"Moja najveća želja za 100. rođendan je da Hajduk bude prvak", ističe Matija Dujmović, djevojački Matija Parlov, rođena Imoćanka koja je u dobi od dvadeset godina preselila u slavonsku Babinu Gredu, trbuhom za kruhom kao i veliki broj ljudi s juga Hrvatske sredinom prošlog stoljeća.
Posjetili smo je na zabavi koju su joj priredili njezini najdraži – obitelj i susjedi u jednom restoranu u centru Babine Grede. Naime, ovaj važni životni jubilej se ne propušta proslaviti. Matija je majka četvero djece, baka jedanaestero unučadi i brojne praunučadi, a osvaja na prvu svojim šaljivim dosjetkama, zanimljivim pričama iz dugog života te srdačnošću, gdje dijeli poljupce i zagrljaje kao da su upravo oni tajna njezina dugog života. Oni, odnosno njezina pozitivna energija i dobra namjera prema svima, pa i slučajnim posjetiteljima poput nas novinara.
"Imala sam težak život, katastrofa, toliko sam se napatila, no sada mi je najbolje, imam svoju dicu, unučad, praunučad, ništa više mi ne triba", kaže nam. Svaki dan se moli, jede samo dva puta dnevno i to količinski skromno, radila je cijeli život umjereno u svom vrtu. Ipak, kao razlog svoje dugovječnosti ističe genetiku i povezanost s ljudima.
"Moj otac Grgo Parlov je živio 95 godina, stricu Nikoli Parlovu je falilo nekoliko mjeseci do 100, stric Marijan je doživio 96, stric Mate 69, a evo, meni je Bog dao tu čast da slavim 100. rođendan", kaže sa smiješkom na licu baka Matija.
Ona dolazi iz velike obitelji. Naime, u Dalmatinskoj zagori u prošlom stoljeću živjelo se u velikim obiteljskim zajednicama. Tako se s radošću prisjeća vremena kada ih je u kući živjelo čak tridesetero.
"Moj otac Grgo je imao braću Matu, Nikolu, Marijana, Paška. Složna braća su živjela pod istim krovom sa svojim ženama i svojom djecom. Skoro svi su bili korpari (prodavači sitne galanterije) po cijelom svijetu. Moj Grgo i Paško su otišli u Ameriku, u New York, stričevi Nikola i Marijan su otišli u Češku pa potom Njemačku. Stric Mate je ostao u kući i vodio zajednicu brojnih duša dok su braća slala novac iz "biloga svita" i tako su uzdržavali brojnu familiju. Kad su se vratili u Hrvatsku, od novca su pokupovali svi zajedno pola Duvna (Tomislavgrad, BiH) jer je tamo zemlja bila plodnija nego u nas u Ričicama pokraj Imotskog. Danas u Duvnu ima cijela ulica Parlova, to je sada skoro cijelo jedno naselje. Nas je Parlova Glavarovića danas jako puno zahvaljujući našim očevima i njihovu predanom radu po "gradovima svita".
Na proslavi četiri generacije
Danas Matija uživa u brojnosti dragih lica. Njih pedesetak najbližih se okupilo kako bi proslavili veliki jubilej. U Babinu Gredu su tako stigli sinovi, unučad i praunučad iz Zagreba, Mainza, Imotskog. Iako je u Slavoniji od 1956. godine, rođena Imoćanka govori jezikom Dalmatinske zagore koju kao da nije napustila, niti jezikom, a niti intenzivnom energijom koju južni kraj nosi sa sobom.
Slavlje počinje zajedničkom molitvom "Oče naš" svih pedesetero ljudi za velikim stolom, nastavlja se juhom, potom glavnim jelom, govorom njezinih unuka Marijane i Klaudije koje joj se zahvaljuju na ljubavi i brizi. Ubrzo se ritam slavlja intenzivira te kulminira zajedničkim pjevanjem dalmatinskih pjesama. "Dalmatinac sam, tu sam rođen ja, plavo more zna da ga volim ja, vilu s Jadrana…" pjeva baka Matija u glas sa svojom obitelji u centru Babine Grede.
Vrhunac zabave je iznenađenje – jedan od unuka je razvio zastavu Hajduka. Svi slavonski Dalmatinci na proslavi iz sveg glasa, sa suzom u oku i emocijom euforije pjevaju himnu splitskog kluba – Hajduk je ono što se slavi, osim rođendana naravno. Kako ne bi baka Matija zapostavila svoju Slavoniju koja ju je, kako kaže, 50-ih godina prošlog stoljeća dočekala širokih ruku, krenuo je jedan glazbeni broj i za ravnicu – "Inati se, Slavonijo, ljepota tvoje boli, nema onog tko te ne zna, tko te ne zna, a ne voli." … ne propušta ni jednu riječ naša 100-godišnjakinja.
Zanimljivo je kako u visokoj životnoj dobi ne nosi naočale te još može provući konac kroz ušicu igle. Nema problema s tlakom ili dijabetesom, također zdravstvenim stanjima koja vežemo uz visoku životnu dob.
"Kad odem doktoru, kaže mi uvijek da imam tlak kao curica, i kada me vide, uvijek misle da imam 80, a ne 100 godina." Je li moguće da je naša 100-godišnjakinja biološki možda mlađa od svoje kronološke dobi, one koja joj stoji u dokumentima? Znanost kaže da jest. Naime, naša biološka i kronološka dob se ne moraju podudarati. Možemo imati 30, no zbog loših životnih navika na molekularnoj razini u tijelu možemo imati 50. Jednako kao što možemo imati više godina pa na razini zdravlja tijela biti mlađi.
Statistike kažu kako na svijetu živi sve više 100-godišnjaka, a znanost danas više nego ikada prije bavi se fenomenom starenja i dugovječnosti. Tako sve popularniji postaju i pojmovi kronološke i biološke dobi koji se mogu razlikovati. Recept za "vječnu mladost" je zdrav način života, umjerenost u jelu i piću te regulacija stresa, tada naša biološka dob može pobijediti i kronološku. Naravno, u tome nam pomaže i dobro raspoloženje u kojem naša 100-godišnjakinja s početka priče uživa stalno.
"Hvala vam što ste došli na moj rođendan", govori nam pri kraju slavlja. "Ja danas slavim 100. rođendan i jedino što želim je da Hajduk bude prvak svijeta, recite to svima. Volim Hajduk i volim moju Hrvatsku više nego išta", kaže nam nasmijana baka na odlasku.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....