Andrija Šimić bio je jedan od najljućih i najsnažnijih junaka i odmetnika, hajduk koji je mnoge glavobolje zadao vlastima s obje strane granice, austrougarske i turske, koja je Zagoru i Hercegovinu dijelila sredinom 19. stoljeća.
Nakon 30 godina odsluženih na robiji, u samo one četiri prije smrti 1905. godine, bilo mu je dovoljno da zauvijek ostane u legendi. Opjevali ga guslari, okrstili ga hercegovačkim Robinom Hoodom i konačno splitski nogometni klub Hajduk su prozvali tim imenom upravo zbog njega. Napisao je netko da je Andrija bio toliko snažan da je i u osmom svojem desetljeću života iz mjesta mogao preskočiti magarca.
Ime i prezime, nadljudsku snagu, a bogami i junaštvo s ovim Andrijom dijeli jedan kršni Ličanin. Ovaj naš Andrija Šimić, međutim, ima 25 godina, dolazi iz Ličkog Osika i nije hajduk i lupež, već svoju plaću pošteno zarađuje kao električar u HEP-u. Ima točno sedam dana kako je ovaj samozatajni mladić postao apsolutni hrvatski prvak u nečemu što neki i ne bi nazvali sportom, a drugi nečem što je puno više od sporta - obaranjem ruku.
Tona zlata
Kako god, Andrija je u Sinj na prvenstvo Hrvatske stigao kao blagi favorit u obaranju desnom rukom, ali na iznenađenje svih na istom natjecanju odnio je pobjedu i u obaranju lijevom u najtežoj kategoriji skinuvši s trona na kojemu je proveo 10 godina sinjskog gorostasa Josipa Poleša (207 cm, 120 kg). Tu mu nije bio kraj. Nakon dva osvojena zlata nastupio je u još dvije discipline, Open Left i Open Right u kojima nastupaju svi pobjednici težinskih kategorija. I tu je bio najbolji na obje ruke, pa je pridodao i ta dva zlata te tako osvojio sve što se osvojiti može i postao najsnažniji Hrvat. U Sinj je Andrija poveo svojeg štićenika, mladića kojemu je trener, Rina Mašića. Dečko koji ima tek 15 godina nastupio je u juniorskoj kategoriji i osvojio zlato na desnu i srebro na lijevu ruku. Mislite da je lako i da to može svatko? U pravu ste, možete i vi, ako prije toga srušite 200 snagatora, koliko se pojavljuje na ovakvim natjecanjima. Andrija ća pamtiti sinjsku nedjelju, ne samo po zlatima koja su mu donijela titulu apsolutnog prvaka već i po rigoroznim mjerama po kojima je do nje došao, obaranju pod zaštitnim maskama i litre dezinficijenasa zbog koronapendemije.
Za maloga Rina Andrija kaže već sada da je budući apsolutni prvak, isto kao što su za njega pričali kada je u Rinovim godinama “lomio” velike dečke. Andrija je rođen u Gospiću, a odrastao osam kilometara dalje u Ličkom Osiku. U glavnom ličkom gradu je završio osnovnu, pa srednju elektrotehničku školu. Bavio se stolnim tenisom, međutim, ubrzo je shvatio da mu za talent s kojim se rodio stolnoteniski reket u ruci samo smeta.
- Počelo je još u osnovnoj školi, znate kako na malim i velikim odmorima dječaci vole odmjeravati snagu preko klupe. Tu sam shvatio da odskačem od drugih dječaka, a u toj dobi sam bez problema dobivao i 20-godišnjake. U to vrijeme u Gospiću su braća Sebastijan i Antonio Mašić osnovali klub i ja sam im se pridružio. To je bio moj prvi doticaj s ovim sportom, ali me odmah osvojio - priča nam šampion Andrija Šimić.
Popajeva podlaktica
Radio je na sebi, vježbao marljivo, dobivao i gubio, pobjede je slavio, iz poraza skupljao lekcije i tako i sam izrastao u ljudinu od 188 cm i 112 kg. Podlaktica mu je kao u Mornara Popaja nakon obilne porcije špinata, a bicepsi i tricepsi kudikamo jači.
- Da, mnogi će odmjeravati ruke i gledati koliko su veliki ti mišići, ali oni nisu presudni, ima više drugih odlučujućih faktora, strašno je bitna čvrstoća tetiva i zglobova. Moraš imati genetske predispozicije, dužina ruku i prstiju su mali plusevi koji mogu dati prednosti, ali sve ostalo je trud i rad. Imate čovjeka od 70 kg koji bez problema obori onoga od 130 kg. Bitna je dakako i glava, kao i u svakom kontakt sportu. Moraš proći poraze i moraš se s njima naučiti nositi, tek onda si spreman za pobjede - priča mladi borac.
Geni su se u njegovom slučaju sasvim sigurno pobrinuli za ono što su morali, pokojni otac Božo bio je iznimno snažan, ali i majka je za jednu ženu, kaže Andrija, neobično jaka. Oboje su obarali ruke, onako obiteljski za razbibrigu. Pitamo ga što je sve morao napraviti da bi postao šampionom.
- Na prvu se čini sve to skupa vrlo šturim i jednostavnim. Dođeš uhvatiš protivnika za ruku i izvrneš je, međutim, nije tako. Mnogo je sati vježbanja potrebno odraditi prije toga, vezano za snagu, tehniku i prehranu. U početku smo dosta griješili u pripremama i treninzima, primjerice gurali ruke kroz rižu, ali konstantno radiš na sebi, istražuješ i učiš. Da, ima i elemenata psihologije. Već kad dolaziš za stol gledaš se s protivnikom, kad vam se sretnu pogledi osjetiš koliko je jak i odlučan, koliko ne. Ima tu sličnosti s borilačkim sportovima. Bude odmjeravanja, dobacivanja, cimanja, pokušavaš mu pokazati da si superiorniji, to prodaje priču, ali i djeluje u borbi koja će uslijediti - govori Andrija.
Andrija trenutno živi u Zadru, gdje radi u Elektri. Posao mu je da nove potrošače priključuje na elektromrežu. Kada s ekipom nije na terenu, marljivo radi u svojem stanu koji mu ujedno služi i kao mini gym. Vježba preko sajle i ručke simulirajući obaranje, radi neke segmente bodybuildinga, tricepse i bicepse bučicama, a bitan mu je i rad sa sparing partnerom. Treninzi su više puta dnevno. Najbitnije mu je, kaže, da sam se sebe gura do vrhunca.
- Možeš napredovati u grupi, ali moraš se jednom odvojiti i sam pronaći put do vrha - kaže Andrija.
Ako ste pomislili da je obaranjem ruku ili armwrestling birtijaški obračun muškaraca koji će osim u broju ispijenih piva i brojem oborenih ruku dokazivati svoju muškost, onda se varate (iako je bilo i takvih koji su se okušali u obaranju, ali su se ubrzo vratili ispijanju piva pregažena ponosa). U Hrvatskoj djeluje čak 15 klubova pod kapom Hrvatskog saveza za obaranje ruku koji je osnovan u Zagrebu prije 11 godina. Punopravan je član Europskog i Svjetskog saveza za obaranje ruku, kao i Hrvatskog olimpijskog odbora. Aktualni predsjednik Hrvatskog saveza Aleksandar Jakovac je dopredsjednik Europskog saveza. Kao i svaki sport, i ovaj ima svoja pravila, evo kako glase najosnovnija:
- Obaranje ruke je sport s dva sudionika u kojem svaki od njih postavlja jednu ruku savijenu u laktu (desnu ili lijevu) na površinu stola za obaranje pritom je dodirujući laktom te hvata suparnikovu šaku u hvat. Cilj je protivnikovu ruku spustiti na površinu stola s pobjednikovom rukom preko gubitnikove. Različiti čimbenici su bitni uza uspjeh. Tehnika i ukupna snaga ruke dva su najvažnija faktora za uspjeh u obaranju ruke. Drugi čimbenici kao što su dužina ruke, mišićna masa, veličina šake, snaga ručnog zgloba, izdržljivost i fleksibilnost, pravodobna reakcija i još mnogo toga možemo dodati kao prednosti na već dva navedena najvažnija razloga za uspjeh u obaranju. U natjecateljskom obaranju ruke u kojem je pravila propisala WAF, natjecatelji su podijeljeni u kategorije s obzirom na težinu, spol, godine te da li obaraju desnom ili lijevom rukom. Pravila su u natjecateljskom obaranju striktna te se kažnjava ako se natjecateljev lakat podigne s predviđenog mjesta na stolu, pogrešan start ili izvlačenje ruke u stranu.
Stil obaranja
Evo kako to sve izgleda iz Andrijine perspektive. Pitamo ga kako on pristupa jednoj borbi, o čemu razmišlja, što očekuje.
- Prvenstveno tražim pošten start, da sve bude po pravilima i da nitko nikoga ne pokrade i da se nitko na kraju ne osjeća zakinutim, to je bitno. Onda lagano pripremam tehniku, tražim pravi način kojim mogu oboriti protivnika, nekako pokušavam osjetiti kojom tehnikom će se poslužiti protivnik. Razgovaramo, to je onaj klasični trash talk. Gledamo se, pokušavaš napraviti sve kako bi bio u prednosti nad protivnikom. Onda kreće. Tu je najvažnije da startaš što brže i što preciznije, to je važno jer možeš odmah dobiti prednost često bude ključna.
Jednako mu traju, kaže, i najkraće i najduže borbe.
- Moram priznati da moje sve borbe traju kratko, jer imam takav stil obaranja. Cilj mi je što brže ispucati veliku količinu energije, kako se protivnik ne bi uspio snaći na vrijeme. U mojem slučaju to traje kraće od sekunde - kaže nam snažni Ličanin.
- Tko su mu najljući rivali?
- Dugo godina je to sam Josip Poleš (u konkurenciji lijeve ruke) s kojim sam gotovo svake godine u finalu, imamo teške i neizvjesne mečeve. Uglavnom bi on dolazio spremniji na lijevu ruku, ali ove godine sam ubacio u višu brzinu i rezultat nije izostao. Što se tiče desne ruke, tu su bez dvojbe Viktorio Sović i Ivo Križan, to su dečki sa svjetske razine obaranja, vlasnici mnogobrojnih odličja s raznih internacionalnih natjecanja. Uvijek su spremni i u super formi, i vjerujte, nije lako dobiti nijednoga od njih - uvjerava nas Andrija Šimić.
Petnaest borbi
Otkrio nam je svojih top pet pravila kojih se drži i kojih bi se trebao držati svaki pravi obarač ruku: slušati suca i njegove upute i zapovijedi, biti adekvatno, sportski odjeven, pružiti ruku protivniku u pobjedi i porazu, dati sve od sebe, biti fokusiran!
Andrija Šimić ne prati vlastiti skor i ne zna koji mu je omjer pobjeda i poraza, zna da je, recimo, za titule u Sinju morao oboriti petnaestak protivnika.
- Svaki put je trnovit na svoj način, u počecima svi gubimo i to nije loše. Ovo je ujedno moja poruka svim sportašima u svim sportskim disciplinama. Svi mi šampioni smo gubili da bi danas bili ovdje gdje jesmo, siguran sam da će se s ovim složiti sve moje obaračke kolege. Što se tiče mojih poraza, na ovim prostorima na desnu ruku posljednjih godina nisam poražen, kada se to dogodi, onda se dogodi na europskim i svjetskim natjecanjima. Ne prihvaćam ih tragično ni bolno. Pokušavam se što prije rekuperirati, sagledati greške koje su me koštale i potruditi se da ih ne ponovim - kaže nam Andrija, koji je pak jednu od svojih najdražih pobjeda odnio 2016. godine u Londonu kada je nacionalne boje branio rame uz rame s onom dvojicom najneugodnijih suparnika, Križanom i Sovićem. Osobno, ne računajući hrvatske titule, najbolji plasmani su mu 4. mjesto na svjetskom i 5. mjesto na europskom prvenstvu. To su prvenstva, podsjećamo, na kojima nastupa po desetak najboljih obarača iz svake zemlje svijeta.
Generalno, nema velike razlike između obarača Andrije Štimca, nogometaša Luke Modrića, rukometaša Zlatka Horvata ili recimo boksača Filipa Hrgovića. Svi su oni uspješni pojedinci u samom svjetskom vrhu svojih sportova, samo što su njihovi sportovi, pa onda i imena, kudikamo poznatiji od Andrijinog. No, Andrija ima nešto što ovi drugi nemaju, ne mora previše brinuti o zaradi. To je na njegovom poslodavcu - Elektri Zadar, za kojega, hoće-neće, mora odraditi mjesečnu satnicu poput svakog drugog elektromontera.
- Volio bih samo zahvaliti ljudima koji su uvijek tu, bez obzira gubim li ili dobivam. To je moj uža obitelj, prijatelji i kolege koji su uvijek maksimalna potpora. Ljudi protiv kojih se borim, moji rivali moja su snaga jer me tjeraju naprijed, oni su dobri motivatori. I na kraju moja cura koja prolazi kroz sve to iz prve ruke, zajedno sa mnom, pazi na moju prehranu, spravlja je i diže me kad osjeti da bih mogao malo potonuti - poručuje zahvalni Andrija.