Dr. Ružica Vušković empatična je žena. Pa čim je čula na vijestima da je razoran potres pogodio Banovinu, sjela je u auto i krenula. S njom su bile i kolegice iz Udruge Luč.
Psihijatrica je znala da ljudima odmah treba psihološka pomoć. Suočeni sa strahom za život i gubitkom doma, psihički su ranjivi. Većina, kao nikad u životu. Već razgovor puno znači, da ih netko sasluša. A dr. Vušković rado sluša. U svom se radu naslušala svačega.
Dr. Vušković je američka psihijatrica. U Americi je specijalizirala, tamo i radi. Nikad privatne psihoterapije, uvijek u sustavu. Za ljude bez zdravstvenog osiguranja. Otvarali su joj se beskućnici, teški kriminalci, Navajo Indijanci.
Juri po terenu
Otvorili su se dr. Vušković i nevoljnici na Banovini. Drukčije je to. Tu je doma.
Slušala je i djecu i odrasle.
- Obišli smo mnoga sela. Luščane, Donju i Gornju Bačugu, Kinjačku, Pecke, Križ Hrastovački... Ljudi na terenu upućivali bi nas kome treba ići. Poslali bi nas određenoj osobi, ali obično to onda uključuje cijelu obitelj, a uglavnom i cijelo selo - kaže doktorica.
- Nemam vam što pametno reći. Treba obuti čizme i staviti šal, kapu i rukavice pa otići na teren - stroga je.
Na Banovini je bila i na Novu godinu. Taj 1. siječnja, kaže, neće zaboraviti nikad.
- Ne znam kako sam ga mogla provesti svrsishodnije, kaže.
Spava u Zagrebu, ujutro se vraća. U Zagrebu se doma ne usudi spavati. Njezin je stan u strogom središtu, ondje je proživjela zagrebački potres u ožujku i još se ne usudi spavati doma.
Ne spava doma
- Bacalo me kao u centrifugi, nikada se u životu nisam tako prepala. Nevjerojatno sam umorna. Iscrpljujuće je. Često dođem doma prebijena pa si pomislim: Što ti je, nisi kopala? Sve me baš fizički boli. U glavi sam dobro, ali vjerojatno podsvijest reagira na situaciju u kojoj se nalazi. Iako, ljudi dobro reagiraju na pomoć i stalno imate osjećaj da ste pomogli i to daje energiju, sve se ipak procesuira kroz neki tjelesni umor - govori.
I mi smo često na terenu. Doktorica nas poučava.
- Povratna informacija prema ljudima jedna je od najvažnijih stvari. Ne smijemo biti tsunami koji je došao i prošao. Kad se vratimo doma, treba nazvati ljude s kojima smo bili. Dati im povratnu informaciju. Osobno ću, kao liječnica, s nekima u kontaktu ostati dulje, s drugima kraće. Ali svi koji tamo dođu i upoznaju ljude, neka ih nazovu, zahvale na razgovoru. Jer su za nas odvojili vrijeme. Tako im dajemo na važnosti, da su korisni. Ne zaboravite, jako je to važno - ponavlja nam psihijatrica nekoliko puta.
Uvjerena je u važnost dolaska struke u Banovinu. Psihijatara, psihologa. Kao što su cure i dečki iz Luča.
- Nema veze što je tu riječ o jednostavnim razgovorima. Sreća je da većini ljudi nije trebao veći stupanj njege od one koju smo na terenu mogli pružiti. I ne mora značiti da će onaj čija se kuća nije srušila biti bolje od onoga kojemu jest - kaže.
Puno je ljudi upoznala. Svima zna imena, godine. Gdje su bili kao se treslo, što ih muči. Jedna je trogodišnjakinja njezin heroj. S roditeljima, bakom, djedom danima je spavala u automobilu. Kuća im je srušena. Doktorica ih je prvi put posjetila 1. siječnja, poslije im se javljala pa otišla još jedanput.
- Curica je oličenje životne radosti. Dobila je puno igračaka pa mi je govorila o tome koliko je ona bogata. 'Ja ti svega imam.' Danas mi je rekla: 'Ružice, ja bi' išla malo k tebi'. Ostala je sasvim dobro. Kad ste s njima, osjetite zdravu obiteljsku atmosferu, što puno znači u ovim trenucima - prirasli su joj srcu.
Karijera u SAD-u
U Americi je od osamnaeste. Otišla je na specijalizaciju. Kad je krenula, nije joj palo napamet da će ostati. Svako malo se spremala doma. Ali nije se vratila. Tek otkad radi na ugovore, u Hrvatskoj provodi više vremena. Nekoliko mjeseci tu, nekoliko tamo. Sad bi rekla da "tu živi, tamo radi".
- Nisam mislila ostati, ali fala Bogu što jesam. Ovako se čini da sam dobila najbolje od obje zemlje.
Ružica Vušković je Splićanka, u Zagrebu je završila medicinu, otišla u Ameriku na specijalizaciju. Počeo je rat u Hrvatskoj. Specijalizacija je mogla čekati.
- Tadašnji suprug, Boris i ja odlučili smo napraviti dopunsku hrvatsku školu u New Yorku. Bilo je to sjajno. Od ratne nedaće izrodilo se neko dobro. Iz Ministarstva sam dobila indexe, dnevnike. Jedna se djevojčica vratila u Osijek i priznali su joj našu školu. Nemam pojma kako sam to napravila. Znam samo da jesam, jer nije bilo druge. Škola je prerasla u Hrvatski institut - kaže.
- Jako me zanimala psihosomatska medicina pa sam je odabrala za subspecijalizaciju i imala veliku sreću da sam je odradila u Massachusetts General Hospital – kaže.
Radila je u Napi sa zatvorenicima s psihičkim problemima, ali i hollywoodskim glumcima. Na red su došli i native Amerikanci. Dala je otkaz i otišla raditi u rezervat Navajo Indijanaca. Na kraju opisuje akciju na Baniji:
- Krenuli smo i nastavit ćemo akciju 'Rođendanske torte za mališane i tinejdžere Banije'. Otvoreni smo za suradnju i svi su dobro došli. Koristim priliku pa evo email Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. - zaključuje dr. Vušković.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....