Siječanj je, 2010. godina. Tmuran, tmast i silno depresivan. Tomislav Židak ulazi u redakciju i sjeda na svoje mjesto, u kutu. Na stolu nekoliko klasičnih “čestitki” te pokoji kvaziznalac koji bi “nekaj štel objasnit”. Klasika. No, u tom svežnju Žiletove svakodnevice, pisama koja su često tražila samo njega, tog ponedjeljka našla su se dva posebna. Oči su zaiskrile, a ten porumenio.
Bila su to, naime, “Pisma iz zatvora”...
“Rijetko otvaram pisma, a pišem još rjeđe. No, nedavno sam iz hrpe pisama s dna ladice, koja uglavnom izražavaju neslaganje s nekim mojim nogometnim pretpostavkama, izvukao dva, i oba su poslana iz - zatvora!? Nisam znao da se ‘šuma’ konzumira i iza rešetaka...”, napisao je tjedan dana kasnije, u svojim Pričama iz Maksimirske šume.
Zatvorski šah
Svatko od nas je pomalo tašt, no to u tom trenutku nije bilo ključno. Razveselio se jer je poseban sentiment uzgajao za ljude s dna životne kace, umočene u stvarni, ne imaginarni život, život s manama, jer one, znao je reći, nose najbolje priče. A j... život bez prave priče. Uglavnom...
“Nalazim se na izdržavanju dugotrajnog zatvora u Lepoglavi”, kaže potpisnik prvog pisma, silno zainteresiran za šah. “Molim vas da mi dostavite adresu šahovskog kluba. Naime, prosječan sam igrač i želio bih razinu svoje igre podići na višu razinu...”
Ako je naglasak na onom “višegodišnje”, to je siguran znak da bi uznik mogao i te kako napredovati, da bi se mogao razviti u vrsnog igrača šaha. Vremena očito ima...
“S odgovorom malo kasnim, ali sam jučer konzultirao šahovskog komentatora Sportskih novosti Damira Samovojsku, koji mi je ponudio nekoliko knjiga, među kojima su mi najprivlačnije zvučale dvije edicije - ‘Umijeće šahovske igre’ i ‘Šahovska strategija’. Pa kako sam jučer dobio i plaću, poslat ću gospodinu knjige na adresu Hrvatskih pavlina 1, gdje se nalazi najnepopularnija ustanova u Hrvata.
Tajno prijateljstvo
Ali, nije to jedino pismo iza rešetaka koje je stiglo na moju adresu. Iz zatvora u Glini javio se izvjesni Dinamov navijač kojeg su u Maksimirskoj 128 ‘otkantali’ jer je tražio dres s otisnutim svojim imenom na leđima. I on je na izdržavanju višegodišnje kazne u Glini zbog krađa, a i ženi su mu ‘smjestili’, pa bolja polovica robija u ženskom zatvoru u Požegi. Silno želi dres svetog kluba, a koliko je zaljubljen u Dinamo, rekao je u jednom podatku: ‘... na lijevu potkoljenicu dao sam tetovirati 1967. godinu i pehar Velesajamskih gradova, a svi mi dobro znamo što je bilo te godine...’
Na kraju jednog doista potresnog pisma moj novi prijatelj Miroslav želi samo jedno - da Dinamo sljedeće godine prezimi u Europi!”, napisao je Židak tog 23. siječnja 2010.
Prošlo je otada više od sedam godina, a kao što dokazuju pune ladice, koje nitko nema snage isprazniti, korespondencija Miroslava i Tome bila je učestala, čemu svjedoče brojni napisi koje Žile, očito, nije imao srca baciti. Bilo je to prijateljstvo koje je tajio, nije se njime hvalio, bilo je to, očito, nešto samo njihovo. U njima se sve svodilo na Dinamo. Uz uzajamno poštovanje, Miroslav je isključivo lamentirao o Dinamu i Zdravku Mamiću, bila su to pisma koja su, baš poput Šume, bila obojena plavom. No skrivena duboko u ladici, skrivena poput tog dopisivanja koje je trajalo i bivalo tajno. Sve do dana kada je naš Žile sklopio svoje oči pune života, kada je ogromno srce kucnulo posljednji put... Jer malo potom, u redakciju je stiglo ono posljednje, oproštajno pismo...
“Nalazim se u Lepoglavi u zatvoru i imam još ravno četiri godine zatvora do kraja kazne, ali izaći ću prije. Tog 14. 4. 2017. bio sam u ‘samici’ po kazni i nisam smio imati TV, ali Jutarnji list smijem dobivati svaki dan. Kad mi je toga dana policajac kroz kockasti otvor gurnuo Jutarnji i kad sam vidio naslovnicu... kao da me je grom udario, suze su mi počele teći, osjećao sam se toliko jadno da to riječima ne mogu opisati. Plakao sam, a ne sjećam se kada sam zadnji put plakao. Tomislav Židak je umro, rečenica je u koju ne vjerujem ni sada. To je nemoguće...”, piše naš prijatelj Miroslav, koji je očito preseljen iz Gline u Lepoglavu.
Dinamov dres
U zatvoru je, inače, završio zbog dvije teške krađe prije 15 godina, a na uzništvo su ga osudili županijski sudovi Zagreba i Velike Gorice. Tada je tek zakoračio u punoljetstvo. Rođen je 1986. u Bosanskom Šamcu, a živio je u Samoboru, odakle mu je i otac koji je u međuvremenu umro. To je sve što smo uspjeli doznati o Miroslavu, zaluđenom dinamovcu i zatvoreniku koji je prijateljevao sa Židakom. Ono što se krije u pismima, zapravo, otkriva mnogo više.
“Odlučio sam da vam napišem pismo jer je to najmanje što mogu učiniti za Židaka. Židaka sam upoznao prije dosta godina u ‘Domagoju’ i pričali smo o Dinamu i reprezentaciji, ali to nije toliko bitno. Bitno je da je Židak ispao čovjek (gospodin) kad mi je to zaista trebalo. Naime, ja sam mu pisao iz zatvora i zamolio sam ga od Dinama dres, naravno Židak ga je poslao i poslao mi je papir s Dinamovim grbom na kojem piše ‘Pozdrav od Tomislava Židaka’. Ja sam taj papir negdje zametnuo, ne znajući tada da će mi taj papir par godina poslije mnogo značiti. Ja sam u zatvoru zbog USKOK-ove optužnice i presude za teške krađe, dosta mi je toga napakirano, ali to sada nije važno. Taj dan kad sam vidio da je Židak umro išao sam rovati po papirima i našao sam nešto što mi sada mnogo znači, a to je papir A4 formata na kojem piše ‘Pozdrav od Tomislava Židaka’. Zašto mi to mnogo znači? Zato što sam poštovao i volio Židaka, volio sam njegove priče, volio sam ‘Šumu’, a znam da sam Židaku bio drag. Ja vas molim da se Židaka nikad ne zaboravi”, nastavlja Miroslav.
“Ako u remetinečkom zatvoru pritvorenici šeću u majicama Dolce i Gabbana, zašto moj novi prijatelj Miroslav ne bi popodne proveo u svetom dresu, koji mu toliko znači. I zašto bi se Dinamo sramio i takvih navijača. Kada se već ne srami nekih svojih igrača, koji ‘igraju za zatvor’, kada se ne srami elementarne nepristojnosti svojih direktora, da o huliganima ne govorim, zašto bi se morao crvenjeti zbog izvjesnog Miroslava, koji je vjerojatno ‘maznuo paštetu’ u samoposluživanju i koji je sitna riba u odnosu na krupne ‘krimose’, koji su popljačkali milijune. I zato ću s užitkom poslati sitne darove u Lepoglavu i Glinu i barem na trenutak unijeti radost u tamu zatvorske ćelije”, napisao je prije sedam godina Židak riječi koje su se Miroslavu urezale u srce. Očito:
“Židak je bio čovjek s velikim mudima i mozgom, prvi je i jedini koji je imao muda napisati da se Dinamo ne smije sramiti svojih navijača koji su u zatvoru. A Židak i Dinamo su jedno, Židak je bio i ostao ‘Brend iz Maksimira’”, završio je Miroslav i razotkrio Židakovu dušu.
Jer, kako bi kazao naš neprežaljeni Žile, “moja publika nisu salonski intelektualci, koji sve lamentacije čitaju kroz naočale sa zlatnim okvirima, moji crteži su uglavnom zadimljeni i crno-bijeli, moja publika su huligani s Dolca, luzeri koji piju po kvartovskim ćumezima, pa čak i robijaši po kaznionicama...”
To nije bila metafora. To je bio Židakov stvarni život.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....