Danke Deutschland: Mnogim je žiteljima ovog opustjelog kraja Njemačka bila majka, a Hrvatska maćeha

Dijagnoza nam je neumitna: Hrvatska je država koja izumire.

Nakon objave prvih rezultata popisa stanovništva iz Državnog zavoda za statistiku, ono što već znamo sad imamo i "crno na bijelo", skoro pola milijuna nas je manje negoli prije deset godina.

Da, otprilike onoliko koliko, recimo, imamo registriranih branitelja. No, tko će obraniti Lijepu našu od iseljavanja, demografski je reanimirati?

Prirastu stanovništva ne može se pristupiti kao problemu povećanja stočnog fonda, lijepo je jednom netko primijetio, no u hrvatskim selima - posebno pogođenima postupnim "nestajanjem" - više nema ni stoke ni ljudi, piše Slobodna Dalmacija.

Najzornije smo se u to uvjerili u nekoliko sela Dalmatinske zagore, u sastavu općine Trilj.

Hotimično smo izabrali dva sela: nazivlje im zvuči namah oprečno - jedan je Ljut, drugi se zove Rože (asocira na ruže). No, u oba sela rastu uglavnom drača, divljaka i šipražje, mada bi moglo u svjetlu suvremenih civilizacijskih stečevina tamo biti svega blaga Božjega.

No, čuli ste za onu "nima koga da ga bere...".

Zenit u 1910. godini

Selo Ljut na Kamešnici svoj je demografski zenit doživjelo 1910. godine, kad je imalo čak 251 stanovnika. Na popisu prije ovog imalo ih je - deset, a na najnovijem tek jednog. Da to ipak nije tako uvjerili smo se sami, u Ljutu živi jedna familija - ali vrijedna, itekako!

Riječ je o peteročlanoj obitelji Ivane i Blaženka Vukasa. Već smo pisali o njihovu sinčiću Boži, malom 12-godišnjem genijalcu koji živi u Ljutu, nema puno školskih frendova, klupu šestog razreda dijeli samo s jednom malim kolegom iz zaseoka Žaperi u osnovnoj školi u Tijarici.

Njegova je priča toliko dirljiva da još više podcrtava taj izolirani fenomen, još je vidljivija ta pustoš u kojoj "raste jedan maleni cvijet".

U odnosu na Ljut, Rože je veliko selo također naslonjeno na Kamešnicu, s jednako cičim zimama i blizu granice Bosne i Hercegovine.

Barem je nekoć bilo veliko; brojilo je ne tako davne 1961. godine čak 374 stanovnika, koji su na popisu otprije deset godina pali na 102, sto i dvije glave žive čeljadi iliti dvjesto posto manje. I više! Danas je situacija još gora jer Rože prema najnovijem popisu broje samo 23 stanovnika.

Otišli smo vidjeti tu dalmatinsku tugu, pokušali pronaći kaplju "južnjačke utjehe". Ima je; tu i tamo neka je kuća obnovljena, dolazi se barem preko vikenda.

Ipak, većina raštrkanih kućica obrasla je u draču. Ispred jedne prazne kuće su ruzinava miješalica za beton i neregistrirani automobil. U velikom loncu za cvijeće led je okovao draču, a dračavo stabalce - vjerovali ili ne - raste čak i usred pseće kućice ispred obezglavljene kuće!

Da, u Rožama nema ni psa, doslovce...

Ispred jedne uređene kuće vijori se barjačić; odrpan je, išiban burama i snjegovima sure Kamešnice u čijoj se zavali nalazi. U tom surom zagrljaju njiše se kao ironija, podsjetnik da se nalazimo u zemlji hrvatskoj koja je sve pustija...

Primijetili smo da tijarički kraj voli podjednako hrvatske barjake koliko i njemačko nazivlje. Ispred čak tri kuće u Ljutu - iz jedne se diže dim - vijore se zastave, a jedini trag života u Rožama je natpis OPG pčelarstva Varvodić.

Veselo smo se uputili u pravcu obećavajućeg "medenog" smjerokaza, ali naišli smo na - ništa usred krškog makadama, i do toga "ničega" prolaz brane dvije žičane ograde! Jedna je električna, druga prostija. Ni meda, ni košnica, bogme ni ikakve dobrodošlice.

Osim u posjet familiji malog pametnog Bože, čovjek nema zašto doći u ta triljska sela, osim dakako iz nekog emocionalnog (iracionalnog, kažu psiholozi) razloga poput vezanosti za taj nečiji rodni kraj. Tuga, drača, bura. Ni žive duše.

A kad Bog negdje kaže laku noć, onda dobar dan treba zaželjeti - lokalnom svećeniku. Popu, onome koji na životu drži možda jedino žarište društvenog života u napuštenim mjestima, a to su - mjesne crkve. Slično kao u srednjem vijeku kad je odlazak na misu počesto bio jedini društveni događaj u selu, a svećenik jedino učeno čeljade, po potrebi i duhovnik, i javni bilježnik, i matičar.

Znade don Mate sve

Otprilike sve to je i karizmatični don Mate Lekić, župnik u župnoj crkvi Svetog Duha u obližnjoj Tijarici, svećenik koji tamo službuje već dvadeset i dvije godine i u crkvi na misi okuplja sve malobrojnije seljane iz okolnih sela. Ovo mu je već treći popis stanovništva, ali rezultate don Mate nije morao čekati; znade on dobro lokalnu statistiku i prije rezultata Državnog zavoda za statistiku.

Bilježi svake godine broj sprovoda, kao i broj krštenja, pričesti, vjenčanja. Zna don Mate da je rak koji jede dalmatinska sela ne samo iseljavanje, nego i stariji neženje koji umiru sami, bez biološkog traga.

Nije sretan zbog toga, no ipak u tijaričkom poslanju primjećuje elemente koji ulijevaju nadu.

Priča nam o prilikama u selima, ljubazno nas je primio u župnom stanu, u malenom uredu koji krasi slika pape Frane, kao i don Marina Barišića. Raspelo se podrazumijeva...

- Ranije sam službovao u Srijanima i Docu Gornjem, šest godina, i devet u Metkoviću; ovde brojim dvadeset i drugu godinu. Uvik su ovde bili stariji ljudi, a sad ni njih više skoro nema; evo, baš idem u posjet jednome seljanu kojemu je slabo, jučer sam ga ispovidijo - ozbiljno će župnik.

Veli, djece u školi u Tijarici ima najviše po desetak u razredu, svima imena zna.

- Ima u Voštane mali Marko Babić, a mali Žaper ide u razred s Božom Vukasom. Školski kombi ih vozi, lipo je to organizirano, ali kako dica rastu, roditelji najčešće odlaze za njima u grad. Prvopričesnika je sve manje, a lani san ima dvadeset i pet sprovoda i dva krštenja.

35 sprovoda i dva krštenja

Preklani je bilo još gore, trideset i pet sprovoda i isto samo dva krštenja. Doduše, nisu svi umrli odavde, neki dolaze iz drugih mista i gradova jer ovde imaju obiteljsku grobnicu. I korona je ugasila nekoliko života, nekidan smo pokopali jednog momka, 61. godište je bija.

Nije se cijepio, koliko znam... Neženja je bija pokojnik, i to je veliki problem ovog kraja: momci ostaju sami, nekako se tako naviknu pa cure za brak i ne traže - tužno primjećuje don Mate, porijeklom iz Imotske krajine, iz Ričica, u koje odlazi u posjet majci i familiji svake nedjelje nakon mise.

I u Ričicama je sve manje "dimova", ali triljska općina bilježi jedan vlastiti fenomen: puno je podsjetnika na iseljavanje u Njemačku, mnoge je obitelji oko Tijarice njemačka plaća othranila, ali i raselila.

- Vidili ste već Berliner strasse usrid mista, pa gostionicu Berlin koju su otvorili naši povratnici. Ohrabruje to šta se ljudi bar u penziji vraćaju, pa tako eto imamo jednu prodavaonicu prehrambene robe, gostionicu i kafić.

Matični ured je zatvoren, na žalost, ka zadnji sadržaj se zatvorila i pošta prije nekoliko godina. Ali znate šta? Ove je godine na ponoćki bila puna crkva omladine! Došli su u rodno selo svojih predaka, ja san bija u crkvi najstariji i najsritniji. Odavno nisam vidija tako lipi prizor - iskreno će tijarički župnik.

Njemačka majka, Hrvatska maćeha

Doista, mnogim je žiteljima tog demografski posrnulog kraja Njemačka kanda bila majka, a Hrvatska maćeha. Barem u smislu primanja s kojima ide materijalni status i koliko-toliko lagodna penzija.

Jednog švicarskog umirovljenika u automobilu zaustavljamo kod pršutane Voštane, lijepo je odjeven, izbrijan, miriše; odmah vidimo da je "svjetska marka".

- Ja vam imam švicarsku penziju, ali volim ovdje doć, pogotovo ako šta zaboli; nedavno san ovde operisa kičmu, jeftinije mi je a dobri su nam likari. Familija mi je gore, u Švici - povjerava čovjek u prolazu, neugodno mu se predstaviti i slikati, "šta će dica reć". Ide u zaseok Ćalete...

Susjed mu iz zaseoka Šipići, Filip Lagator, naime, nema problem s tim, ponosno veli da je zahvaljujući radu u Njemačkoj uspio pomoći i podignuti djecu - u Hrvatskoj.

Danas mu sin živi u Trilju i radi u pekari, dok se kćer udala u Split. Ponosan je djed šestero unučadi, djecu je zbrinuo - svatko ima po kuću, kupio im je i auta. Ne bi to mogao bez njemačke plaće, sasvim otvoreno priznaje.

'Vidijo i Gadafija izdaleka...'

- Sedamdesetu gonim, a vratijo sam se ima četir' godine i super mi je u penziji! Dobra je, Bogu hvala i državi Njemačkoj, radijo sam po ciloj zemlji, čak i u Libiji, gradijo stadion 1979. i vidijo Gadafija izdaleka, isto sam za Nijemca radijo ko i otac mi.

Žena je došla k meni kratko, tek 2002. godine, njoj je penzija mala, nije je prijavilo na puno radni vrijeme. Četrspet sam godina u Njemačkoj ostavijo, od toga trideset godina odvojenog života; dica su mi rasla, a ja san to moga vidit, eto koliko san malo bijo tu kad su bili sitni, sve je to žena sama morala.

Ali zato smo sad svi na okupu - sretan je Lagator, inače strastveni lovac, peradar i poljoprivrednik.

Ima svoje puno peradi, lovačke pse, nasade svega što mu treba "za u kuću". Adresa mu je kao i sinovljeva: Vedrine, Trilj, a u zaseoku Šipići ima vikendicu. Zahvalan je za sve što mu je život u zlatnim godinama pružio, a sve je to bogme i krvavo zaradio, danke Deutschland.

I braća su se iselila s rodne grude, no nisu se vratili...

- Najstariji Josip (75) živi u Kraljevici kod Rijeke, radijo je tamo u škveru, a 64-godišnji Milenko je u Sloveniji. Ranije je bijo u Češkoj, žena mu je Čehinja bila, posal ga je doveo u Sloveniju. Kćer mu je doktorica - ponosno će Filip o nećakinji.

- Znate, novinarko, ovde su vam svi priživili zahvaljujući Njemačkoj i Švicarskoj, a kraj je poznat po ugostiteljima u dijaspori i Hrvatskoj: Šipići, Akrapi, Đonlići, Babići... Sve gostioničari, bez njih bi i Njemačka slabo bila! A eto, neke je od njih Hrvatska posve izgubila - sjetno će njemački umirovljenik iz Trilja.