakše bilo lani, valjda tada još nisam ni shvaćala da ga nema. Ove godine mi je uistinu puno teže nego prošle, baš je. Ne znam ni sama zašto - priznaje kroz uzdah.

- Znate kako ono kažu, kako vrime ide dalje sve će biti lakše. Ali ja to ne osjećam... Postaje teže, pogotovo u ovo vrijeme, vraćaju se uspomene, 46 godina smo mi skupa živjeli. Srećom imam takav karakter da se mogu kontrolirati, pa mogu biti i nasmijana i vesela. Za prevariti poligraf sam tu, nema nikakvog problema. Ali teško je kad sam sama!

Sanjala sam da me zove

Puno sam ga puta znala sanjati, da negdje idemo, razgovaramo, pa da me zove, jer smo se znali čuti preko pet puta dnevno. U zadnje vrijeme ga ne sanjam toliko...

Sve mi nedostaje. Milijun stvari. Fali mi da me nazove iz Dugopolja i kaže: Ženo, dolazim brzo, jel moš stavit manistru u juhu? Nije volio restorane, uvijek je jeo doma. Kad bi krenuo iz Ljubljane vozio je sve do Splita, samo da dođe na domaći obid.

Nema šanse da bi negdje stao jesti. Obožavao je kako kuham. Najviše običnu goveđu juhu, lešo meso, restane krumpire, manistru na sve načine. Najjednostavnija jela, što bih ja rekla, seljačku spizu.

Sve sam to naučila raditi od njegove mame, kad sam se udala za njega imala sam samo 19 godina, ništa nisam znala u kuhinji.
Stvarno je bio toliko jednostavan čovjek, niti se s ikim svađao, niti je upadao u konflikte...

Svima bi davao prave savjete, zato je bio toliko omiljen na estradi i među publikom. Ma šta ću vam dalje govorit. Mi smo doma mislili da on nije normalan, smije se Vesna.

'Glavno da ima patent i da ne ispada iz džepa!'

- To daju intervjue, slikaju se, vuku novinare sa sobom. A on ništa. Znala bih mu reći: Olivere, daj molim te, dvi godine si u jednoj jaketi, skini je.

A on: Šta me briga, je li mi dobra, je! Glavno da imam patent i da mi ne ispada iz džepa. I šta će mi pet gaća kad nosim jedne. Na kraju dođemo na njegovo.

Ovih dana na ulicama Vela Luke svi žele popričati s Vesnom, ima i onih koji su potegli iz udaljenih krajeva.

- Prije mi je jedan čovjek prišao i rekao: Gospođo Vesna, mi smo došli iz Banja Luke, nemamo kartu, ništa... Ja i dvoje dice. Željeli su se fotografirati.

Pomislila sam ma je li moguće? Ali valjda sam im ja nekako najbliže njemu. Oliver je govorio: prije bi se u Vela Luci slikavali s tovarom, onda je taj tovar krepa i počeli su se slikavat s menom.

Na kraju evo njega nema, pa žele da ja budem s njima na slici. Mene to ništa ne košta, ako ljude veseli. Vidim da mu stavljaju knjige na grob, pogotovo u ove dane. Iznenadilo me i koliko je grupa otvoreno u čast njemu na društvenim mrežama.

To je meni, koja se nikad time nisam bavila, nevjerojatno. Facebook sam otvorila kad je bio bolestan, trebao mi je da stupim u kontakt s nekim doktorima, priznaje Vesna.

- Ja sam rijetko išla na koncerte, voljela sam ići na malo jače destinacije poput Londona, Pariza... To me nije mora ni pitat želim li! Čak me nije bilo ni u prvom redu u gledalištu, bila sam izvan svega toga.

'Nemam pojma, s kime sam ovo piva?'

Djeca i ja smo, otkako ga nema, u ove dvije godine, upoznali cijelu sliku estrade, rješavajući neke tehničke stvari. To je jedna ogromna mašinerija, koju ni on sam nije dovoljno poznavao.

Izdao bi CD, nije ga zanimalo ni u koliko je primjeraka prodano, niti da na YouTubeu može vidjeti koliko mu pisme imaju pregleda, to ga apsolutno nije interesiralo.

Pa smo mu se smijali. Za razliku od nas, svoje pisme nikad nije preslušava na Youtubeu, sluša je samo jazz.

Meni se svi čude i zamjeraju kako mogu reći da ne znam pola njegovih pjesama. Da zar me nije sram? Ali kad je tako... Uspjela sam doći do podatka da ih je snimio ukupno 317.

Od tog broja znam tek njih 50. Ne znaju ih sve ni naša djeca. Iz prostog razloga što ih nije znao ni on. Nas dvoje bi se znali naći u kafiću pa bih mu rekla: Olivere, koja ti je ovo pisma? On bi na to: Nemam pojma, s kime sam ovo piva?

Osobne uspomene na omiljenog pjevača svih generacija ne blijede i nikad ih neće zaboraviti.

'Naidija bi se kad bi uhvatila više!'

- Mi smo dvadeset ljeta proveli na brodu. Tamo smo imali sve i bio nam je kuća ta tri mjeseca. Onaj veliki smo prodali, ostao nam je manji brodić Duje, kojeg je nazvao po prvom unuku.

Kupija ga je je sebi, reka je da nas je previše na velikom brodu i da se dižemo u podne, što mu nije pasalo, kad je on ustaja već u šest.

Na otočiću Gubešu, tu u blizini, koji ima samo dvije kuće i na kojemu je nekad bila karantena za gubavce, često bi gradelavao s Vinkom Barčotom.

Jeo bi samo fratre ili srdele. Bili su tandem za vatanje ribe, krenuli bi u rano ujutro.

Liti bi obrija glavu, more mu je bilo sve. Samo more. Cili dan bi s udicom znao gledati u njega zanesenjački. Kad sam par puta uvatila više ribe od njega, najidija se, pa me nije tija više vodit!

Navečer bi u nekadašnjem kafiću od Gorana Prizmića Bate uzeo klavijature i satima pjevao. Ljudi su ulazili i slušali, bez da su morali platiti ulaznicu. Strašno je volio igrati i bilijar.

Pred smrt nam ništa nije govorio. On je znao. Nije bio opterećen jer je znao da mu familija ostaje u sigurnim rukama... - sjetno je zaključila Vesna Dragojević za Slobodnu Dalmaciju.