TEŠKA SUDBINA

ČOVJEK KOJEG SU PROGLASILI NAJSRETNIJIM NA SVIJETU Psihički sam propao, obitelj mi se raspala, htio sam se ubiti... Pobijedio sam ebolu, ali ne i sebe

 REUTERS

Prije samo pet godina Preston Gorman vjerovao je da je jedan od najsretnijih ljudi na svijetu, medicinsko čudo.

Liječnici s Nacionalnog zdravstvenog instituta u američkom Marylandu izvojevali su veliku pobjedu i uspjeli ga izliječiti od virusa ebole, jedne od najstrašnijih infekcija poznatih medicini. Nasmiješeni liječnici rukovali su se i grlili jer je njihov jednomjesečni rad urodio plodom.

U kolicima su ga izveli iz bolnice, na proljetni povjetarac, te se okupili u kratkoj molitvi. Zatim su 38-godišnjaka poslali kući u Teksas, istim zrakoplovom kojim je nekoliko tjedana ranije žurno dopremljen u Institut iz Siera Leonea, gdje se zarazio opakom bolešću. Bio je jedan od jedanaest zaraženih Amerikanaca koji su oboljeli tijekom epidemije ebole u razdoblju od 2014.-2016.

Gorman je obučeni vatrogasac i medicinski tehničar te je, čim je čuo za epidemiju, napustio posao i otišao volontirati u Afriku. Njegov oporavak ravan je čudu, smatrali su liječnici.

Uzdao se u Boga

A onda se dogodilo neočekivano. Gormanov život posve se raspao, piše ugledni Washington Post.

Gormana su liječnici riješili teškog virusa, no svi su previdjeli signale teške psihičke traume nakon preboljene bolesti. Podbacili su svi - od liječnika do Gormanove obitelji i prijatelja.

- Nitko nije rekao - izabran si za teško putovanje, izabran si za put koji nitko od tvoje obitelji neće shvatiti, prijatelji neće shvatiti. Misle da je sve završilo i kada susretnem te ljude kao da ne znaju što se dogodilo - ispričao je Gorman novinarima, nakon što je godinama čuvao svoju anonimnost.

Prolongirana bitka s posljedicama teške bolesti Gormanu je uzrokovala PTSP, narušen mu je odnos s obitelji, ostavila ga je djevojka koju je namjeravao oženiti... Jedan od "najsretnijih ljudi na svijetu" čak je pokušao i samoubojstvo.

Siroti Gorman novinarima je iskreno ispričao sve s čime se suočavao proteklih godina, a njegov život napokon je krenuo nabolje.

- To me iskustvo prisililo da kopam i otkrijem tko sam doista, da se pouzdam u Boga i proces ozdravljenja koji traje i do danas. Bilo je mnogo pogrešaka, mračnih trenutaka, ali vjerujem da će se putovanje naposljetku isplatiti - rekao je.

Što je točno dovelo do psihičkih posljedica bolesti?

Svakodnevni potresni prizori

Istraživanja su pokazala kako je PTSP učestao među preživjelima od ebole, njihovim njegovateljima kao i svjedocima užasa koju bolest radi organizmu. Gorman je bio sve od toga.

- On nije samo svjedočio tomu, već je bio i žrtva - objašnjava doktor Lorenzo Paladino. Preživjeli se, dodao je, suočavaju sa strahom, ali i osjećajem krivnje zbog drugih koji se nisu uspjeli izvući, žalovanjem, depresijom i bespomoćnošću. Ustanovljeno je da preživljavanje teških bolesti može tako dovesti do PTSP-a.

- Problem je što nismo baš dobri u prepoznavanju simptoma tog stanja i adekvatnoj pomoći - priznaje Natasha Tobias White, medicinska sestra koja je radila s Gormanom u Siera Leoneu.

Volontirajući u Africi, Gorman se suočavao s teškim i potresnim prizorima svakodnevnih smrti, koji su također utjecali na njegovo stanje. U bolnici pored Port Loka, u kojoj je radio, vladali su kaotični uvjeti. Nije bilo dovoljno osoblja, električne energije niti tekuće vode. Osim onih zaraženih ebolom, u bolnicu su dolazili malaričari, oboljeli od tuberkuloze, traumatološki pacijenti...

- Bilo je to previše, više nisam mogao pratiti koliko ih je - prisjeća se.

Jedan je od stotina zdravstvenih djelatnika koji su oboljeli pokušavajući pomoći drugima. Pripomogla je i činjenica da u cijelom tom ludilu nije nosio zaštitno odijelo. Jednog dana samo se onesvijestio, a tada mu je dijagnosticirana zaraza ebolom. Hitno je stavljen u karantenu.

U velikom razgovoru za Washington Post Gorman se prisjetio nesnosnih simptoma ebole, poput zastrašujućih i nekontroliranih proljeva te povraćanja, ali i mukotrpnog putovanja nazad u Sjedinjene Američke Države, koje je uključivalo vožnje taksijima razrovanim cestama te 16 sati leta.

- Imao sam dvije igle u sebi i morao sam ih sam pridržavati jer nitko nije htio blizu mene kako se ne bi zarazio. Nikada se nisam osjećao usamljeniji. Tada me, na zračnoj luci u Dallasu, dočekao doktor Daniel Chertow i rekao da će se pobrinuti za mene. Nikada to neću zaboraviti - rekao je Gorman koji je u Africi proveo svega 19 dana.

Iako je stavljen pod izvrsnu skrb, Gormanovo stanje nastavilo se pogoršavati. Otkazivali su mu organi, a imunološki sustav rapidno je kopnio. Došlo je i do upale mozga. Liječnici su povukli očajnički potez - pitali su ga želi li sudjelovati u testiranju eksperimentalnog lijeka ZMapp. Pristao je, no uzalud. Računalni sustav stavio ga je u "kontrolnu grupu", među bolesnike koji neće primiti lijek.

Dogodilo se čudo

Stanje je bilo sve gore, intubiran je i idućih deset dana proveo je pod sedacijom. U napadu ludila izvukao je cijev za disanje i infuziju iz svojih ruku, špricajući zaraženu krv uokolo, dok su ga dva tehničara pokušavala držati.

I tada - čudo.

Gorman je već bio spreman na dijalizu, no stanje se odjednom počelo poboljšavati. Bubrezi su polako vraćali funkciju, organi su se oporavljali. Njegov imunološki sustav uspio se izboriti s virusom. 25 dana nakon što je zaprimljen na Institut, Gorman je stavljen van izolacije.

- Tada sam, po prvi put u mjesec dana, ostvario kontakt, ljudski kontakt s drugim čovjekom. Majka me zagrlila. Potom je došla moja djevojka i također me zagrlila - prisjeća se Gorman koji je dva dana nakon toga otpušten iz bolnice. Izgledao je, kaže, užasno te je jedva hodao.

Iduće dvije, tri godine fizičko se stanje popravljalo, ali psihičko pogoršavalo. U Gormanu su rasli tuga, usamljenost, osjećaj otuđenosti i jad. Nije se nikako mogao povezati s najbližima. Osjećao je strahovit pritisak da se mora vratiti u normalu, vjenčati, početi raditi, ali to nije uspijevao. Jedan mu je prijatelj rekao - hej, Gormane, ebolu si imao prošle godine, preboli to više. To ga je dodatno razdraživalo.

U takvom stanju prekinuo je s djevojkom, a psihijatri su mu propisali lijekove koji nisu bili ni od kakve pomoći. U siječnju 2017. hospitaliziran je u mentalnom hospiciju u Tucsonu. Tek tamo, uz požrtvovni rad stručnjaka, uspio je djelomice vratiti psihičko zdravlje.

Povezao se s drugima koji su proživjeli slična iskustva te se uključio u rad vjerske zajednice.

Danas samo želi poslati poruku - fizičko ozdravljenje nije uvijek sve što treba oboljelima od strašnih bolesti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 02:21